
Ljubica Kolarić-Dumić

AUTOBUS PUN SMIJEHA
Možete li zamisliti taj zajednički smijeh, autobus pun smijeha, pedeset „smijehova“ u isti mah. Bura smijeha. Putovao je s nama do kuće, pratio nas svaki dan do kraja te nezaboravne školske godine. Smijao se smijeh s nama pri svakom susretu. Na dvorištu, na školskim hodnicima, na ulici

Podastiremo kao dokument za buduće generacije, za sjećanje i OPOMENU svima koji bi se još jedanput usudili potpisati pod ove svete riječi naše povijesti – po kojima je autorica, naša Ljubica Kolarić-Dumić na prijedlog Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata – napisala tekst svečane pjesme, himne protjeranih Hrvata. Himna je praizvedena na svečanom koncertu u prepunoj dvorani LISINSKI u Zagrebu prigodom tužnog, ali svečanog obilježavanja dvadesete obljetnice našeg protjerivanja iz zavičaja.

Piše: Ljubica Kolarić-Dumić
Kad bi za sreću bilo dovoljno stati pred sliku… Ali ja moram sklopiti oči, a tada Te ne vidim. A kad slušam pjesme, javlja se još veća čežnja. U njedrima Te čuvam. Nosim Te svuda. Vratit ću se, rodna grudo! Da Te pomilujem, da Te držim u šaci, da mi ugriješ dlan. Da me zaštitiš od samoće kao onda kad Te uzeh sa svježeg groba majke.

Piše:Ljubica Kolarić Dumić
Sve me zvalo da ostanem, a moje uplašeno srce zakucalo još jače i snažnije. Je li proljeće te godine stiglo ranije samo zbog mene? Jesam li trebala ostati kod kuće?
Stajala sam pred odlaskom kao pred zrcalom. Moram li otići ili mogu ostati ovdje gdje sam rođena? I gdje ću zauvijek pripadati! Htjela sam pitati zrcalo što ono misli o odlasku. Piše li nešto o tomu u mojim očima? Ili zrcalo samo kazuje tko je najljepši na svijetu? A ja od suza i nisam vidjela svoje lice, samo je srce snažno udaralo i pitalo me na koju ću stranu.

Piše: Ljubica Kolarić Dumić
Osim bake, psa Šekija, pjesme i suza te društva iz cijele ulice, čija je vriska i galama svakodnevno odjekivala našim dvorištem, imala sam još jednu pravu prijateljicu. Zvala se Agica i živjela je u kući preko puta naše, stoga je bilo dovoljno da samo jedna iziđe iz dvorišta, vikne onu drugu i igra je već mogla početi. Voljele smo izmišljati razne riječi koje odrasli nisu razumjeli. Tada nam je sve bilo zabavno, a nismo ni znale koliko će nas taj naš „govor“ zauvijek vezati. I kad smo godinama bile razdvojene, naše je prijateljstvo bilo neuništivo, a jedne sam noći doživjela nešto čudnovato što više ne mogu čuvati kao tajnu. Kako je priča vrlo čudna, gotovo nestvarna, a s jako tužnim krajem, krenut ćemo od početka da biste kraj mogli bolje razumjeti.