Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form
Ljubica Kolarić-Dumić

Ljubica Kolarić-Dumić

Ljubica Kolarić-Dumić has not set their biography yet

Posted by on in Nije kategorizirano

A pred Božić kao da se cijelo Nebo radovalo. Badnjak sam čekala s velikim nestrpljenjem. Osvane zimsko jutro, puno radosti i uzbuđenja. Ali u mojemu djetinjstvu, zato što je bilo i veselo i tužno, moglo se dogoditi svašta pa čak i kazna za Božić

Piše: Ljubica Kolarić-Dumić   

Hitova: 244
0

Je li čežnja za povratkom jaka kao što je naša duša, kao zemlja naša, koja nas veže neraskidivim nitima. Kolika je naša ljubav i čežnja za zavičajem? Hoće li ljubav nadjačati patnju?  

Piše: Ljubica Kolarić-Dumić       

Hitova: 170
0

Piše: Ljubica Kolarić-Dumić

Kad bi za sreću bilo dovoljno stati pred sliku… Ali ja moram sklopiti oči, a tada Te ne vidim. A kad slušam pjesme, javlja se još veća čežnja. U njedrima Te čuvam. Nosim Te svuda. Vratit ću se, rodna grudo! Da Te pomilujem, da Te držim u šaci, da mi ugriješ dlan. Da me zaštitiš od samoće kao onda kad Te uzeh sa svježeg groba majke.                  

Hitova: 238
0

Posted by on in Nije kategorizirano

Piše: Ljubica Kolarić-Dumić

Niotkud došli. I nikamo ne mogu otići… Vječni uz zemlju koja ih rađa. I koja ih prihvaća umorne.             

Hitova: 293
0

Posted by on in Nije kategorizirano

Piše:Ljubica Kolarić Dumić

Sve me zvalo da ostanem, a moje uplašeno srce zakucalo još jače i snažnije. Je li proljeće te godine stiglo ranije samo zbog mene? Jesam li trebala ostati kod kuće?

Stajala sam pred odlaskom kao pred zrcalom. Moram li otići ili mogu ostati ovdje gdje sam rođena? I gdje ću zauvijek pripadati! Htjela sam pitati zrcalo što ono misli o odlasku. Piše li nešto o tomu u mojim očima? Ili zrcalo samo kazuje tko je najljepši na svijetu? A ja od suza i nisam vidjela svoje lice, samo je srce snažno udaralo i pitalo me na koju ću stranu.     

 

                     

Hitova: 433
0

Piše: Ljubica Kolarić Dumić

Osim bake, psa Šekija, pjesme i suza te društva iz cijele ulice, čija je vriska i galama svakodnevno odjekivala našim dvorištem, imala sam još jednu pravu prijateljicu. Zvala se Agica i živjela je u kući preko puta naše, stoga je bilo dovoljno da samo jedna iziđe iz dvorišta, vikne onu drugu i igra je već mogla početi. Voljele smo izmišljati razne riječi koje odrasli nisu razumjeli. Tada nam je sve bilo zabavno, a nismo ni znale koliko će nas taj naš „govor“ zauvijek vezati. I kad smo godinama bile razdvojene, naše je prijateljstvo bilo neuništivo, a jedne sam noći doživjela nešto čudnovato što više ne mogu čuvati kao tajnu. Kako je priča vrlo čudna, gotovo nestvarna, a s jako tužnim krajem, krenut ćemo od početka da biste kraj mogli bolje razumjeti.      

 

                 

Hitova: 532
0

Posted by on in Nije kategorizirano

Piše: Ljubica Kolarić-Dumić :Otac nam je stalno nešto branio, a mene je baš to najviše privlačilo. Bakine opomene nisam slušala. Uzalud mi je govorila što će uslijediti padnem li u blato ili počnem plakati, jer ne mogu sići s malo više grane neke voćke. Što sam se oca više bojala, pravila bih sve veće grješke, uporno krivo radila ili išla tamo gdje nisam smjela. U penjanju na stabla, preskakanju ograda ili jarka punog blatne vode, nisam bila spretna poput moje sestre, ali kao da sam oca izazivala tražeći novu kaznu. No, zašto mi je svakoga proljeća bez prigovora dopuštao da se nauživam zelenih amula, za mene je zauvijek ostala velika tajna. Dok je živio, nisam ga  pitala, a sada je kasno za sve odgovore i dobre savjete koje sam od njega mogla dobiti.        

 

                          

Hitova: 938
0

Posted by on in Nije kategorizirano

 

Zimi, umotano u bjelinu kao u perje da ne ozebe, odmaralo se naše dvorište. Odmaralo se od razigranog ljeta i neumorne jeseni koja se žurila prikupiti sve plodove prije prvoga mraza. Od topota kola i nemirnih konja, od umornih stopa oca i majke i staračkih koračaja moje bake. Od radosnog dječjeg trčanja i pjeva ptica u raskošnoj krošnji stare voćke, od rasta trava i mirisa cvijeća. Umorilo se naše dvorište. Umorilo se pa se odmara čekajući proljeće, sunčane dane, bujanje zelenila i naše nove igre.

 

                

Hitova: 518
0