Kolumne

AUTOBUS PUN SMIJEHA

Možete li zamisliti taj zajednički smijeh, autobus pun smijeha, pedeset „smijehova“ u isti mah. Bura smijeha. Putovao je s nama do kuće, pratio nas svaki dan do kraja te nezaboravne školske godine. Smijao se smijeh s nama pri svakom susretu. Na dvorištu, na školskim hodnicima, na ulici  

Blagdansko je jutro. Ni jedno u godini nije bilo takvo. Cvjetnicu, nedjelju prije Uskrsa u našem smo selu zvali Cvitnica. Sestru i mene probudio bi majčin tihi glas. 

Autor: Ljubica Kolarić Dumić

Čast mi je i radost čitateljima zavičaja ponuditi svoje Izabrane pjesme pod naslovom Stopama mojih predaka  

Piše: Ljubica Kolarić Dumić  

Mrtvi ne ustaju. Ali mi vjerujemo da nas čuju! Stoga i našeg književnika i odvjetnika pitamo o koji se grumen zemlje spotaknula pravda? Zašto nas nitko nije zaštitio? Zašto nisu zaustavljeni oni koji su nas tjerali iz naših kuća?  

Podastiremo kao dokument za buduće generacije, za sjećanje i OPOMENU svima koji bi se još jedanput usudili potpisati pod ove svete riječi naše povijesti – po kojima je autorica, naša Ljubica Kolarić-Dumić na prijedlog Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata – napisala tekst svečane pjesme, himne protjeranih Hrvata. Himna je praizvedena na svečanom koncertu u prepunoj dvorani LISINSKI u Zagrebu prigodom tužnog, ali svečanog obilježavanja dvadesete obljetnice našeg protjerivanja iz zavičaja.  

ISUS U PRAZNOJ CRKVI   

Hodajući pored tebe

Razmišljam, 

Kako svaki put predosjetim 

Kada ponovno dolaziš.   

Nebo treperi, sveta je noć,

jaslice male, slamica meka.

U toploj štalici Marija Majka

rođenje Isusa malenog čeka.   

Na slamici Ti si rodio se za nas,

Isuse mili, Božiću dragi.

Mir si na zemlji donio svima, 

Isuse mili, prijatelju blagi.   

Izlazim iz crkve. Rijedak snijeg u pahuljama igra se u zraku. 

Dižem glavu prema nebu, ni sama ne znam zašto. Hodam dalje. Zaboravljam na hladnoću. Igram se s pahuljicama.

Počinju zornice.   

Piše: Ljubica Kolarić-Dumić

Moj je strah pred Tobom,

Kao Tvoja snaga 

Na Zemlji i Nebesima.

Kao što je Tvoja volja, 

Kojom čovjeku daješ 

Volju slobodnu i korak siguran,   

Budi milostiv mojim noćima

U satima koji sporo prolaze,  

A pred Božić kao da se cijelo Nebo radovalo. Badnjak sam čekala s velikim nestrpljenjem. Osvane zimsko jutro, puno radosti i uzbuđenja. Ali u mojemu djetinjstvu, zato što je bilo i veselo i tužno, moglo se dogoditi svašta pa čak i kazna za Božić

Piše: Ljubica Kolarić-Dumić   

Je li čežnja za povratkom jaka kao što je naša duša, kao zemlja naša, koja nas veže neraskidivim nitima. Kolika je naša ljubav i čežnja za zavičajem? Hoće li ljubav nadjačati patnju?  

Piše: Ljubica Kolarić-Dumić       

Piše: Ljubica Kolarić-Dumić

Kad bi za sreću bilo dovoljno stati pred sliku… Ali ja moram sklopiti oči, a tada Te ne vidim. A kad slušam pjesme, javlja se još veća čežnja. U njedrima Te čuvam. Nosim Te svuda. Vratit ću se, rodna grudo! Da Te pomilujem, da Te držim u šaci, da mi ugriješ dlan. Da me zaštitiš od samoće kao onda kad Te uzeh sa svježeg groba majke.                  

Piše: Ljubica Kolarić-Dumić

Niotkud došli. I nikamo ne mogu otići… Vječni uz zemlju koja ih rađa. I koja ih prihvaća umorne.             

Piše:Ljubica Kolarić Dumić

Sve me zvalo da ostanem, a moje uplašeno srce zakucalo još jače i snažnije. Je li proljeće te godine stiglo ranije samo zbog mene? Jesam li trebala ostati kod kuće?

Stajala sam pred odlaskom kao pred zrcalom. Moram li otići ili mogu ostati ovdje gdje sam rođena? I gdje ću zauvijek pripadati! Htjela sam pitati zrcalo što ono misli o odlasku. Piše li nešto o tomu u mojim očima? Ili zrcalo samo kazuje tko je najljepši na svijetu? A ja od suza i nisam vidjela svoje lice, samo je srce snažno udaralo i pitalo me na koju ću stranu.     

Piše: Ljubica Kolarić Dumić

Osim bake, psa Šekija, pjesme i suza te društva iz cijele ulice, čija je vriska i galama svakodnevno odjekivala našim dvorištem, imala sam još jednu pravu prijateljicu. Zvala se Agica i živjela je u kući preko puta naše, stoga je bilo dovoljno da samo jedna iziđe iz dvorišta, vikne onu drugu i igra je već mogla početi. Voljele smo izmišljati razne riječi koje odrasli nisu razumjeli. Tada nam je sve bilo zabavno, a nismo ni znale koliko će nas taj naš „govor“ zauvijek vezati. I kad smo godinama bile razdvojene, naše je prijateljstvo bilo neuništivo, a jedne sam noći doživjela nešto čudnovato što više ne mogu čuvati kao tajnu. Kako je priča vrlo čudna, gotovo nestvarna, a s jako tužnim krajem, krenut ćemo od početka da biste kraj mogli bolje razumjeti.