Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

Kazna zbog Božića

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 194
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

A pred Božić kao da se cijelo Nebo radovalo. Badnjak sam čekala s velikim nestrpljenjem. Osvane zimsko jutro, puno radosti i uzbuđenja. Ali u mojemu djetinjstvu, zato što je bilo i veselo i tužno, moglo se dogoditi svašta pa čak i kazna za Božić

Piše: Ljubica Kolarić-Dumić   

 

Već vidim kako ste se začudili. Mislite da sam se zabunila, jer nitko ne može biti kažnjen zbog Božića. Tada se svi ljudi raduju, a djeca još više dok gledaju okićeni bor i čekaju da se darovi otvore. Ali u mojemu djetinjstvu, zato što je bilo i veselo i tužno, moglo se dogoditi svašta pa čak i kazna za Božić.

Godina ni po čemu nije bila drukčija od prijašnjih koje pamtim. Prošlo je još jedno ljeto, bila sam već prava učenica, a s prvim jesenskim danima škola je otvorila svoja vrata. A kad je vjetar skinuo sve lišće s grana, znali smo da će zima vrlo brzo zagospodariti. Snijeg zabijelio, a našem dječjem veselju nije bilo kraja. Da se bližio  Božić, osjećalo se po svim zbivanjima u kući. Sve je počelo prvom zornicom, ranom misom koju nikada nismo propuštali. Cijeloga adventa baka nas je budila prije zore i vodila u crkvu. 

Često se događalo da nakon buđenja ponovno zaspim. Željela sam ostati u toplom krevetu, jer nije bilo takve odjeće koja me je mogla zaštititi od jutarnje hladnoće. Mraz je štipao za obraze. Pospano sam gazila po snijegu i molila baku da sutra ostanem kod kuće. No na zornice smo morali ići, jer su bile važan dio priprema za Božićno slavlje. Dani adventa sličili su jedan drugomu. Najteže mi je bilo rano ustajanje, a igre na snijegu nije mogla prekinuti ni hladnoća ni majčino i bakino pozivanje da uđem u kuću. Prsti su me pekli od bola, lice se crvenilo, kosa i trepavice pune smrznutoga snijega, ali na sve pozive, odgovarala sam: – Još samo malo! 

Kad se u toj snježnoj bjelini večer tiho spusti, naše je selo postalo kao iz  najljepše bajke. Krovovi kuća sjedine se s oblacima. Snijeg zapali kristalne svjetiljke pa ne znaš prosipa li nebo pahuljice ili zvijezde padaju po nama. Vjetar načas stane, a onda još glasnije zafijuče. Tada bih se prepustila igri pahuljica i zaboravila na hladnoću. Gledala sam kako lete po zraku, penju se i spuštaju pokrivajući mi kosu i lice. Lagano bih sklopila oči i kroz trepavice gledala u daljinu. A pred Božić kao da se cijelo Nebo radovalo. Badnjak sam čekala s velikim nestrpljenjem. Osvane zimsko jutro, puno radosti i uzbuđenja. Ocu smo već u rano jutro prvom čestitali, a potom majci i baki. –  Čestitam Ti Badnji dan, Adama i Evu! – Izgovarala sam često drhtavim glasom, plašeći se da ne pogriješim. Stol je bio pun brašna i tijesta, jer je baka mijesila božićni kruh s predivnim figurama. Zvijezde, ovčice, maleno dijete, djelovali su  stvarno i budili osjećaje nečega nadnaravnog što nisam znala protumačiti, ali sam vjerovala da će se u Badnjoj noći dogoditi. Činilo mi se da već od ranoga jutra idem za zvijezdom do štalice tražeći malenog Isusa.

Te godine prvi put je prekinuta moja Božićna radost. Nakon čestitanja otišla sam u školu, ali Badnjak nije bio kao drugi dani. Svi smo bili veseli, a meni se i učitelj činio nekako drukčijim. Nisam se prevarila, samo nisam znala o čemu se radi. A bio je to onaj učitelj koji se zbog nečega ljutio čim uđe u učionicu, a često nas je jako tukao, osobito dječake. To jutro nije čak ni vikao. Iščekivala sam što će se dogoditi. Oduvijek sam se bojala kad netko viče pa bih od straha na licu učitelja i oca tražila jesu li ljuti ili samo ozbiljni. 

No cijeli je dan prošao mirno kao da je došao neki drugi učitelj. Kad je zvono označilo kraj nastave, rekao nam je da još malo ostanemo, jer nam mora nešto važno reći. Svi smo ustali kao vojnici, a on je nekako na brzinu i nevoljko kazao da sutra svi moramo doći u školu. Zabezeknuti od onoga što smo čuli, vrlo uplašeni krenuli smo kući. Je li i učitelj zbog te naredbe bio uplašen? Jedva sam čekala da čujem što će baka reći na tako strašnu vijest. 

Na Božić u školu! To se još nikad nije dogodilo. Čim smo izišli iz škole, počeli smo se grudati, a kad smo se udaljili, neki su učenici počeli vikati da je sutra Božić, ali učitelj ih više nije mogao čuti. Ja sam samo šutjela, jer sam znala da o tome ne će odlučiti ni učitelj ni ja, već jedino moj otac. Došavši kući posebno sam naglasila učiteljeve zadnje riječi:

 – Tko ne dođe, bit će kažnjen! 

Ni o kaznama nisam razmišljala. Dobro sam znala kako novi učitelj, kojega smo prozvali Vučina, kažnjava učenike i za to mu nije bio potreban Božić. Nisam se čudila sebi, ali otkud da se svi u selu odjedanput toliko boje te nove vlasti, kojoj je pripadao i naš učitelj? Kao da više ništa nije bilo važno, samo što će nova vlast učiniti. 

A oni su se trudili da nam što više napakoste i zagorčaju život. – Nije ni čudo što nikoga ne poštuju i nemaju milosti! – Tako smo ih svi zvali. Ljudi iz šume! Baku nisam ni pitala iz koje su šume došli, a možda ni ona nije znala. U kući se sve više šaputalo. Strah je zavladao čitavim selom. 

– Evo, sad će nam zabraniti i Božić! 

Kroz suze je dodala majka kad sam kazala da sutra svi moramo doći u školu. Otac je kratko šutio, a onda glasno zaključio: – Kod nas se na Božić ide u crkvu, a ne u školu! – Premda u strahu koji je skoro vidljiv stajao ispred mene, veselje Badnje večeri nitko mi nije mogao pokvariti. Unošenje slame u kuhinju, svečana večera od devet jela, treperenje svijeće na stolu, rezanje kruha i molitva ispunili su cijelo moje srce. Otac i brat su poljubili svaki svoju polovicu kruha, a nakon završenog obreda počeli smo u tišini večerati. Slijedile su igre na slami do odlaska na polnoćku. Na povratku iz crkve ponovno smo jeli. Mislim da smo bili više pospani nego gladni, iako je na Badnjak bio strogi post, ali svi običaji morali su se njegovati i čuvati od zaborava. I pečenje nas je privlačilo mirisom. 

Prošao je prvi dan Božića. Slavili smo uvijek tri dana, no u školu smo išli. Kad je zvono najavilo početak nastave, u razred je ušao učitelj Vučina, bacio dnevnik na stol i značajno nas pogledao. Ja sam se sledila.

– Tko jučer nije bio u školi, neka ustane! – Ustala sam i potom se neprimjetno okrenula oko sebe. Stajao je skoro cijeli razred. U našem selu svi smo išli u crkvu. Oduvijek. Zato su toga Božića u školu došla samo djeca kolonista. Kolonisti nisu išli u crkvu i pripadali su vlasti za koju su naši govorili da je došla iz šume i da valjda zato ništa ne poštuju.  

Učitelj Vučina je šutio i ljutito šetao razredom. Interesantno, nikoga nije udario. Nije se usudio? Možda nije mogao iz jedino njemu znanih razloga. Samo nas je promatrao kao da u svakom želi otkriti nešto što do sada nije poznavao. Ili se i on uplašio neke čudne snage koja je napunila učionicu dok smo onako mirno stajali. Kako su meni uvijek na um padale čudne misli, prođe mi glavom kako bi bilo dobro, kad već stojimo, da se počnemo moliti. Što li će biti, mislila sam, još nas nije kaznio, a rekao je da će biti kažnjeni, svi koji na Božić ne dođu u školu. A sada samo hoda učionicom i šuti. Kakva je to kazna? Ili nam priprema nešto što nismo mogli ni zamisliti.   

Mora da nas čeka najstrašnija i najstroža kazna. No i dalje se ništa nije zbivalo osim učiteljeve šetnje razredom. Dok nas je ispod oka pogledavao, meni se činilo kao da nas prvi put vidi ili traži nešto jako važno. Načas bi se zaustavio pokraj nekog učenika, a ja bih zadrhtala očekujući glasan udarac njegove ruke po glavi toga nesretnika kojega je slučajno odabrao. Svi smo bili jednako krivi, a udarati po toliko lica bilo bi previše i za takvog učitelja koji je po mojemu mišljenju uživao u đačkim suzama. 

Iako ne priliči Božiću, meni su u ušima odzvanjali učiteljevi udarci kada nekog od učenika uhvati za kosu pa glavom počne udarati po ploči ili geografskoj karti na zidu. Iščekivala sam takvu kaznu ili nešto još gore, jer je Božić bio važniji od neke planine na karti, koju nije teško naći samo ako želiš, kao što mi Frušku goru nikada nismo morali tražiti. Znali smo gdje je najslađe grožđe u jesen i svatko je uvijek našao svoj vinograd. Kazna zbog Božića trebala je biti bar tri put jača od nesnalaženja na svim kartama svijeta.

– Ovako ćete stajati do kraja sata! – Nakon duge šutnje progovorio je Vučina, koji je odjedanput postao potpuno drukčiji učitelj. – Zar će stajanje u razredu biti jedina kazna? – Mislila sam u sebi i čvrsto odlučila da ga više nikada, kad se udaljimo, ne ću zvati onim ružnim imenom. 

Kad bi nas poslije, dok hoda razredom onako gledao, ja sam vjerovala da u našim očima traži radost Božića.    

 

0

Comments