Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

Priče iz zbirke: Uz baku je raslo moje djetinjstvo

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 324
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Blagdansko je jutro. Ni jedno u godini nije bilo takvo. Cvjetnicu, nedjelju prije Uskrsa u našem smo selu zvali Cvitnica. Sestru i mene probudio bi majčin tihi glas. 

 

 

KAD SMO SE UMIVALI U CVIJEĆU

 

Blagdansko je jutro. Ni jedno u godini nije bilo takvo. Cvjetnicu, nedjelju prije Uskrsa u našem smo selu zvali Cvitnica. Sestru i mene probudio bi majčin tihi glas. 

Toj smo se nedjelji posebno radovale i zato nas majka nije trebala dugo zvati kao drugim danima kad smo se pravile da spavamo i da je ne čujemo. U trenu smo iskočile iz kreveta već na prvi poziv. Kod nas su za blagdane uz vjerske obrede njegovani i mnogi narodni običaji. Tradiciju smo poštivali i tako je prenosili s koljena na koljeno. Sve što smo radili i u što smo vjerovali, bilo je čvrsto vezano za zemlju. Od zemlje smo živjeli, a borba s prirodom da je zaštitimo bila je naš stalni suputnik. Čuvali smo i sjećanja na sve koji su nam od davnina, unatoč mnogim teškoćama i neprijateljima, ostavili u naslijeđe tu bogatu i plodnu zemlju. Od malena su nas učili voljeti i čuvati svaki njezin grumen. 

U strahu od nepogoda koje u času unište seljakov trud i muku, pridavali smo važnost raznim vjerovanjima i narodnim izrekama. Kad ljeti nebo zacrne tamni oblaci, vjerovalo se da će ih rastjerati glasan zvon crkvenih zvona, a blagoslov polja štitio je žito od ljetnih oluja i leda. Smatrano je da će svaka kuća imati puno jaja i mlijeka ako se učini to i to, ovo ili ono. Godina će biti rodna, budemo li… Godišnja doba, radovi na polju, sjetva, kosidba, berba grožđa, sve je praćeno određenim običajima. Na Božić smo u krugu sjedali na slamu, koja je bila prostrta po kuhinjskom podu da se izlegu svi pilići.

Za Uskrs osim jaja šarali smo i šibe, koje su to proljeće štitile tek iznikle usjeve u vrtu. Mlade vrbove grančice očevi i braća išarali bi na poseban način. Najprije bi oštrim nožićem zarezali koru, a potom je vatrom spalili i skinuli, stvarajući prava majstorska djela. Išarane šibe nosili smo u crkvu na šibanje, a na povratku kući, ubadali smo ih u zemlju među lijehe mladog povrća. Moj je otac, kao što su činili njegovi stariji, brinuo da se običaji održe onako kao u njegovu djetinjstvu. Tako je bio siguran da ćemo i mi isto činiti kad dođe naše vrijeme. 

  Cvjetna nedjelja, koja je odisala mirisima proljetnog cvijeća u kojemu smo se to jutro umivali, ostavila je u meni duboka i neizbrisiva sjećanja. Jedino te nedjelje umivali smo se u cvijeću, a branje mirisnih latica pripadalo je sestri i meni, stoga smo se osjećale važnije od ostalih ukućana i na majčin poziv onako brzo ustajale. Za slavlje Uskrsa pripremali smo se  cijele korizme, a Cvjetnica je bila poput dočeka dragog gosta. Isus je radi našega spasenja sišao na Zemlju i uskrsnuo. Govorio nam je: „Ja sam Put, Istina i Život!“ A silnice Života poput vode planinskog potoka nezaustavljivo su tekle našim dječjim snovima i iščekivanjima. Kad smo odlazile izvan sela brati plave ljubice, majka bi nas glasno upozoravala da pazimo dok trčimo seoskim putovima ili preskačemo preko ograda vrtova.  

   Dani moga djetinjstva kratko su trajali. Radi nastavka školovanja od kuće sam otišla vrlo  rano. I toga posljednjeg Uskrsa u zavičaju, na Cvjetnu nedjelju majka nas je uzalud svojim  slabim glasom zbog bolesti opominjala da ne trčimo i da se čuvamo. Trnje je vrebalo svojom oštrinom, a razbijeno koljeno veselje bi u času zamijenilo gorkim plačem. Kakav li sam majstor bila za plakanje! Trebalo je čuti kad zacvilim. A onda bih uživala prepuštajući se majčinu ili bakinu zagrljaju. Svakoga proljeća kada procvate jasmin, majčin omiljeni cvijet, sjetim se svih blagdana i običaja rodnoga kraja. Zaplave se sitne ljubice, a u mirisu iz daljine donesu mi tihi glas moje majke: – Ne trčite! Nemojte se ozlijediti! – Baka bi po običaju dodavala: – Bog čuva malu dicu! 

 Govorili smo ikavicom, a kad sam krenula u osnovnu školu, pokušala sam i baku naučiti hrvatski jezik kako je nas učila naša učiteljica. U tome nisam uspjela, a baki zahvaljujem što naš govor nikad nisam zaboravila. Živo se sjećam svake riječi i svakog majčinog uzdaha za mnom. Voljela sam blagdane svoga djetinjstva. Bili su zagonetni i gotovo nestvarni. Iako mi kao djevojčici mnogo toga nije bilo jasno kad bih mogla, svaki bih trenuak vratila. Često se upitam koliko bih ozljeda u životu manje imala da me je majka na tu posljednju Cvjetnicu  mogla zaustaviti? Te sam jeseni zauvijek otišla od kuće. 

Moje je selo bez nas već dugo tužno. U strašnom ratu svi su stanovnici protjerani. Moju majku nisu mogli otjerati. Ona mirno spava u svome grobu. Bez nas će proći još jedna Cvjetnica. I  Uskrs! Ali u mojim sjećanjima sve je ostalo isto. 

 Proljeće je opet ukrasilo livade, vrtove i puteljke oko kuća. Prostrlo je zelene sagove, prošarane sitnim cvjetićima. Sve miriše po vlažnoj zemlji i mladoj travi. U mislima jasno vidim sestru kako me drži za ruku i čuva da ne padnem. Trčimo prema bašči izvan sela gdje nas čekaju tek procvale plave ljubice. Kao nekada nabrale smo pune ruke cvijeća i požurile kući. U dvorištu nas čeka pripremljen lavor s hladnom vodom. Plave, mirisne bukete prosipamo po vodi koja se zaplavi kao nebo i oči moje bake, a ja skakućem čekajući red za umivanje. 

       Zašto smo se na Cvjetnu nedjelju umivali u cvijeću? Zašto nikada nikog nisam pitala da mi objasni taj naš običaj? Možda sam tako i ne znajući željela djetinjstvo u srcu zauvijek zadržati. Ne  sjećam se je li voda toga jutra stvarno mirisala, ali plave ljubice svakoga proljeća  pričaju mi istu priču. O nedjelji kad smo se umivali u cvijeću koju svi zovu Cvjetnica. 

Meni Cvitnica zvuči mirisnije pa je zato volim tako zvati. Svake sam godine na isti način pokuvašala baku zavarati samo da vidim onaj njezin izraz na licu dok brine o meni. Poslije umivanja po čelu i obrazima namjerno sam ostavljala nekoliko latica. Stala bih pred baku   čekajući da se ona zaprepasti, što me svaki put jako veselilo. Imale smo tajni, samo nama razumljiv jezik. Voljela sam to njezino čuđenje. – Lice ti je puno ljubica! Ne ćeš valjda takva ići na misu? Odmah se pogledaj u zrcalo i latice cvića poskidaj s obraza i čela! – Baka je ponavljala riječi, a ja sam se pravila da ne čujem, samo bih prstima provjerila koliko mi je latica ostalo na licu. Htjela sam da to cvjetno jutro što duže traje. Do Uskrsa kad će novo veselje ispuniti moje srce.

       Godine su prolazile. Cvitnica je redovito bez zakašnjenja dolazila prije svakog Uskrsa, a ja sam se u mislima radovala branju plavih ljubica i bakinim riječima: 

     – Lice ti je puno latica. Ne ćeš valjda takva ići u crkvu?

Autor Ljubica Kolarić Dumić

 

0

Comments