Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

Pred odlaskom

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 685
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Piše:Ljubica Kolarić Dumić

Sve me zvalo da ostanem, a moje uplašeno srce zakucalo još jače i snažnije. Je li proljeće te godine stiglo ranije samo zbog mene? Jesam li trebala ostati kod kuće?

Stajala sam pred odlaskom kao pred zrcalom. Moram li otići ili mogu ostati ovdje gdje sam rođena? I gdje ću zauvijek pripadati! Htjela sam pitati zrcalo što ono misli o odlasku. Piše li nešto o tomu u mojim očima? Ili zrcalo samo kazuje tko je najljepši na svijetu? A ja od suza i nisam vidjela svoje lice, samo je srce snažno udaralo i pitalo me na koju ću stranu.     

 

                     

 

Zrcalo mi ništa nije reklo. Baka je šutjela. Zar su me svi ostavili? Sada me nisu smjeli ostaviti – mislila sam – kad ne znam što ću sa sobom. Ako želim naći svoju istinu, moram otići, a kako ću iščupati srce da ga ne povrijedim? I kako ću ići dalje s povrijeđenim srcem? Ako ostanem, nikada ne ću naći svoju istinu. Baka kaže pravdu, a meni je svejedno kako se zove ono što tražim. Učiteljica je rekla da je pravedno govoriti istinu i ja se s njom slažem. Da budu zadovoljne i baka i učiteljica, mogu reći da tražim pravednu istinu. Jako sam voljela udovoljiti i baki i učiteljici. 

Kad bi moja učiteljica znala koliko želim ostati kod kuće, ona bi se vratila u naše selo i rekla da nikamo ne moram otići. No vidjela sam toliko nepravednih istina da bi onu moju pravednu uistinu trebalo pronaći, a ne znam tko bi to mogao učiniti. Ako odem, pitat ću sve ljude zašto se samo malo ne potrude. Sigurna sam da bi tada zavoljeli moju pravednu istinu koju sam tako nazvala zbog bake i učiteljice.

Možda bih čak i oca uspjela nadmudriti kao onda kad me učio pisati. Dok me gledao, pisala sam desnom, a čim bi se okrenuo ili nekamo otišao, uzimala sam olovku u lijevu ruku. Tako sam naučila pisati i desnom i lijevom rukom. O mukama kroz koje sam prošla zbog pisanja lijevom rukom ne ću ni govoriti. Ionako oca ne bih uvjerila da su bile nepravedne. Ako su bile pravedne, onda za njih ne ću ni tražiti drugu pravdu, makar to bila i ona moja istina. Za oca ionako nisu važile isprike, ni bakina opravdavanja da ništa ne činimo namjerno, da je poneka šteta samo dio dječje igre i nepažnje. 

I da nije važno kojom rukom pišem! 

Nije bilo pravedno ni što su naši susjedi Nijemci, nakon Drugog svjetskog rata kad je došla nova vlast, morali otići i ostaviti psa Šekija kojega smo mi jako voljeli. Pa miniranje crkve… Srušiti onako veliki toranj! – Gdje je tu pravda? Kad se zbilo to miniranje, selom su se počele širiti svakojake priče pa i o samoj gradnji crkve. Tada sam prvi put saznala da je miniranje nešto jako, jako strašno i zašto je naša crkva onako velika. Govorilo se da je trebala biti sagrađena u jednom velikom gradu, ali je netko od graditelja zamijenio nacrt. U ono je vrijeme carica Marija Terezija gradila mnoge crkve. Tako je dala sagraditi i našu. Zamišljala sam caricu kao jako veliku osobu, zato što gradi crkve i ima dva imena. Zbog toga su mi porušeni zidovi crkve, što su stršili do neba, bili još veći i tajanstveniji. Poput velike nepoznate carice. 

Kod nas je bilo puno Marija, a ja sam svake večeri prije spavanja molila: „Terezijo Mala, ja se Tebi molim da Isusu kažeš da ja njega volim!“ Zašto se kod nas nitko nije zvao Marija Terezija? Jesu li svi graditelji crkve tako veliki da moraju imati dva imena? Mojim pitanjima nije bilo kraja. Mora da sam čak i baku uspjela uznemiriti, jer mi je te večeri samo rekla: 

„Spavaj, dušo, i ne ispituj toliko!“

 

Još se svašta u selu događalo što nije odgovaralo ni mojoj istini ni bakinoj pravdi i što me tjeralo da idem u Svijet. A zeleno voće toga proljeća privlačilo me kao nikad do tada. Zamirisao bakin cvijetnjak, vrt se zazelenio, sunce ugrijalo. U gnijezdu ispod strehe zacvrkutale mlade lastavice. 

Sve me zvalo da ostanem, a moje uplašeno srce zakucalo još jače i snažnije. Je li proljeće te godine stiglo ranije samo zbog mene?

Jesam li trebala ostati kod kuće?

Iz zbirke priča za djecu „Uz baku je raslo moje djetinjstvo“

 

 

 

Opširnije, 46 broj Hrvatske novine u pdf i tiskanom izdanju stranica 11

 

 

0

Comments