Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

A kada se vratim, slavit ćemo, zemljo!

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 1001
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Podastiremo kao dokument za buduće generacije, za sjećanje i OPOMENU svima koji bi se još jedanput usudili potpisati pod ove svete riječi naše povijesti – po kojima je autorica, naša Ljubica Kolarić-Dumić na prijedlog Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata – napisala tekst svečane pjesme, himne protjeranih Hrvata. Himna je praizvedena na svečanom koncertu u prepunoj dvorani LISINSKI u Zagrebu prigodom tužnog, ali svečanog obilježavanja dvadesete obljetnice našeg protjerivanja iz zavičaja.  

 

Pjesmu je uglazbio maestro Josip pl. degl' Ivellio, a izvela su je tri pjevačka zbora iz Zagreba,  Petrinje i Samobora. U veličanstvenoj završnici koncerta prolomilo se dvoranom LISINSKI 120 pjevačkih glasova. Odjekivale su riječi: VRATIT ĆU SE, ZEMLJO! Glasno su se jedna  za drugom, nizale misli i želje prognanika za POVRATKOM. Ječale su, plakale, pjevale u isti mah, snažne emocije nitko nije skrivao, plač se miješao s pjesmom, suze se nisu zaustavljale. 

Na trenutke se činilo kao da i nismo daleko od zavičaja, da smo na našoj Zemlji. 

A kad je pjesnikinja, naša Ljubica Kolarić-Dumić na pozornici uz voditelja gospodina Branka Uvodića s buketom cvijeća kroz suze uzviknula: Faljen Isus, zavičaju! Faljen Isus, Kukujevci!.. Vratit ću se, Zemljo! Odabrat ću najljepše godišnje doba za povratak...  Otopit ću snijeg suzama, a ispod snijega bit ćeš samo Ti. Ni jedna travka. Ničija stopa. Ništa između nas. Samo Ti i ja, Zemljo. I kad Te ugledam pred sobom onakvu... Zagrlit ću Te. I više ne ću otići. U tome času dvorana u Zagrebu uistinu se pretvorila u naš rodni kraj. Grmjelo je i tutnjalo, pljesak se nije stišavao, ljudi su ustali, otpozdravljali pjesnikinji našim najpoznatijim pozdravom, kojim su se naši očevi i majke, svi naši preci pri svakom susretu od davnina pozdravljali: Faljen Isus!  

Stoga i mi iz daljine, iz njezina zavičaja pozdravljamo Ljubicu Kolarić-Dumić, našu hrvatsku veliku pjesnikinju, autoricu najpoznatije, najtužnije i najljepše lirske proze VRATIT ĆU SE, ZEMLJO – koju svi moramo znati napamet, koju trebaju učiti naša djeca u školi, kako se nikad ne bi zaboravilo tko smo i odakle. Faljen Isus, Ljubice! 

Obećajemo ti da više nikomu ne ćemo dopustiti da se potpisuje pod tvoja književna djela.  

VRATIT ĆU SE, ZEMLJO

       Kad bi za sreću bilo dovoljno stati pred sliku… Ali ja moram sklopiti oči,  

a tada Te ne vidim. A kad slušam pjesme, javlja se još veća čežnja. 

U njedrima Te čuvam. Nosim Te svuda.  

       Vratit ću se, rodna grudo! 

Da Te pomilujem. Da Te držim u šaci. Da mi ugriješ dlan. 

Da me zaštitiš od samoće. Kao onda kad Te uzeh sa svježega groba majke.

       A kada se vratim… Slavit ćemo, Zemljo! 

Odabrat ću najljepši dan za povratak. 

Odabrat ću ono godišnje doba kada si Ti najljepša.

       Vratit ću se u proljeće. 

Sve  će biti u bijelom. Voćke kao djevojke za vjenčanje. Trava meka, tek iznikla. 

Brazde uzorane, seljanke pomlađene, bacaju Ti sjeme u utrobu. 

Doći ću da sve to vidim.

       Ili je možda bolje da dođem ljeti. 

Nigdje žito nije tako žuto kao na mojoj Zemlji. Njivama nema kraja. 

Prepelica se igra u klasju. Snoplje pada pokošeno. Šuška kao svila.

Moram doći dok kosci ne pokose sve žito. Da vidim kako se njiše na povjetarcu. 

Kad sunce bude najjače peklo, kad prašina bude mekša od baršuna, 

kad bude…. Protrčat ću bosa po sokaku. 

       Ne, ne ću doći ljeti. U jesen dozrijevaju plodovi.

Dočekat će me večeri tihe, jesenske. I pjesme djevojačke.

U jesen kiše padaju i kao suze orosile bi mi lice.

       Zimu ću odabrati za povratak. 

Otopit ću snijeg suzama, a ispod snijega bit ćeš samo Ti. 

Ni jedna travka. Ničija stopa. Ništa između nas. 

       Samo Ti i ja, Zemljo!

A kad Te ugledam pred sobom onakvu…  Zagrlit ću Te. 

       I više ne ću otići.  

 

                                                                             Ljubica Kolarić-Dumić 

 

0

Comments