Bila sam jako uplašena prvog radnog dana. Zbornica puna, neki bi meni mogli biti učitelji. Zadrhtala sam od raznih osjećaja
Završila još jedna školska godina. Ja sam već dugo u mirovini, a često se sjetim kako sam davno počela raditi u školi. A počela sam ovako:  

        Knjigu „IZ DNEVNIKA JEDNE UČITELJICE“ nikad nisam objavila.  
       Ovdje priču posvećujem dragom Peri koji je nažalost poginuo u  našem Domovinskom ratu. Hvala ti, Pero, za radost koju si širio svojim osmijehom!
Ovit ću vama svoje srce pa ne će biti tužno na rastanku, pomislim i vratim se u razred. Povezale su nas čvrste niti, dobra pređa, ponijet ću je da me grije u hladnim danima. Misli mi jure praznom učionicom kao što su oni jurili u ovoj školskoj godini, koja je na izmaku. Ne mogu otići ako ne pokupim SEBE s požutjelih i isprljanih listova đačkih bilježnica, iz dnevnika, imenika, ispod klupa. Iz dvorišta, s izleta, sa svakog školskog sata. Što mi je sve donijela i odnijela ova jedna godina? Je li to bio Nečiji poziv da dođem među malene i hoću li zauvijek ostati s njima ako sada i odem? Jesam li dobro čula Poziv?
       Pero me spasio na prvom satu. To ne ću nikada zaboraviti. Ako ostanem, ostat ću i zbog njega, zbog njegove priče i zajedničkog smijeha. Zbog nezaboravnih sati provedenih u 3. b razredu. I zbog mnogih neispričanih priča. Pronađenih u njihovim očima.
       Kakva tišina! Gotovo glasno izgovorim, naslonivši se rukom na stol i gledajući prazne klupe iz kojih su netom izjurili svi učenici. Kako sam se tako brzo naviknula na taj žamor bez kojega je učionica pusta, a ja usamljena? Jesu li u ovoj godini postali moja vjerna publika, moji prijatelji, hoće li oni donijeti odluku umjesto mene? Je li ovo nastavak školovanja gdje sam samo donekle promijenila ulogu?
        Ne volim tišinu. Tišina je kao samoća. U njoj ne ću naći odgovore na sve više pitanja  koja stoje preda mnom. Ne smijem pogriješiti. – Lako je vama gimnazijalcima! – Toliko sam puta čula tu izjavu u našim đačkim raspravama o budućim zvanjima. Kakva pogrješka! Ja mogu samo na dvije strane na koje me srce vuče. Koja je strana prava? Još kao malena djevojčica imala sam svoju školu. Nisam imala prave đake. Lutke su samo šutjele, mačke   nezainteresirano drijemale, a pas je narušavao red svojim čestim lajanjem. No, ja sam radila u toj  školi kao što je s nama naša, na svijetu najbolja učiteljica. Imala sam veliki uzor. Pamtim sve njezine riječi. Kako ih je izgovarala, blago i s osmijehom. Mislim da se danas ovako osjećam i zbog misli na svoju učiteljicu.
       Privlači me kazalište. Još mogu otići. Moram samo donijeti pravu odluku. Smijem li to učiniti sada u praznoj učionici, bez njihovih pogleda? Ako ostanem, hoću li se kajati? Odem li, hoće li ikad više moja duša biti ispunjena ovolikom radošću? Idem k njima. U mislima mogu. Znam gdje tko sjedi, kako je tko odjeven, koje su im boje oči, kosa. Znam svačiji korak. Dobro znam tko je šutljiv i pomalo uplašen pa traži stalno ohrabrivanje i poticanje, tko uvijek ima nešto reći, meni ili prijatelju pa se mora često okretati. Itekako ih poznajem. Ako počnem ovako razmišljati, ne ću moći otići, a htjela sam svoje dvije želje staviti na poštenu vagu. Tolike sam sate presjedila u kazalištu, a kad ostanem sama u sobi, ponavljala bih naučene uloge. Smiješila se publici. Mogu li odbaciti tolike snove? I u školi je književnost, a još i djeca. Možda je bolje odluku donijeti neki drugi dan. Danas sve ide njima u prilog i rastužuju me ove prazne klupe.
       Nego što mi je ono Pero ispričao na mojem prvom satu? Opet ću se raznježiti, ali za pravu odluku moram se svega sjetiti. To i nije teško. Svi su se dani stopili u jedan sat, čitava godina u jedan trenutak. Od prvog ulaska u učionicu do njihova izlaska u ovaj lipanjski  osunčani dan. Nakon završene gimnazije, prihvatila sam prvo ponuđeno radno mjesto. U ono vrijeme nedostajalo je učitelja, stoga su mnogi poput mene počeli raditi i prije upisa na Pedagošku akademiju. Nakon završene prve školske godine, morala sam odlučiti što ustvari želim raditi. Preda mnom se širile različite slike. Budem li i dalje samo sjedila i razmišljala, ostat ću uplašena i nesigurna u ovoj tišini.
 
       Treba otjerati strah.
       Za to je Pero bio pravi majstor. Zašto ga i sada ne bih pozvala u pomoć? Pomogao mi je na prvom satu, koji za mene još uvijek traje. Našim srcima i rukama zatvorili smo krug. Po njemu se krećemo od ulaska u učionicu do izlaska, od zvona do zvona, koje nam prekida rad i ponovno nas zove. Bila sam jako uplašena prvog radnog dana. Zbornica puna, neki bi meni mogli biti učitelji. Zadrhtala sam od raznih osjećaja. Od nepoznatog. Ravnatelj me predstavlja budućim kolegama, pružam ruku, jedni su ljubazni, drugi hladni, ne znam što misle, možda djelujem premlada. Da znaju kako me strah obuhvatio ogromnim hladnim rukama, pomogli bi mi svojim osmijehom. Ali oni to ne znaju, a ja šutim i čekam sudbonosno zvono.
       Sve je bilo kao u nekom polusnu, kao da se ne događa meni. Sljedećeg trenutka već sam u razredu. Ravnatelj visok, ulijeva mi još veći strah. Jedva čujem što govori. – Preživim li ovaj dan, živjet ću zauvijek! – Bile su moje posljednje misli prije ulaska u učionicu.
       – Ovo je vaša nova učiteljica. – Zar je to sve? – Pomislim i već sam sama. Njih tridesetak s jedne, a ja s druge strane. Ovako su dosad stajali moji profesori. Bože, nemoj me ostaviti! Daj mi da budem kao moja učiteljica, kao onaj dobri učitelj, da me netko zavoli kao što sam ja njih voljela. Sjetila sam se i jednog zbog kojega nismo htjeli učiti, jer ga nismo voljeli. Ja hoću da me ovi maleni vole. Hoću li uspjeti?

       Ne znam postoji li djevojčica koja bi jednoga dana zbog mene postala učiteljica.
       Kako mi je Pero pomogao? Svojim iskrenim dječjim srcem oslobodio me straha pred njima. Kad sam pri kraju sata upitala hoće li nam netko od njih nešto ispričati da se bolje upoznamo, Pero se prvi javio. Sličio je na likove iz dječjih filmova, vrlo otvoren i simpatičan. Ispričao nam je priču o pijetlu i zlatnim dukatima. Nije birao riječi, ni jednu nije izostavio. Govorio je iskrenim dječjim srcem. I gledao me svojim kao vatra živim očima. Čitav razred pretvorio se u smijeh, ali Pero se nije zaustavljao. Nastavio je sve glasnije i glasnije. Da nadjača smijeh i jer je postao jako važan. Ja, sada učiteljica, najprije od šoka nisam znala kako reagirati na „izraze“ malenog dječaka, onda sam se zajedno s njima počela glasno smijati. Nastao je opći urnebes u razredu. Smijeh je prelazio s jednog lica na drugo i širio se prema prozorima kao da želi izići na ulicu i svima pokazati naše veselje. Ne znam jesmo li čuli kraj priče, što sada i nije važno, ali kad je zvono označilo kraj nastave i kad smo svi izišli van, predložili su mi da zajedno idemo kući.
– Idu u istom smjeru!  
       Začujem kako je netko važno dobacio. Iako sam znala da ne mogu baš svi živjeti u blizini moje podstanarske sobe, to me jako razveselilo. Stanovala sam kod gospođe Eme Domac, majke slikara Ivana Domca s kojom sam uvijek imala puno tema za razgovor i koja me  zavoljela kao i moji učenici, što je meni bilo najvažnije. Tako je započelo. Svako jutro su me dočekivali pred kućom i vraćali se sa mnom. Je li nas povezala Perina priča ili dramska i literarna skupina u kojima smo pisali, glumili i radovali se, moja želja da što više nauče ili potreba za igrom u prirodi gdje smo najviše i naučili? Nešto je širom otvorilo vrata dječjih srdaca. Ja ih više ne mogu zatvoriti.
        Pero i njegova dobroćudna iskrenost i zajednički dječji osmijeh
        postali su zlatna ogrlica oko mojega vrata.
          
Lipanj 1962.