Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

U kolu

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 366
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Mrtvi ne ustaju. Ali mi vjerujemo da nas čuju! Stoga i našeg književnika i odvjetnika pitamo o koji se grumen zemlje spotaknula pravda? Zašto nas nitko nije zaštitio? Zašto nisu zaustavljeni oni koji su nas tjerali iz naših kuća?  

 

      Piše: Ljubica Kolarić-Dumić     

„Kolo onako za jeseni rane... Kad se poslovi ljetni uglavnom posmirivali, vrućina prestala, umor i brige popustile... Za večeri blage... Kad mjesečina sa neba visoka sa širokim svojim i dobroćudnim licem svijet obasjava, i svjetlom svojim, bajnim, čudnovatim, hladnim i umiljatim, kao nekom tankom čarobnom pređicom, zaprede sva srca ljudska, te čovjek čezne... čezne... za nečim dalekim, nepoznatim... Za večeri blage, za mjesečine svijetle...         Kad u selu stariji umoran svijet usne, ili negdje u kutu svojim brigama zaokupljen sanen zijeva... 

A mladež seoska sama gdjegod na raskršću gdje kuća nema, ili tek samo kućica kakvoga majstorčića sirotana na koga se nitko ne obazire... U selu sve mirno, tek psi laju. A gajde istom zasviraju! Gajde, naše gajde koje govore i pjevaju, plaču i nariču, kako god ti srce tvoje kazuje... one koje u srce diraju, pa da pobjesni čovjek ili da poludi... Zasvira kolo najedanput. Kolo, ono milo, umiljato, i tužno i veselo, i stidljivo i obijesno kolo naše, glasovi ono, najnježniji i najintimniji srca našega, glasovi oni bajni, koji se vuku kroz sva pokoljenja roda našega i vežu nas, današnje ljude s ocima našim iz davnih davnina... 

Kolo ono čarobno, koje kad zasvira, odmah krv uzavri u čovjeku našemu... te čovjek postane tek samo srce jedno; srce koje živo osjeća, vruće ljubi; srce koje postane i junačno i mekano u isti čas... Kolo, kolo...! Za večeri blage i jesenje... Na raskršću i za mjesečine... Kad se mladež sama nađe, a kad sunca nema koje sve bez oproštenja svijetu otkriva i prokazuje; kad s neba samo mjesec blagi motri koji se samo smije, te samo napola, više onako od šale, prokazuje, a od polak taji i sakriva. Naveče, kad nema baba i mama iza kola, koje svojim okom aždaje na sve paze i sve vide, i koje svojim jezikom zlobnim ujedaju srce mlado i u okove ga zakivaju. Naveče, kad se djevojke, košute plahe razjunače, pa kad one srcu na volju puste... kad poigraju onako sitno, vezeno, pa kad poskoče, kad podciknu...! Ah, amo te, ovamo de, ti najmrči vuče, koji kažeš da pamet čovjekom vlada, ovamo te, pa da vidiš gdje ti pamet osta...!“ 

Živko Bertić: „Udala se“ 

Upita li netko ima li potrebe, nakon prohujalog stoljeća od njegova rođenja, pisati o Živku Bertiću, taj nije čuo za tragediju, koja je zadesila Srijem i književnikove rodne Kukujevce. Taj ne zna koliko je književnik, odvjetnik i političar emotivno i snažno govorio o povezanosti naroda s njegovim očevima i da mi, Kukujevčani u ovim vremenima skupljajući sebe, pabirčimo svako zrno, kao što smo nakon žetve vlat po vlat s njiva prikupljali. A Živan je naše najkrupnije zlatno zrno, koje moramo sačuvati od zaborava i od ptica grabljivica. I dok niotkuda nema odgovara zašto smo protjerani iz zavičaja, a svi muklo šute, pitamo se: Što bi rekao naš advokat, kako su ga njegovi seljani od milja zvali, kad bi mogao ustati iz zemunskog groblja

Mrtvi ne ustaju. Ali mi vjerujemo da nas čuju! 

Bez krivnje smo protjerani, bez suđenja osuđeni, bez odvjetnika koji bi nas u sudnici zastupali i obranili, a naš advokat počiva na zemunskom groblju, i ne može čuti vapaj svojih suseljana. Njegov odvjetnički ured u Zemunu ne može zastupati ubijenu i na njivi zakopanu cijelu kukujevačku obitelj Matijević, majku, oca i maloljetnog sina, koji je tek započeo život. Ne može ni pozvati ubojice koji su na kućnom pragu zaklali mirnog gospodina Živka Litrića. Ne može obraniti one koji i ne traže obranu. Počivaju u zaraslom draču i korovu tužnog groblja u Kukujevcima, moja prijateljica iz ranoga djetinjstva Agica, njezin suprug Nikola i njihova stara baka. Advokat Bertić iz groba ništa ne može učiniti, a živi kao da nisu čuli za tragediju koju je doživjelo selo Kukujevci. 

Mrtvi ne ustaju. Ali mi vjerujemo da nas čuju! Stoga i našeg književnika i odvjetnika pitamo o koji se grumen zemlje spotaknula pravda? Zašto nas nitko nije zaštitio? Zašto nisu zaustavljeni oni koji su nas tjerali iz naših kuća? Živka više nema ni njegova odvjetničkog ureda. Ostale su samo njegove priče o Kukujevčanima. Pa čak i te priče žele nam ukrasti novopečeni pjesnici Vojvodine, gurajući iz Srijema i duše nas, Kukujevčana. Usuđuju se pisati o našem Živku, kradu tuđe Riječi kao da do sada o tom našem velikom suseljanu ništa nije napisano. Ili poput ptica grabljivica kradu gdje god što stignu pa  u „nazovi“ tekstu nariču kao davne plaćene narikače na grobljima. Nama Kukujevčanima okreće se čitava utroba, jedino što osjećamo, strašna je mučnina pa preskačemo riječi: mili Kukujevci (o Bože, čuješ li?)... 

A mi, koji smo morali otići, ostavit ćemo našoj djeci i unucima, suzama i krvlju napisanu oporuku o ljubavi prema rodnom kraju – kao što su nama naši oci ostavljali. Tu nam ljubav ne će ukrasti ni njaveći lopov, niti plagijator tuđih djela. Dok možemo živo svjedočiti zašto smo ostavili naše njive i kuće, kako su nas mučili, zastrašivali i tukli, kako su govorili – ako ne odemo – da će nam sve uzeti, a nas poubijati, tražimo odgovore na mnoga pitanja. Na umorna smo leđa natovarili svu našu prošlost. I otišli. Hoće li Živkove priče biti dovoljne našim potomcima kad se budu pitali: Tko su i odakle? Da nisu Niotkud! I da nisu bez korijena! Da su poput naših predaka iz Bertićevih priča – neraskidivim nitima vezani za srijemsku zemlju. Svaki kamenčić, grumen zemlje i zrno prašine svjedočit će o našem postojanju u zavičaju.

Eto odgovora znatiželjnom pitaocu zašto danas spominjemo Živka Bertića! Razasuti smo od istoka do zapada i od sjevera do juga naše Hrvatske, a u Bertićevo doba, i davno prije njega, kako i sam kaže, okupljeni u kolu, bili smo jedno srce, koje nas veže s ocima našim iz davnih davnina... Prekinemo li kolo i pokidamo niti kojima smo vezani za rodnu grudu, zauvijek ćemo zakasniti, jer nitko umjesto nas ne će moći govoriti istinu o nama. Uzalud se mnogi prave da ne postojimo! Uzalud na naša mjesta za stolom Božje pravde “postavljaju” izmišljene srijemske pjesnike. Uzalud ih nezasluženo na pijedestalu slave. Makar u strahu i nesigurni u razumijevanje drugih, makar koliko opasno i pogubeljno bilo. “Niotkud došli. I nikud ne ćemo otići. “ Voljeti srijemsku Zemlju... To je pjesma. I bol.

Veliko je naše kolo i čvrsta pređa. Ne smijemo ispustiti ni jednu ruku. Za inat nedaćama i zloj sudbini, za inat onima koji su nas istjerali, usprkos svim strahovima, budemo li svi zajedno, vratit ćemo se uzdignuta pogleda na široke oranice zavičaja. Tko poznaje dušu Srijemca, tko je čuo našu pjesmu, otkrit će tajnu našega kola, koje nas je spajalo i održalo kroz vjekove. Pripovijesti Živana iz Srijema pričat će o nama koliko god drugima to bude smetalo. Neka pričaju, šapuću, pjevaju pocikuju... Kad tambure zasviraju, a srce hoće da prepukne!     

 Živan iz Srijema neka nam bude putokaz da ne klonemo!  

 Neka mirno počiva na groblju u Zemunu, koje nije uzalud odabrao za kraj svoga ovozemaljskog puta. Živan iz Srijema, kamen zaglavni našega zavičaja. Za ovo naše doba, napose za tragediju njegova naroda, od velike je važnosti Bertićevo gledanje na književnost, koja po njegovu mišljenju treba odražavati i izražavati svoje vrijeme, da uvijek bude govor u ime nekoga ili nečega. Mora iznositi čovjeka u tome vremenu sa svim njegovim problemima i lijepim i ružnim, da bi slika života bila što potpunija i kompleksnija. Isticao je potrebu neprekidnog povezivanja književnosti s narodom, povezanost stvaraoca i naroda, nužnost umjetnikova poznavanja, do detalja, ljudske duše i srca, misli i osjećaja, intimnih preokupacija, običaja i svakodnevnih tegoba. Zalagao se za kompleksniju interpretaciju čovjekove psihe, njegova „hoda po mukama“.

 Zahtijevao je da pisac traga za tragičnim u životu, jer je život neprekinuti lanac čežnje i umiranja, ali isto tako i inkarnacija ljepote, šarolikosti života i zapletenost ljudskog egzistiranja Nisu li ove književnikove riječi najjasnija i najčistija poruka nama danas, kako moramo govoriti i pisati o našoj tragediji, odašiljati svijetu pretrpljene boli i patnje – da prema svojim mogućnostima pomognu protjeranim Hrvatima iz Srijema – i da se tako nešto više nikomu i nikada ne smije dogoditi? 

„Hod po mukama“ književnikova naroda mora dirnuti i najtvrđe ljudsko srce!

Zašto nam Živan nije ostavio više i što se krije iza riječi Ise Velikanovića, na nama je da pokušamo otkriti i dio te srijemske duše pokazati svijetu. Njegove se riječi zrcale u svakoj suzi našega rodnog kraja. 

 Što bi nam kazao kad bi znao kakav su udes doživjeli njegovi Kukujevci, njegov Srijem? 

U suvremenoj je kritičkoj misli Živka Bertića vrednovao i Miroslav Šicel, ustvrdivši da Bertićevo književno djelo predstavlja „značajan kamenčić“ u mozaiku hrvatske književnosti na prijelazu stoljeća. Je li mogao napisati više, je li trebao biti priznatiji?... Sigurni smo samo u jedno: Možemo biti ponosni što je taj „značajan kamenčić“ u mozaiku hrvatske književnosti, rođen u našim otetim, ali nezaboravnim Kukujevcima. Njegove se riječi zrcale u svakoj suzi našega zavičaja.

 Hoćemo li sačuvati grobove predaka, obnoviti velebnu crkvu, proslaviti kao nekad blagdan Presvetoga Trojstva, čuti prvi plač djeteta u kolijevci, zaigrati kolo na krstini i podignuti spomenik Živku Bertiću...

Neka kolo ponovno zaigra! Da se zavičaj naš uzraduje!  

Bertićevo i naše, kukujevačko kolo, ono davno na krstini ispred crkve, i ovo današnje, daleko od zavičaja... „Kad srce hoće da pukne ili da poludi. Kad je bol jaka, a ljudska se tragika, tražeći pravdu, za sunčana dana ili za mjesečine vapijući, diže u visine.... I tako nas veže s ocima našim iz davnih davnina...“ 

      U čežnji za povratkom.  Kad začujemo zov zavičaja. Kad srce hoće da pukne... 

      I kad noge same krenu. 

 

 

 

 

0

Comments