Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

Izabrane pjesme pjesme povodom progona Hrvata iz Vojvodine

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 244
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Autor: Ljubica Kolarić Dumić

 

 

 

SMRT JE ODASVUD VREBALA

 

Otvorili su vrata naših dvorišta

I namrgođenih lica,

Na kojima je bila ispisana

Sva njihova mržnja i vlast,

Koju krvnici lako prisvoje,

Zapovjediše da moramo otići.

Da ostavimo kuću

U kojoj smo rođeni 

I gdje su živjeli svi naši predci.

Uzeli su nam zemlju,

Rekavši da više nije naša.

I ključ naših vrata  da se više 

Ne možemo vratiti.

A kako su uvijek bili jači i opasniji

I kako su nas rane od udaraca 

Jako boljele,

U strahu za život,

otišli smo bez pobune.

Dok smo odlazili,

Svijet se nije ni okrenuo za nama,

Nitko zaplakao.

Jesu li se rugali našim patnjama

Ili vjerovali

Da smo otišli drage volje,

Samo zato 

Što smo plakali bez glasa.

A mi smo išli tiho 

Da nas oni ne čuju,

Jer su iz mraka

Vrebale tamne sjene, 

Sijući smrt.

 

 

AKO ODETE

 

Ako odete, Zemlja će biti žedna,

A Vi ćete na tuđim njivama plakati.

Ako odete, tko će cvijeće zaliti

I svijeće na grobovima zapaliti.

Polja će u drač i korov zarasti

Jer oni neće našu Zemlju voljeti.

Djeca će vam kao siročad

Brata i prijatelja za igru tražiti.

Sve berbe, i žetve, i sjetve,

Kome ćete ostaviti ako odete. 

Ako odete, vaš će se plač

I tužaljke i kletve do Nebesa dizati.

Bit će kasno i za plač i za molitvu,

A povratka ne će biti ako odete.

Zar ćete reći da ste bez prošlosti

Kad vas unuci budu o sebi pitali

Tko su i odakle,

Što ćete reći ako odete?

Ne dajte naša stoljeća

Za ovo straha pred njima.

Zavapite Gospodinu

Kao u ljetnim žegama 

Kada ste kišu molili.

Zavapite Gospodinu!

I za vapaj će biti kasno 

Ako odete. 

 

ŠTO SMO GOVORILI ODLAZEĆI

 

Ponizili su sve što je nama sveto,

Bacili na zemlju 

I vojničkim čizmama 

Gazili našu mladost.

Znali su da će strah pred smrti

Nadjačati želju za ostankom.

I da ćemo otići puni boli i jada.

Jesmo li proklinjali? – pitate.

Nije pošteno ispitivati nas 

Kao da smo dovedeni na sud 

zbog nekog zlodjela. 

Daleko od naših ognjišta 

Vatru smo zapalili

Da se ugriju naša djeca.

A kad je stigao glas 

Da nam preoravaju grobove,

Na usni su zadrhtale one iste riječi, 

Koje smo izgovarali odlazeći.

Iz usta ispunjenih pelinom       

Izvi se kletva umjesto molitve!  

        

Što bi rekao svemir kad bi mogao

Ljudskim jezikom govoriti?  

Trideset godina našeg progonstva

Trenutak je vječnosti, ali previše za tugu.

I prekratko da se kosti 

Svih naših dragih u prah pretvore.

I zar je važno što smo govorili

Odlazeći? 

Suzama kao kišom zemlju zalijevamo,  

Tvrda je i opora tuđina.

Ljubica Kolarić Dumić

0

Comments