Hodajući pored tebe

Razmišljam, 

Kako svaki put predosjetim 

Kada ponovno dolaziš.   

 

Sa suncem ili u kiši

Meni je svejedno,

Uvijek znam kad si u blizini.

Čujem ti korake

Iako te nikada ne vidim.

Trag mi se urezuje u stopala

Dok tiho krećem za tobom.

A meka prašina,

Odavno srasla 

S mojim bosim nogama,

U svakom je tvojem koraku,

Pa naša staza ostaje

Bez mojih i tvojih tragova.

Glas ti jasno odjekuje 

Premda mi ništa ne govoriš.  

Miris tvoje kose dopire iz vrtova,

Kraj kojih često prolazim.

Dok te tražim među stablima,

Tvoje se ruke kao grane 

Spuštaju na moje dlanove. 

Tako hodamo zajedno,

Ti pored mene,

Ja pored tebe.

I više nije važno

Jesi li misao ili samo sjena

Ili proljetni vjetar,

Nemiran i razigran. 

Možda si samo snježna pahulja,

Sljubljena sa suzom na trepavici,

A ja koračam sve brže

Snatreći kako hodam

Pored tebe. 

 

BEZ TEBE

 

Ovdje se djeca smiju i bez tebe,

Snjegovi se otapaju svakog 

Proljeća.

Nebo se plavi,

Mirišu rani cvjetovi,

A ti ništa nisi naučio. 

Da se prolaznost natječe 

S vječnosti!

Da je dan jednako dug 

S tobom i bez tebe,

A noć puna tame i utvara.

Da sam izgubila snagu krila

Pa ne mogu poletjeti 

Za tobom.

Mirno sam te pustila 

Da nastaviš let bez mene.

Ni malo ne pokazavši,

Koliko sam se bojala 

Tvoga odlaska – 

Pokušavajući prema nebu sreće,

U blizinu tvojih letova,

Još jedanput poletjeti.                                                               

Već spremam torbe

I bacam posljednji pogled  

Na slomljena krila,

Kao srce pred tebe.

Krećem po ostatak radosti

Zbog koje još uvijek 

Jednako zadrhtim

Kada te zamislim kraj sebe.

Ako te ne stignem, 

Hoću li moći zaboraviti 

Let nebom

I nastaviti put zemljom, 

Bez tebe?

Piše: Ljubica Kolarić-Dumić