Piše: Svjetlana Grujić

I onda se zgrozimo količinom nasilja, A, nje više nema. Niti će je ikada biti

              Pisala sam već o tome. Muka mi je od predviđanja. Svjedoci smo opet užasu. Izbodene, masakrirane, pretučene. Poslije svi peru ruke i daju priopćenja da nije njihova nadležnost i da su učinili sve što su mogli. i onda gadljiva rečenica: "Neka institucije rade svoj posao." A, ne radi nitko.

              Prebacuju krivnju. Traže uzroke, lamentiraju po televizijama, skupljaju sebi bodove. Njih više nema. Nečijih majki, sestara, kćeri, unučica.

Koliko smo i sami krivi?

Odgojem koji nalaže da dječaci ne plaču, da djevojčice moraju biti tihe i samozatajne. Da ih oblačimo u rozo i plavo. Da prešute kad je to potrebno. Priznajem, što sam i rekla neki dan u razredu, da sam u djeliću dio te bolesne filozofije. "Kako se to ponašaš, pa ti si curica!". " Nije taj sport za tebe, to je za muške!" Glupe rečenice koje sam i sama izgovorila ponekad.

I onda se zgrozimo količinom nasilja, A, nje više nema. Niti će je ikada biti.

Ostane njena soba, Poluotvoreni dnevnici, šminka, slike...Ostane bol, jaka, razarajuća u srcima svih nas.

Mogla je danas smijati se negdje u društvu, zabacivati kosu, pjevušiti pjesme. Mogla je isto tako uživati u izlasku, dijeliti tajne s prijateljicama. Mogla je...

On je to prekinuo jer je jači, jer ne želi ispasti luzer, jer će ga njegovo društvo navodno ismijati. Jer je frajer. Kolika je cijena, ulog, humka svježe nanesene zemlje, cvijeća kada to više ne vrijedi?I kada su neki bili poneseni strašću koja će im biti glavni adut na suđenju.

A, nje više nema. Razmislimo. 

Možda da sljedeći put pri svakom razgovoru imamo to na umu, da jačamo te naše djevojčice, kćeri i unuke. Da odu kad treba, stanu kad vide da ne ide, odj....kad nema smisla, volje i svrhe. U protivnom će biti kasno. 

Za neke prekasno.

Opširnije u 41 broju Hrvatskih novina u tisknom i pdf izdanju