Kolumne

Piše: Svjetlaana Grujić:Jesu. Teško ih prepoznajemo, Ne osjetimo njihov lepet krila...Ili da budem konkretnija: Toliko se borimo sa zlom, zlobom, zavišću, samurajskim potezom mača koji na kraju uvijek završi u našoj utrobi,       

Piše: Svjetlana Grujić

I onda se zgrozimo količinom nasilja, A, nje više nema. Niti će je ikada biti

Mnogi su roditeljski odgovori nemušti. Ali, nisu pogrešni. Dani su iz srca, iskreno kako djeca i zaslužuju. Voljela bih da sam ponekad pogriješila 

U našem domu s tri kćeri takvih je pitanja bilo i previše. Od toga kako se rađaju djeca do ovoga posljednjeg. Na prvo postavljeno smo ON i ja odgovarali naizmjenično. ON se baš i nije snašao, trenutak je bio krivi. Taman tijekom neke prevažne utakmice, udobno zavaljen u naslonjaču, dok njegovi gube, samo je nešto mrmljao i sve prepustio meni.     

Nas žena. Vječito me dijagnosticiraju. I onda velevažno zaključe da sam u PMS u, neuračunljiva, razdražljiva ili pak nemoguća. Istina je da sam nekako tih dana slabijih živaca, da me uznemiruje nešto što inače ne bi, da sam sama sebi neprijatelj.   

Pisala sam već o tome. Nikad nije dovoljno. 

Žene vole. Jako. I daju sebe. Cijelu. 

Obitelji, prijateljima, neke i slučajnim likovima. 

Jer žene su takve. Upravljaju emocijama. 

Novcima. opraštanjima.

Nije im lako. Nije lako čekati noću, imati razumijevanja za sve, odgajati djecu.

Biti majka. S muškarcima ili bez.

Jer oni obično bježe kad im prijeti odgovornost. Ili kad im je teško, ili kad imaju problema, ili....

Sve to one moraju shvatiti.