Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

Što kad vam dijete postavi pitanje na koje ne znate‚ odgovor?

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 914
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Mnogi su roditeljski odgovori nemušti. Ali, nisu pogrešni. Dani su iz srca, iskreno kako djeca i zaslužuju. Voljela bih da sam ponekad pogriješila 

U našem domu s tri kćeri takvih je pitanja bilo i previše. Od toga kako se rađaju djeca do ovoga posljednjeg. Na prvo postavljeno smo ON i ja odgovarali naizmjenično. ON se baš i nije snašao, trenutak je bio krivi. Taman tijekom neke prevažne utakmice, udobno zavaljen u naslonjaču, dok njegovi gube, samo je nešto mrmljao i sve prepustio meni.     

 

                

 

„Majka ti je pedagoški radnik, zna s riječima.“

Objasnih kako sam umjela i znala. Vrijeme će pokazati koliko sam bila uvjerljiva.

Posljednje je glasilo, sada već studentice: „Ima li u hrvatskom društvu klasa?“

Zadatak za raspravu. E, tu je On već bio angažiran. Zapravo, svi smo se žučno uključili u raspravu. Mudra baka, profesorica povijesti i sociologije, reče da nema. A mi se pobunismo. Nije istina sve što piše u knjigama. Napravismo ovakvu podjelu:

a) Niža klasa

b) Srednja klasa

c) Viša klasa.

Kao i stručna sprema. Ovu prvu svakodnevno viđamo kako vire po kontejnerima,  ranom zorom, kada nikoga nema. Obično su to nesretni starci ili pak mlađi ljudi koji prodajući boce žive svoju neimaštinu. Briga nas. Ne recikliramo. Subotom dajemo jednoj ubogoj ženici jer znamo da ta boca njoj znači kruh. I kada slučajno ne dođe, uvijek se bojim da joj se nije što desilo.

Srednja, to smo mi. Zaposlenici države. Uhljebi, kaže realni sektor. Koji nas kao izdržava. Jer ja u školi ne zaradim svoju plaću, ljeti se tri mjeseca izležavam (Karibi?), živim na račun države. Ne sudjelujem na burzi, ne donosim zakone. Ali, plaćam poreze, namete, ne idem na bolovanje jer svaki izgubljeni dan je novčić manje za djecu koju školujem. Nije bitno što obrazujem iste one koje će neki iskorištavati, pokušavam od njih učiniti čestite ljude. Briga me. Volim te pametne glavice i učim ih da se jednom znaju suprotstaviti besmislenom svijetu u kojem žive.

Ova viša je najslađa. Uključuje samo političku podobnost. Ne treba vam ništa drugo. Mali potpis na listiću papira i već ste na vlasti. Doduše nemate svoje mišljenje, kvalifikacija zanemariva, ali odlučujete. S preskupim satovima na rukama, vozačima u limuzinama lijepo se smiješite s ekrana i s lakoćom smjenjujete neistomišljenike. Jedete za sitne kune u saborskom retoranu dok ovi, gore navedeni, krpaju poderane novčanike.

Tako smo joj objasnili. Gleda ta moja srednja djevojčica velikim plavim očima i šuti.

Pa se sjeti kako je jednom, kao mala rekla da će se udati za xxxy jer njegov tata vozi mercedes i dotični samo jede pizzu i pije colu.

Zaključi spremno da će sutra to reći na raspravi na predavanju. Premda profesor misli drugačije.

„Neka ti Bog pomogne!“ pomislih.

I posramih se gdje živim.

Mnogi su roditeljski odgovori nemušti. Ali, nisu pogrešni. Dani su iz srca, iskreno kako djeca i zaslužuju. Voljela bih da sam ponekad pogriješila.

Do sada nisam.

Opširnije u mjesčniku Hrvatske novine broj 39 u tiskanom i pdf formatu strana 14

0

Comments