Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

Zeleno voće

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 1758
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Piše: Ljubica Kolarić-Dumić :Otac nam je stalno nešto branio, a mene je baš to najviše privlačilo. Bakine opomene nisam slušala. Uzalud mi je govorila što će uslijediti padnem li u blato ili počnem plakati, jer ne mogu sići s malo više grane neke voćke. Što sam se oca više bojala, pravila bih sve veće grješke, uporno krivo radila ili išla tamo gdje nisam smjela. U penjanju na stabla, preskakanju ograda ili jarka punog blatne vode, nisam bila spretna poput moje sestre, ali kao da sam oca izazivala tražeći novu kaznu. No, zašto mi je svakoga proljeća bez prigovora dopuštao da se nauživam zelenih amula, za mene je zauvijek ostala velika tajna. Dok je živio, nisam ga  pitala, a sada je kasno za sve odgovore i dobre savjete koje sam od njega mogla dobiti.        

 

                          

 

U ono smo vrijeme živjeli vrlo teško. Često nismo imali ni brašna da baka može umijesiti kruh, a bili smo zadovoljni ako je bilo i kukuruznog. Pogača od ječma grebala mi je grlo, stoga je nisam mogla jesti. U takvim danima moj plač nije prestajao. Tražila sam svoju skromnu, ali omiljenu hranu. Kad je bilo kruha i masti, meni više ništa nije trebalo. O pravilnosti prehrane ne znam jesam li ikada i čula. Samo o tome kako hrane nemamo! Sve što smo imali, morali smo dati ljudima na vlasti. O pravdi se u kući samo šaputalo, a ja sam možda i zbog toga izmislila onu svoju istinu koju i dalje neprekidno tražim. 

Majka je poslije vršidbe žita skupljala ostatak klasja na njivama pa kad bi se na večer vratila s punom vrećom na leđima, u kući je nastalo pravo slavlje. Kad su nam oduzeli zemlju, više nismo mogli sijati svoje žito, a baka je dobila novu brigu. Što staviti pred nas kad se u podne i navečer gladni okupimo oko stola?

Tu je zadaću preuzeo otac. O teškom životu iz kojega je morao naći izlaz, vodio je duge razgovore s ocem naše učiteljice Nele i općinskim bilježnikom. Tako je vrlo brzo počeo raditi kao blagajnik. Bilježnik Pavle Rehak, kojemu trebamo zahvaliti što smo prestali gladovati, nije znao pisati na pisaćem stroju, a za mojega oca kao da nije bilo nesavladivoga rada. U bolnici, gdje se dugo liječio i puno propatio, završio je tečaj računovodstva te je gospodinu bilježniku bio od velike koristi. Kako je u svemu bio uporan, svako je poslijepodne dolazio u kancelariju i vježbao, a onda jednoga jutra pisanjem jako iznenadio gospodina bilježnika. 

Zime je provodio čitajući. Nije govorio što traži u knjigama, ali je bilo očito da su ga jako privlačile. Kad pukne proljeće, bio je spreman za njive, vinograd i voćnjak. Uzgajao je sve vrste voća koje su kod nas uspijevale. Govorio je da djeca moraju imati sve što godišnje doba nudi. Posadio bi stablo gdje god mu je pronašao mjesto. Oko kuće i u baščicama među cvijećem, čak i u vrtu gdje se sijalo samo povrće. I baku je uspio naljutiti, jer su široke grane pravile hlad, a njezini su usjevi trebali sunce. Da baki udovolji i da svoje voćnjake proširi novim vrstama, o kojima je zimi čitao u časopisima, među prvima je u selu posadio voćke niskoga rasta, koje su postale i ukras našega dvorišta. U planini pored vinove loze uzgajao je trešnje, višnje i breskve. 

Već u rano proljeće majka nas je vodila u vinograd. Dok bi ona radila, sestra i ja smo joj malo pomagale, a najviše vremena provodile u branju voća. Kad sazru prve trešnje, popnemo se na stablo i jedemo dok same, po vlastitu iskustvu ne prosudimo, kako previše i slatkoga, može postati gorko i opasno, a  ponavljalo se gotovo svakoga proljeća. Tko se nije penjao po stablima i osjetio slasti prvih trešanja, ne može ni zamisliti kakve su posljedice toga veselja. Bol je bila toliko jaka da sam mislila kako ćemo sestra i ja ubrzo umrijeti, a onda bih začula majku i baku kako samo naizgled mirno kažu: „Ništa im ne će biti! Opet su se prejele“. 

Onda dođe ljeto. Jabuke petrovače, kruške, kajsije, šljive i prvo grožđe, sve počne stizati jedno za drugim. Imali smo izobilje slasti za usta i dječje oči koje su uvijek nečega gladne. Tako je bilo do kasne jeseni kad dozrijevaju kisele jabuke, mirisne dunje i počne berba vinograda. Posebno grožđe sušilo se na tavanu i na Badnju večer bilo je na stolu među devet drugih jela. Zašto na Badnjak mora biti devet jela, također nikoga nisam pitala.

No ni suho grožđe, ni drugo voće nije imalo draž koju sam osjetila svakoga proljeća dok sam jela sitne kisele plodove amula. Zvali smo ih zerdelije, a jela sam jedino dok su zelene. Čim porumene i postanu slatke, više ih nisam ni pogledala. Možda zbog drugog kvalitetnijeg voća, njih nitko nije volio, a one su sazrijevale i padale na zemlju. Privlačile su me čim se zazelene, gledala kako rastu i čekala da gorčinu zamijeni kiselina. 

Zašto sam voljela zeleno voće? I zašto smo išli u tuđe vrtove kad smo u našem imali dovoljno? Preskakali smo ograde i bježali da nas vlasnici ne uhvate dok su nam zubi trnuli, a kiselina se slijevala niz grlo i pekla gotovo cijelo tijelo. Preko noći bol bi prošla, a sutra smo se ponovno penjali na stabla. Često se upitam zašto nam otac nije branio? Je li htio da sami isprobamo težinu života i iznenadne opasnosti? Takva pitanja bih jedino mogla postaviti baki, ali sada je kasno kao i za mnoga, koja su ostala neizrečena na mojim dječjim usnama. 

Za sve što smo činili, a ocu se nije sviđalo, uvijek se jako ljutio, ali zbog zelenog voća nikada nas nije kaznio. Možda je smatrao da već dovoljno same sebe kažnjavamo, jer onoliku kiselost nije bilo lako trpjeti. Jesu li u tim nezrelim plodovima bile i slasti sretnog, ali ranjivog djetinjstva, a ogrebene noge i pokoja rana na rukama i koljenima važan dio odrastanja?

Samo znam da me te okrugle zelene bobice sjećaju na radost koju ni utrnuli zubi nisu mogli umanjiti. Zato u proljeće kad se zazelene prvi plodovi, ponovno mi utrnu zubi i utihnu svi glasovi... Da izdaleka, kao jeku u planini mogu čuti očevu blagu opomenu: 

„Zeleno voće nije dobro za jesti“.

Iz zbirke „Uz baku je raslo moje djetinjstvo“

Opširnije u 42 broju  mjesečnika Hrvatske novine u pdf i tiskanom izdaju strana 5

0

Comments