Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

Vrijeme mimo nas

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 926
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Piše: s. Augustina Barišić

Ne plašimo se ići za njim jer on nas nikada ne ostavlja same! Otac nikada nije mimo nas!   

                           

 

 

Poštovani čitatelji, nisam sigurna jesu li vam poznate riječi koje je Tagore izrekao pri jednoj posjeti Zapadu. Reče on: „Zapad je sličan kamenu koji je više od dvadeset stoljeća ležao u vodi rijeke, koji ako ga uzmeš u ruke, opažaš da je gladak, izbrušen i svjež. Ali, ako kamen razbiješ, iznutra je suh! Takav je i Zapad!“ I doista, iako se Zapad već i više od dvadeset stoljeća nalazi u preporodnim vodama kršćanstva, on je, ako mu zavirimo u srce, ipak neosjećajan, suh i bez sluha i duha. Skliznuo je s kršćanskog kolosijeka ljubavi. Na tu ljubav u samom početku su ih kršćanski misionari teškom mukom usmjerili. I što zaključiti nego kako su mnoge kršćanske postavke danas na Zapadu ponižene. One su, izokrenute, zgažene i obezvrijeđene. Mnoge su već odavno usahle i zaboravljene. Zapad danas, čini mi se ne poznaje ljubav. Ljubav im je na umoru. Na respiratoru je i umjetno diše. Izumire i na izdisaju je. Da, činjenica je to, a nama se čini, daleko je to od nas! Međutim, ako bolje razmislimo, pa i nije. Je li potrebno nekog drugog pitati kakva je situacija kod nas? Kakvo je stanje sa našim srcem? Jesmo li i mi, poput kamena, izvana uglađeni, a iznutra suhi, hladni i osamljeni?

U filozofiji njemačkog filozofa Heideggera stoji da je čovjek napušteno biće. Po ovoj filozofiji nastalo je toliko napuštene djece, napuštenih bračnih parova i toliko napuštenih staraca i starica i još puno toga. Dakle, preostaje misliti, po ovoj filozofiji ako je čovjek napušteno biće, može on napuštati sve i svakoga, počevši od onog bitnog i najdragocjenijeg. Nažalost to se danas i događa. Napuštaju se djeca, obitelj, bračni drug, prijatelji, stari, bolesni i nemoćni roditelji. 

Što nam je činiti? Kako se boriti? Gdje je skriven recept za takva rješenja? 

Čini mi se kako najbolji odgovor protiv tame ove uništavajuće filozofije stoji poruka betlehemske zvijezde koja će se pretvoriti u bliješteće sunce uskrsnog jutra: „Ne bojte se, neću vas ostaviti sirotama, evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“. 

Čini mi se kako za kraj nije loše pročitati i zapamtiti i sljedeći primjer. Priča je to sina i oca, priča svih nas danas. Priča donosi kako se otac umoran i iscrpljen kasno vratio s posla. Na vratima ga čekao njegov petogodišnji sin. Otac umoran i nervozan pomisli samo da ga ništa ne pita. Međutim, razgovor je tekao otprilike ovako: 

„Tata, smijem li te nešto pitati?“ 

„Naravno sine, pitaj me.“ 

A sin će: „Tata, koliko zarađuješ na sat?“ 

Odgovor je bio: „To se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš?“ 

„Samo sam želio znati. Molim te reci mi koliko zarađuješ na sat?“ 

„Ako već moraš znati, zarađujem 50 dolara na sat.“ 

„Oh!“, dječak odgovori, spuštene glave. Pa upita: „Tata, molim te, možeš li mi posuditi 25 dolara?“ 

Otac je bio bijesan. „Ako je jedini razlog što me pitaš da ti posudim 25 dolara taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu besmislicu, tada se okreni i odi ravno u sobu i razmisli zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dječje lude ideje!“ 

Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata. Čovjek je sjeo i postao još ljući zbog dječakovog pitanja. Kako se usuđuje pitati takva pitanja samo da bi dobio novac? Ali, nakon nekih sat vremena, malo se smirio pa razmislio. Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 25 dolara, zaista on ne pita često novac. Otišao u njegovu sobu i otvorio vrata. 

„Jesi zaspao sine?“ upitao je. 

„Ne tata. Budan sam“, odgovori dječak. 

„Razmišljao sam, možda sam bio prestrog prema tebi maloprije. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 dolara koje si tražio.“ 

Dječak se uspravio, smiješeći se. „Oh, hvala ti, tata!“, poviknuo je. 

Tada, posegnuvši ispod jastuka, izvukao je snop zgužvanih novčanica. Kad je otac vidio da dječak već ima novac, opet se počeo ljutiti. Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca. 

„Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš?“ planuo je otac. 

„Zato što nisam imao dovoljno. A sada imam“, odgovori dječak.

„Tata, sada imam 50 dolara. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra doma ranije. Želim večerati s tobom.“ 

Otac je bio slomljen. Zagrlio je sina i molio ga za oproštenje.

Dakle, ovo je poruka za sve one koji naporno rade. Ne smijemo dozvoliti da vrijeme prolazi mimo nas bez da provedemo neko vrijeme s osobama koje nam puno znače, s ljudima koji su bliski našem srcu. 

Pokušavajući priskrbiti dovoljno materijalnog, ovozemaljskog, ljudi često izgube ono duhovno, pa se, a da to i ne primijete, otuđe od bližnjih, od Boga, ali i od sebe samih, napuštajući na taj način ono za čime su i trebali ići.

No, čak i onda kada se čovjek sam udalji od onog najbitnijeg, kada duhom ostavi svoje bližnje i udalji se od svega onog što ga je činilo potpunim, valja računati da ima svog nebeskog Oca koji ga i tada vjerno prati i čeka da ga opet zazove i potraži. To je onaj Otac koji uvijek bdije i čeka svog izgubljenog sina, to je ona prava ljubav za kojom valja težiti. Prolazeći kroz život, valja ostati vjeran Ocu, slijediti njegov put i tako paziti da se ne pretvorimo u kamen: izvana uglađeni, a iznutra suhi, hladni i osamljeni.

I zato dok budemo molili dio u Vjerovanju: „...i utjelovio se od Marije Djevice i postao čovjekom...“, vama  dragi prijatelji i čitatelji naš dobri Otac poručuje: „Ne bojte se ići kroz tamu ove noći čovječanstva i idite za mnom i mene slijedite, jer ’ja sam put, istina i život’“. Jedini Bog daje osobi identitet i zna tko je tko! Ne plašimo se ići za njim jer on nas nikada ne ostavlja same! Otac nikada nije mimo nas!

Opširnije u 41 broju Hrvatskih novina u pdf i tiskanom izdanju strana 4

0

Comments