Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

„Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“: Pred vama je priča "Lijepa učiteljica"

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 435
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Iz knjige Branimira Miroslava Tomlekina „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“ romaniziranoj kronologiji njegove obitelji od dolaska u Hrtkovce 1737. godine do odlaska iz tog sela u poznatim događajima 1993. godine.   

 

Poslije onoga što mu se dogodilo u kući tetke Kate Paška nije htio ostati u Vukovaru, a nije niti pomišljao da se vrati u rumsku gimnaziju. Tamo matematiku i dalje predaje Franjo Zelenko, a kateheta je Karlo Šverer. Maraš pak nije htio ni čuti da kvartir za njegovog sina sada opet treba tražiti u nekom drugom gradu. Zato se Paška morao sam negdje upisati u šesti razred gimnazije i uspio je to učiniti u Mitrovici. Sam je tamo našao i sobu, dosta jeftino, jer je trebao stanovati sa još tri učenika u njoj. Maraš se jedva složio da Paška uopće nastavi školovanje, jer stalno pravi neke probleme i svaki slijedeći razred upisuje negdje drugdje. Popustio je pred upornim Aninim preklinjanjima. 

Paška je lako završio šesti i sedmi razred gimnazije u Mitrovici. Znatno je zreliji od svojih kolega i kolegica u razredu, jer je stariji od njih za čitave dvije godine. Načitan, bistar i iskusan, sam priznaje da ne mora skoro ništa učiti, a da ipak dobije prolaznu ocenu. Osim matematike. Ali sada uči jedino nju i čini mu se da i nije toliki bauk kakvim mu se činila do sada, premda je svjestan da matematiku ne zna koliko bi trebalo i da u njoj ima stvari koje nikada neće moći razumijeti i naučiti. Filozofija o nižim i višim bićima, a što se može vidjeti po urođenom talentu za matematiku i muziku, još ga drži, ali mu nije više toliko zabrinjavajuća. Opasnost, međutim, stiže s druge strane. 

Na raspustu, ili kada bi došao kući, otac i brat nisu htjeli Paški davati bilo šta da radi od silnih poslova u kući, polju i vrtu, premda je on to htio i tražio. Bio je to neki njihov seljački zakon. Paška se školuje, zapravo oni ga školuju, i nisu smjeli pokazati da im to pada teško, te da ne mogu čak ni bez njegove radne snage. Bila bi to sramota u selu da školarca teraju da radi seljačke poslove. I, tako, Paška se dosađuje, što mu bol za Paulinom čini samo težom i jačom. Nju nikako ne može zaboraviti. Sve vrijeme, dakako ljeti, poglavito provodi kupajući se sam na Savi. Nekoliko puta je pomišljao, pa čak i pokušavao, ući u rijeku i prepustiti se vodi tako da više iz nje ne izađe. Ali teško je dobrom plivaču namjerno se utopiti. Na koncu, svjestan da je on isključivi krivac, te da nema pravo na Paulininu ljubav, natjerao je sebe da što manje misli na nju.

U jesen, kada je trebao poći u sedmi razred gimnazije, Paška je bio drugi čovjek. Sada su mu trebale samo onakve žene kakva je bila ona zlatareva žena iz Vukovara. I nije trebalo dugo, upravo takve su nalazile njega, lijepog mladića, živih krupnih crnih očiju iz kojih se vidi šta želi. I redale su se afere s udatim ženama po Mitrovici. Već na polugođu, u sedmom razredu, čak se i preselio u kuću jedne takve gospođe i nije morao plaćati ni stan ni hranu. Počeo je voditi život bećara, zalaziti noću krišom u kavane, čak se i kartati. Kako je Mitrovica mali grad, provincija, glas o mladom, prelijepom fakinu, kartašu i zavodniku pročuo se cijelim gradom i, kako to obično biva, višestruko nadmašio pravu istinu. Neki su muževi premlaćivali svoje žene, a neki su čak prijetili da će ubiti njih ili Pašku, ili oboje, pa čak i sebe. Bilo kako bilo, došlo je dotle da je Paški pred kraj školske godine direktor mitrovačke gimnazije, pozvavši ga u zbornicu, rekao doslovce:

„Tomlekin, vi ne možete više biti u ovoj gimnaziji, radi ugleda koji ona ima, a ja želim da ga sačuvam po svaku cijenu. Sve što sam čuo o vama provjerio sam osobno i uverio se da je istina. Na samome početku sljedeće školske godine, ako se upišete u osmi razred ovdje, bit ćete izbačeni iz škole i više nigde vas neće primiti. Izvolite, birajte!“

Paški je to bila samo potvrda onoga što je znao ranije, da mora bježati i iz Mitrovice, ne samo od ljubomornih muževa, i primio je ove direktorove riječi tako mirno da je ovaj bio vidno iznenađen; naravno, ugodno. A za Pašku je postojao samo jedan problem, kuda najesen? U Vinkovce? U Osijek? U Slavonski Brod? U Ameriku?

U kući su konačno zadovoljni što je Paška svršio sedmi razred, ništa ne znajući šta se događalo u Mitrovici, te to ljeto on opet provodi svaki dan na Savi. Ali sada s Olgom Vulpe, ljepoticom koja s Paškom vara Bogdana Deru, veleposjednika i najbogatijeg čovjeka u Hrtkovcima. Skandal i afera u selu, nova sramota u kući. 

A tek kada je Paška, jer se bližio početak školske godine, morao svima u kući reći da više, kao ni u Rumu i Vukovar, ne može ni u Mitrovicu, nastao je kaos. Umiješao se i stariji brat Pepa, osjećajući se već pomalo gazdom u kući, pa je prijetila opasnost da se Paškino školovanje zaista prekine. Opet je mama Ana uspjela smiriti muža i svog starijeg sina, ali i iznuditi svoj trojici ultimatum: Paška osmi razred upisuje u Rumi i točka! Pepa je iskoristio ovu priliku jedino da otvoreno pred svima u kući pokaže da ne voli Pašku i kaže ono što misli o njemu:

„Ništa od te tvoje škole neće biti! Badava si upropastio kuću! Financijski i moralno!“

Paška jeste cijenom svog školovanja pripomogao da se u kući osjeća nemaština, ali pravi krivac je bila opća teška situacija u zemlji i u svijetu. Svjetska ekonomska kriza bit će još veća i veliko imanje Tomlekinih je ponovno u teškoj situaciji, goroj nego u vrijeme Prvog svjetskog rata. 

Uz sve nedaće šestog siječnja tisuću devetsto dvadeset i devete Ana se odmah ujutro počela žaliti na glavobolju, a navečer je već gorjela u visokoj temperaturi i pozvan je doktor Višnjovski. Doktor nije krio svoju veliku zabrinutost kada je pregledao Anu. Bilo je nadaleko znano da Hrtkovci imaju najboljeg liječnika u tom delu Srijema, a osobito je Višnjovski bio dobar dijagnostičar. Nažalost, i ovoga se puta obistinila njegova sumnja da Ana ima upalu mozga. Bio je nemoćan, a ukućanima nije smio reći što zna. Postojala je nada da će se Ana sama izboriti s bolešću. Izgledi su jedan naprama deset, a i onda Ana može imati posljedice zbog kojih je bolje i da umre nego da preživi. Desetoga dana od prve glavobolje, umrla je Ana, ta vrijedna, hrabra i ambiciozna žena, koja je Marašu izrodila devetero djece i za koje se, skupa s njime, borila kao lavica. 

Maraš je toliko volio Anu da godinu dana nije bio sposoban išta raditi. Kormilo u kući preuzeo je Pepa, otvoreno pokazujući da želi istisnuti čak i oca, te je tražio da ovaj prepiše čitavo imanje na njega kako bi bio siguran da njegov mlađi brat Paška, a možda i sestre, ne potraže svoje dijelove. Maraš je bio ipak toliko priseban da to nije učinio, znajući da bi Paška istog trena letio iz kuće, a pitanje je što bi bilo i s Terezom, pa i sa njime samim.

Pašku su jedva ponovno primili u rumsku gimnaziju, koju je na koncu završio poslije silnih petljavina s matematikom i katehetom Švererom. Matematiku mu je predavao, a tko će drugi nego Franjo Zelenko, njegov usud, i Paška je te godine pao na popravni iz matematike. Pao je i na popravnome, ponovio je osmi razred i ponovno pao na popravni iz matematike. Na ovom popravnom Zelenko je Pašku propustio jer je, rekli smo, bio veliki čovjek i u biti je volio Pašku. Ali Paška je pao u jesen na polaganju velike mature, u čemu je opet imao umješane prste kateheta Karlo Šverer, koji nikako nije mogao oprostiti Paški za opasku na  njegovu priču o Kinezima prije više godina! Tako je i veliku maturu Paška položio tek iz drugog puta u siječnju tisuću devetsto trideset i prve godine. Imao je pune dvadeset i tri godine, a sve vrijeme njegovog boravka u Rumi bilo je praćeno sličnim aferama sa ženama kao i u Mitrovici.

Kada je Paška konačno maturirao, kriza u zemlji je bila na vrhuncu, posao nije mogao nikako i nigdje pronaći, te je sjedio kod kuće, još uvijek na grbači ocu i bratu, a koji su se sada zapetljali i u dugove. Jednog su trena bili dužni više nego što vrijedi njihova velika kuća. Maraš se rezignirano predao po onome „što bude neka bude“, ali se Pepa grčevito uhvatio u koštac s odvjetnicima, koji su sudom utjerivali dugove. Paška će, uz ostalo, zapisati u svoj dnevnik: Brat je izmršavio kao hrt, a lice mu je dobilo izgled lisice kojoj je na tragu čopor lovačkih pasa. 

Tisuću devetsto trideset i treće, u osamdeset i sedmoj godini, umrla je Paškina prabaka Divljuka, posljednje čeljade u kući za koje se moglo reći da je Klementinka. I u cijelim Hrtkovcima i Nikincima takvih osoba nije bilo više od prstiju na jednoj ruci. Klementinci ovdje više ne postoje. Prabaka Divljuka je znala plesti i „klimenačke“ čarape s onim njihovim osobitim šarama, i to je umijeće, kao posljednju nit veze s prapostojbinom, prenijela na Pepinu ženu Milju.

Kuća postaje pusta ne samo od čeljadi, već i od stvari. Rasprodano je sve vrjednije, svi poljoprivredni strojevi i alatke, fijaker, kola, saonice, valjak, plugovi, drljače... i  sva stoka, konji, krave, ovce, svinje...

Pepa se sada, sa svojom ženom i sinom Nikom, koji već ima trinaest godina, preselio u domu, što mu je bio životni san, ali koji mu se ostvario u najgoremu trenutku po imanje. Maraš je samovao u velikom vajatu, Paškina i Pepina sestra Tereza u malom, a Paška u gostinskoj sobi. Na gostinsku sobu nitko više nije ni računao, iz nje je prodana čak i ona prekrasna lampa sa stropa što je ličila na luster. A i od gostiju ni traga ni glasa. Da su i došli, mogli su spavati bilo gdje, ali za jelo nije bilo svaki dan.

Poziv za odsluženje vojnoga roka, koji je Paška dobio tih dana, bio je najradosnija vijest u kući unazad sedam dugih godina. On je s ushićenjem čitao taj poziv svima u kući: 

„Bileća, škola pričuvnih časnika!“ trčao je vičući po sobama i vajatima.

Bila je to premija, ali premija bi bila i Sahara s pretovarom pijeska, samo da je o državnome trošku. Godinu i pol jedna usta manje u kući.

Međutim, kada se Paška vratio iz vojske, stanje je bilo nepromijenjeno, a posla za njega i dalje nije bilo nigdje. Beograd, Novi Sad, Ruma, Mitrovica, Šabac, Osijek, Brod, Zagreb..., svugdje samo: „Ostavite molbu, papire i podatke, i dođite za...“

A onda je u Hrtkovce, također trbuhom za kruhom, došla mlada učiteljica iz Osijeka Josipa Brkić. Dobila je konačno, poslije silnih molbi, mjesto učiteljice u srijemskom selu Hrtkovci, za koje nije znala ni da postoji. Predavaće u njemačkoj školi na njemačkom jeziku. Bilo je to za Josipu veliko iznenađenje. U molbi je navela da tečno govori njemački jezik, što je napisala više od muke, da ubaci što više podataka o sebi, nego što je računala da će joj to pomoći. Poslije se pokajala i pomislila je da joj to može samo odmoći. Na koncu, ona nije ni bila učiteljica za nastavu na njemačkom jeziku, ali, eto, u njezinoj kući, staroj osiječkoj obitelji, govorilo se njemački isto kao i hrvatski i ona je napisala da zna i taj jezik. I baš to joj je donijelo posao. Jeste da ga je dobila u nekim Hrtkovcima, Bogu iza nogu, ali svaki posao u to vrijeme je dobar, a svaki početak, naravno, težak.

Kada je došla u Hrtkovce, Josipa se ugodno iznenadila. Selo je bilo veliko, lijepo i uredno, s puno velikih i lijepih zgrada i kuća, s dućanima, liječnikom, ljekarnom i elektrikom.

Kvartir je Josipa našla u kući Petra Vuksanića, u Cakića šoru, ne puno daleko od raskrižja, odnosno škole. Soba joj je gledala na šor, prozor je bio nizak i već prvu večer ju je, spram upaljene električne žarulje, a kroz zastor, za koji je Josipa mislila da onemogućuje poglede s ulice, vidio Paška. On je tuda morao proći idući ka svojoj kući iz sela, ili od kuće u selo. Znao je da u Hrtkovce treba doći nova učiteljica u njemačke odjele, ali nitko nije znao kako ona izgleda. Sada ju je Paška, zaustavivši se ispod njezina prozora, promatrao širom otvorenih očiju, ali i širom otvorenih usta. Nešto ga je duboko proželo cijelim tijelom, oduzele su mu se noge i razum. Sjetio se onoga dana kada je prvi put vidio Paulinu i zaljubio se u nju na prvi pogled, ali ovo je bilo nešto i fizički teško. Vjerujete li u teške rane Amorovih strjelica? Ako vjerujete, u redu, ali i ako ne vjerujete, vjerujte da je Pašku, tu pod ovim prozorom, strefilo nešto posred grudi, kroz srce. Bio je smrtno ranjen. Jedva je mogao disati. Nije primijetio ni kada mu se, također dolazeći iz sela, približio stari Petar, gazda kuće.

„Bećarino, zaviruješ pod ženske pendžere!“ šeretski je tiho rekao stari Pera.

„Je li udana?“ pitao je Paška šapatom, i sam iznenađen svojom pitanjem.

„Pa, koliko ja znam, tebi je to svejedno!“ smješkao se Pera.  

„Ne, nije mi svejedno“ opet je Paška bio iznenađen vlastitim riječima.

„Ti si pijan?“ prišao mu je posve blizu Pera.

„Nisam, nisam pijan! Je li udana?“

„’Ajde, idi se naspavati. Nije udana. Ali ova fina djevojka nije za tebe i nemoj da te više vidim kako se motaš pod mojim pendžerima.“  

Paška nije spavao tu noć, razmišljao je kako odmah, već koliko sutradan, mora nekako upoznati novu učiteljicu i reći joj sve o svojim najozbiljnijim namjerama. Ali trebalo mu je dva tjedna svakodnevnoga stajanja pred školom kada bi Josipa imala predavanje, a navečer, skriven iza duda preko šora, zurio je kroz prozor njezine sobe. On, veliki prekaljeni zavodnik, nije joj smio prići, drhtuljio je, i poput kakvog pubertetlije se nadao da će ona primijetiti njega. A i tada ne bi znao što učiniti. 

„Ja vas danima gledam kroz prozor učionice kako se motate oko škole“, rekla je Josipa veselo i otvoreno, prilazeći mu pred školom neprimjetno, s leđa, jednog prohladnog jutra. „Zar ste toliko dokoni da nemate pametnijega posla?“ 

Skočio je kao oparen i zbunio se do izgubljenosti.

„Vi... Ja... Ja se ispričavam, ali želio bih... Vi...“

„Što biste željeli?“

„Želio bih razgovarati s vama...“

„To ste mogli odavna, roditelje primam petkom poslije nastave, u jedan poslije podne.“

„Hvala... Hvala...“

„Dođite već ovaj petak, čekam vas – ljupko se nasmijala učiteljica Josipa i ušla u školsko dvorište.“

Toga je petka Paška posljednji ušao u razred na roditeljski razgovor i smogao je snage da novoj, mladoj i lijepoj učiteljici u Hrtkovcima pokloni ružu i kaže joj da je voli.

„Mislila sam si da je takvo što u pitanju. Dopadate se i vi meni, ali se moramo bolje upoznati i morat ćete mi dokazati to o čemu pričate.“           

Objavljeno u mjesečniku Hrvatske novine broj 18

0

Comments