Napisano za sve one velike obične ljude, istinske heroje, heroje bez cijene i rezerve. Ne treba bukači i političari ni da ih se sjete. Dovoljno je što ih se zastide kad ih sretnu i prepoznaju

   

 

 

Bio je gazdački sin. Visok, krupan. Imalo se što vidjeti. Kosa prirodno brenovana a brčići a’la Clark Gable. Momak milina za oko. Kad se osmjehne zasija niska prelijepih zuba, bijelih, njegovanih, kontrast crnoj kosi i brkovima. Ten malo preplanuo, zdrav, seljački. Tad, tisuću  devetsto četrdeset prve, biti unuk vlasnika dviju ciglana i mlina u selu bila je velika stvar. K tome neoženjen a tako naočit. Prilika nema što. Nije bio pust iako gazdački sin. Bio je odmjeren i fin, dok ga ne diraš. Ali ako ga diraš i provociraš, e pa sam si kriv za ono što ti se desi. Sam za sebe je tvrdio, tako se i ponašao, da je paor ili kako je on govorio zemljostrugar. 

Kao i svake nedjelje, prije podne u crkvu, tko ide. U podne ručak, ali onaj pravi bački. Popodne šetnja po glavnoj ulici u selu a poneko i u bircuz. On je te nedjelje obavio sve osim onog prvog. Tu obvezu je nekako izbjegao.     

Okupacija Bačke je trajala već dosta dugo pa život nije bio baš idiličan. Mada su se, poslije kapitulacije jugoslavenske vojske i ulaska mađarskih okupacijskih snaga, seljani polako navikavali. Teško da su se navikavali na okupatora, prije su prihvatali stanje i razmišljali kako da se oslobode sa što manje žrtava i štete. Nijedan okupator nije dobro došao. Kako god, život je tekao nekim prihvatljivim tokom, lagano i ustaljeno, kako samo u ravnici može da teče. 

Sišao je naš junak popodne da prošeta po korzu, dijelu glavne ulice od centra do kina. Mjesto gdje se vidi i gdje bivaš viđen, to je „korzo“. On nije morao da bude viđen jer se znalo za njegove kvalitete a nije te nedjelje želio niti da gleda, te je odmah kad je sišao „dolje“, što je drugi naziv za korzo (jer je dio sela bio na telečkoj visoravni, a dio u njenom podnožju, te smo imali Breg i Doljanski kraj u selu), sjeo u bircuz u centru, tu preko puta crkve, i krenuo sa špricerima. Lagano. Slušajući tada čuvene tamburaše koji su tihom svirkom iz ćoška kavane svjesno pružali otpor okupatoru izborom repertoara. Tog momenta repertoar je odgovarao svim prisutnima u kavani. 

Tiha ali značajna pobuna ravnice jer ravnicu moraš jako isprovocirati da bi se digla i napravila reda u svom dvorištu. Pametnima bi i muzika bila dovoljna da shvate i odu. Međutim nije baš tako bilo. Nisu shvatali. Šepurili su se sa onim njihovim perima na kapama kao paunovi po njegovoj ravnici. Nekako se još trpjelo, ali dokle? 

Tugomir i banda sviraju onu o hajduk Veljku, al’ ne pjevaju samo se ćemana čuju. Pričaju ćemana i bude osjećaj slobode u našem junaku. Špriceri klize i banda je dobila turu. Ništa neobično. Štoviše obično nedjeljno popodne u bircuzu na glavnoj ulici. Plati naš junak što je bilo za platiti i polako krenu u sljedeći bircuz. Muzika krenu za njim ali ih vrati sa vrata kavane. Nije dao da ga prete, bilo je još rano, tek se sumrak spuštao na telečku visoravan. Ode sam desno iz bircuza, prema željezničkoj postaji, kontra od korza i ostalog svijeta u promenadi. 

Nisam napomenuo da svo vrijeme po selu, a posebno strogo po centru sela, patroliraju okupatorske patrole sa peruškama zadjenutim za šešire. Kreću se strogo i nabusito baš kao svaka vlast. Obzirom da su ipak okupatori, tuđi u nepoznatom, oprezni su. Žure da obiđu željezničku postaju prije mraka te se naš junak kreće za patrolom, neznajući da idu u istom smjeru. Ovi prvi žure da se s kraja sela vrate što prije obavljenog zadatka. Željeznička postaja nije baš na kraju sela, gledano po dužini, ima tu još dosta kuća do kraja, ali po širini poslije njenih kolosijeka i jednog reda skladišta ima još jedna kuća u kojoj stanuje čovjek koji održava dio kanala oko mosta i sam most koji se nalazi nedaleko od postaje. Iza je kanal a onda atar, nepregledna ravnica, mrak u ravnici. Strah nabusitog okupatora tjerao je patrolu da žuri. 

Lagano za patrolom ovaj mlad čovjek šeta svojim šorom. Ide do bircuza preko puta željezničke postaje da vidi koga ima, popije još koju pa doma na odmor. Sutra treba opet u atar na posao. Usjevi čekaju. 

Koliko je tada takvih mladih ljudi u ravnici živjelo pod stegom okupatora. Trudilo se da živi normalno u zlo vrijeme. Mali običan svijet. Oni koji maštaju o svom poslu, miru, obitelji na okupu. O sasvim prizemnim i običnim stvarima. Pa takvih je najviše. To su oni koji nose ovaj svijet. 

A evo i njemu takvom ovi okupatori ne daju mira: „Uh! Sveca im njinog“, pomisli naš junak približavajići se roglju gdje treba da skrene prema bircuzu. Rendelji, tako su zvali u selu okupatorske patrole s perjanicama za šeširom, obilazili su već željezničku postaju oprezno i žurno. Gledano sa strane primjetan je bio i strah kod dičnih patroldžija, mada su pokušali da ga sakriju. 

Naš junak je već ušao u bircuz čiji ulaz je bio baš na ćošku-roglju kuće koja je dijagonalno gledala na željezničku postaju. Patrola je ušla u zgradu postaje da obiđe dežurnog otpravnika i da se upiše u knjigu kako bi se znalo da su bili i što su zatekli na licu mjesta. Malo je potrajalo njihovo zadržavanje u zgradi. Unutra su se osjećali sigurnije, pa su se malo opustili.

Kad je ušao, naš momak, stao je za šank. U bircuzu, kao i po šoru, već su se upalila svjetla. Mrak je dovoljno pokrio selo da bi kandelabri i lusteri u bircuzu proradili. Seoska kavana, kao i sve manje ugledne i one na prolaznim mjestima, malo zapuštena, puna dima sa čkiljavim svjetlom lustera koji su davno zaboravili kad su zadnji put prani. Nekoliko lokalnih stanovnika, ovih iz susjedstva sjedi za stolovima, tiho pričajući i zagledajući našeg junaka, pridošlicu. Znali su oni odmah čiji je kad je ušao, al’ vole da prodivane da se zna tko više poznaje gazdačkog sina, a možda čak i gazdu. Ej, velika je to stvar za običan svijet: znaš gazdu, lično! Odmah sitan paor poraste u svojim očima, uljepša sebi život a nikom ne naškodi. 

Tihi žamor paora prekide bahati ulaz patrole. Skoro da popucaše stakla na ulaznim vratima kavane od bahatosti i siline okupatora. Svi u kavani su već istog trena bili bijesni a neki i uplašeni. Našem junaku se ispravila ona crna brenovana kosa. Patrola zastade kad je ušla i osmotri cijelu kavanu, malobrojne goste, svakog posebno studirajući. Samo su ovom za šankom vidjeli leđa. Nije se ni okrenuo a oni tako silni ušli. To im se nije svidjelo. Patrola se pomjeri i namjesti za šank do našeg junaka koji je i dalje bio nezainteresiran. Bar na prvi pogled. Nitko ih nije tjerao da se namjeste za šank do njega. Sami su tako htjeli. 

Odjedared zavlada tarapana. Lete peruške i šeširi po bircuzu. Okupator se prostire po podu, k’o asure. Razmah’o se bećar, sveca mu njegovog! Sve pršti i sijeva. Oslobađa svoje. Nije ih on zvao da dođu. Došli su nasilu. Silom moraju i otići. 

„Bježi, sveca ti tvog ludog! Bježi kad ti divanim!“ skoro ga izgura kavedžija kroz vrata. Rendelji kad dođoše sebi, zgrabiše puške, istrčaše napolje i zapucaše u noć, jer u drugo nisu mogli. Bećar je davno već bio s one strane kanala u slobodi okupirane ravnice. 

Jedva je, tek sutradan popodne, našao partizane i sa njima nastavio borbu za oslobođenje. Mali običan čovjek. Da, baš onakav kakvih je bilo najviše, bez ideologije, samo želja za slobodom. Onakav naočit i spretan brzo je avanzirao i od običnog vojnika stigao do pratioca generala partizanske vojske. Pratio je generala i u trenutku kad je objavljeno da je okupatorska sila kapitulirala i da je pobjeda donela slobodu, konačno. 

„Jel generale jel’ to gotovo?“ upita.

„Jeste druže, gotovo je. Pobjeda!“ odgovori general na pitanje našeg junaka. 

Junak odloži pred generala šmajser i torbicu s okvirima, pokaza generalu mauzer: „Njega ću zadržati,“ i vrati ga u futrolu za pojasom, okrete se i iziđe iz prostorije gdje su se nalazili. To je bilo negdje na prostoru Slovenije. Orijentira se malo ispred kuće i krenu lagano prema istoku, doma. General začuđen upita ostale u prostoriji kud ovaj ode. Samo slegnuše ramenima.

 Iziđe general napolje te viknu za njim: „Kud si pošao čovječe?“

Okrenu se i upita: „Pa, jel’ gotovo Kosta?“

„Rek’o sam ti da jeste.“

„E, pa idem da gledam konju u dupe! To je i prije bio moj posao. Ajd uzdravlju,“ nastavivši da hoda prema istoku. 

Koliko je ovakvih junaka bilo. Sigurno mnogo više nego onih busadžija i galamdžija. 

A ovu priču mi je davno ispričao on osobno, neposredno pred moj polazak u vojsku. Bili smo na njivi. On je špartao kukuruz a ja sam mu pomagao u kopnji. Sjećam se doručkovali smo naslonjeni na šarage laskola. Sjekli smo slaninu, svaki svojom bricom, onako iz ruke a mladi luk umakali u sol i grizli. Bilo je tu i kuhanih jaja. Kukuruz se razigravao ošpartan na blagom povjetarcu ravnice, slobodan od trave, veseli se slobodi... 

Nikad naš junak nije tražio boračku, niti bilo kakvu, mirovinu mada je imao sva prava na nju. On je svoj dug odužio, a oni drugi koji su trebali da misle o takvima kao on, kao i uvijek, zaboravili za takve. Ne samo tad nego tako već stotinu godina zaboravljaju. Zato evo mi ih nećemo zaboraviti. Zato je ovo napisano, za sve one velike obične ljude, istinske heroje, heroje bez cijene i rezerve. Ne treba bukači i političari ni da ih se sjete. Dovoljno je što ih se zastide kad ih sretnu i prepoznaju.