Kolumne

Piše: Siniša Božulić

 Nekad smo one što volu da se tuku zvali ''PIČKAROŠI'' u smislu da vole da se piče - tuku, da pogrešno neshavatite, e ti takvi su se često zadesili i u masovnoj tuči, koja ispočetka nije bila masovna ali ulazeći u tuču jednog po jednog posmatrača postajala je. Priča koju želim da ispričam desila se mom starijem drugaru, a desila se kad se pošteno tuklo, bez noževa, boksera, pajsera, lanaca.        

Piše: Siniša Božulić: Kad se u selu potrefi da se dvoje slože u braku, onda vam je to ljubav i poštovanje kako ni jedan pjesnik i pisac nije opisao niti će opisati. Otprilike tako, a i još više, su se voljeli i poštovali naši Jova i Pava. Od ranog jutra, još prije svitanja njih dvoje su po dvorištu obavljali sve paorske poslove zajedno, normalno svako svoj dio. On je hranio konje, prostirao kravama i ostale teže stvari a ona muzla, hranila kokoške, morke, ćurke i ostalu pernatu živinu. Sunce ih je obično zaticalo na zaprežnim kolima i putu k njivi koja je tog dana bila na redu za obradu. Nikad jedne riječi ni sukoba među njima. Ta kakav Romeo i Julija! Oni ništa nisu radili samo se voljeli a ovi su radili sve što treba i svaki trenutak su mogli naći razlog za divan ali ne, brajko moj, njina ljubav nije dozvoljavala da nađu razlog za kojekakve riječi, samo rad, poštovanje i ljubav. 

Dana 16. siječnja 2003. stalno predstavništvo Republike Hrvatske pri UNESCO u poslalo je iz Pariza nekim hrvatskim ministarstvima dopis u kojem se pet puta spominje materinji jezik (u vezi s međunarodnim danom) a nijednom materinski jezik.

Svaki otok u našem moru, siguran sam, je priča za sebe. U pogledu krajolika, načina života, ljepote i povijesti. Odijeljeni od kopna, uspjeli su ti naši otoci sačuvati više ljudskosti i poštenja, nego kopno. Manji je utjecaj svega na otočane pa im je bilo lakše sačuvati se. Ali im je zato bilo teže za preživjeti i opstati na škrtoj otočkoj zemlji.

Napisano za sve one velike obične ljude, istinske heroje, heroje bez cijene i rezerve. Ne treba bukači i političari ni da ih se sjete. Dovoljno je što ih se zastide kad ih sretnu i prepoznaju

Stvarno mislim da ne postoji netko tko nije nikad ušao u ljekarnu. I pri ulasku osjetio onaj jedinstven miris koji se širi oficinom, miris koji izaziva u podsvijesti strah od bolesti. Miris koji nije ni ugodan niti neugodan, ali plaši. Još kad se sa druge strane pulta pojavi strogi magistar ili isti takav ljekarnički pomoćnik, koji misle da se pamet i znanje iskazuju samo strogim i ozbiljnim stavom prema onom sa druge strane pulta, naravno ozbiljnim i odgovornim poslom koji ista gospoda obavljaju, onda iziđeš iz takve ljekarne uplašeniji nego što si ušao. 

Poslije sedam godina privatnog rada ostalo mu je nešto novca i riješio je da ih investira u nekretninu kako bi obezbijedio i sačuvao imetak za neka kasnija vremena. Važno je napomenuti da poslije propasti socijalizma i raspada Komunističke partije na novom nebu stranačkih čuda nije našao niti jednu koja bi mu odgovarala a i nitko nije ostao da mu da ispisnicu iz stare partije, tako da se nije mogao učlaniti u novu. Kasno će saznati da mu je to osnovna greška, ona koja se ne oprašta. Moraš da budeš član, i to uvijek one stranke koja je na vlasti, kao uvjet ukoliko želiš da opstaneš u malom ili velikom privatnom poslu, djelujući na prostoru onog što se zvala Jugoslavija.