Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

Paorska ljubav

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 937
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Piše: Siniša Božulić: Kad se u selu potrefi da se dvoje slože u braku, onda vam je to ljubav i poštovanje kako ni jedan pjesnik i pisac nije opisao niti će opisati. Otprilike tako, a i još više, su se voljeli i poštovali naši Jova i Pava. Od ranog jutra, još prije svitanja njih dvoje su po dvorištu obavljali sve paorske poslove zajedno, normalno svako svoj dio. On je hranio konje, prostirao kravama i ostale teže stvari a ona muzla, hranila kokoške, morke, ćurke i ostalu pernatu živinu. Sunce ih je obično zaticalo na zaprežnim kolima i putu k njivi koja je tog dana bila na redu za obradu. Nikad jedne riječi ni sukoba među njima. Ta kakav Romeo i Julija! Oni ništa nisu radili samo se voljeli a ovi su radili sve što treba i svaki trenutak su mogli naći razlog za divan ali ne, brajko moj, njina ljubav nije dozvoljavala da nađu razlog za kojekakve riječi, samo rad, poštovanje i ljubav. 

 

                          

 

Jednog dana iz te ljubavi rodi se i sin. Sreći kraja nema. Jova je tu nedjelju obišao sve seoske, a čini mi se i općinske kavane, nije sam, bilo ih je još s njim. Al’ samo tu nedjelju. Poslije se moralo radit i prekinuo je bećarenje i slavlje za prvijenca. Pava je bila dobro a i mali tako da je bez brige mogao izorcati to što je orcovo. Brzo se podigla i opet sa svojim Jovom rame uz rame od njive do njive, od vrta do vinograda. Jova sad još vredniji a i ona, ima se za koga raditi, sin raste tu pored njih, lijep, rumen, jedar i zdrav, hvala Bogu ima tko da naslijedi. Paoru je to jako važno da ima tko da naslijedi. To njihovo poštovanje i ljubav između njih jako se lijepo vidilo o vašaru, imendanima, krsnim slavama i inim svečanim prigodama. Tada se njih dvoje dotjeraju. On, lovac, voli da obuče reklu s gajtanima oko revera, zelenu lovačku, stavi šešir lovački, pero zadjenuto od pauna, ono oko na kraj repa što je, štogod za vidjeti. Čakšire tamno zelene, ovisi koje je doba godine i kako je vrijeme napolju, na nogama papuče ili cipele naviksane može se ogledati, friško izbrijan i nafajtan „Brionom“. Milina za vidit i osjetit, cio šor miriše kad prođu. Ona uvijek kostim i suknja, štofani, frizura natapirana a marama ovlaš na frizuri da ne pokvari tapirung, cipele s malom štiklom, stabilnom da može komotno flasterom ići, a i da bude niža od svog Jove. Miriše na dječji sapun, bebi. Bože, milina vidit i osjetit tu čistoću i ljepotu kad onako pod ruku krenu od kuće pa već gdje idu. Cijelo selo se divilo njihovoj ljubavi i pažnji kao i slozi. Bilo je takvih dosta u selu, nisu oni bili jedini. 

Trajalo je to, bogami, dosta godina. Sin već počeo raditi. Kupili su mu stan u drugom selu, bliže gradu. Nakupilo se i njima godina. Postali su sporiji ali još uvijek su sve stizali i nikad nisu imali riječi. Život, on radi svog posla, nikad ne dozvoli da sve bude samo lijepo. Naša Pava se razbolje i brzo nekako nesta. Tiho k’o što je i živjela. Otišla je bez riječi kao što je i živjela sa svojim Jovom. Samo ga je jednu večer pred spavanje pogledala dok je gasio svjetlo u prednjoj sobi. Pogledi su im se sreli jer je on hvatao pravac kuda ići kad ugasi svjetlo. Znala je da je to njihov posljednji pogled. 

Jova je ujutru vidio da ne ustaje prva, kao obično. Malo je drmnuo. Znao je da se ne osjeća dobro pa je mislio da spava. Nije spavala, skoro da je već bila skroz hladna. „Kako noćas nisam primijetio il’ čuo bođaramu“, pomisli i diže se da javi sinu i rodbini. Prvo je zvao susjedu da obuče Pavu dok se sasma ne ukoči. Jedva je našao kostim i suknju u ormanu, jer je to ona uvijek pripremala. Susjeda je okupala pokojnicu kako to pravila nalažu, potom ju obukla, stavila na oči novčiće i vezala joj maramu preko glave da joj zatvori usta i jednu oko nogu. Takav je običaj. 

Jova je zvao sina da mu javi, a ovaj mu reče da zove seoskog doktora, što i učini. Ušao je u prednju sobu taman kad je susjeda stala spram nogu pokojnice i počela se moliti Bogu. Sačekao je da završi: „Je l’ treba još štogod?“ „Ja mislim da ni’ nužno dok ne donesu sanduk i ostalo.“ „To će sin srediti, rekao je da će brzo stići i on i ovi sa sandukom.“ „ Jovo, Bož’ oprosti! K’o da spava naša Seša, je l?“ „Šta da kažem sem da me iznenadila. Ništa ja po kući ne znam. Što ću sad?“ 

Pokunji se naš Jova i ode prema kuhinjici. To je u paorskim dvorištima kućerak u kom se kuha i obitava a kad su domaćini sami kod kuće tamo i jedu i odmaraju, sjede. Da ne prljaju kuću kad nije nužno. Upalio je vatru u zidanom šporetu i stavio džezvu da kuha kavu. Dođe i susjeda. „Man se Jovo! To ću ja. Znaš da znam gdje se što nalazi.“ Preuze susjeda kuhanje kave. Brzo se pročulo pa se počeli skupljati ljudi iz susjedstva. Dođe i sin sa sandukom i križem. Sešu ubaciše u sanduk i staviše sanduk u srednju sobu na stol, zapališe svijeće i sve što treba. Kad stiže i doktor, sav zblanut što su oni smjestili pokojnicu prije nego li je on dao svoje mišljenje. Bensedin, tako su zvali ljekara u selu, pokuša malo da se buni što nisu čekali, ali kad popi prvu za pokoj duše napisa umrlicu, popi još dvije, normalno, jer je red za pokoj duše popiti, i ode svojim poslom. Tužni skup se uvećavao. Domaćini se nisu dozvolili iznenaditi, te su dobro organizirali sve tako da ništa nije nedostajalo. Stiglo je i meze. Rakije uvijek ima u kući, vina također, doneli su sokova i piva, da ima bar za dva dana, a za daću će zaklati šilježe i kupiti junetine pa po običaju da se skuva paprikaš, u kotlanki, da bude dosta, za pokoj duše.              Ožalošćeni su se mijenjali u sjedenju kod odra a susjedi i rodovi su sjedili na klupama u gonku i stajali po dvorištu. Tacna s pićem išla je non stop. 

Negdje oko podneva, možda je bilo i jedan sat, javi crkvenjak da popa može sutra u dva sata poslije podne da obavi ukop. Prihvati se ta obavest te se unese vrijeme na umrlice i dvoje mlađih iz ksusjedstva odoše da polijepe po selu na mjesta gdje se to već lijepi. Sad je sve obavljeno. Još sutra da je ispratimo kako dolikuje, i to je to.

Bdjenje je prošlo, tek pred zoru starije nane su iscrple teme za razgovor i, onako na stolcima, zadrijemale s prekrštenim rukama u krilu. Nije red da se prati, al’ ni susjeda preko puta nije mogla da ne primijeti sve one što su batrgali od pića kad su izlazili iz kuće žalosti. Ujutru ih je nabrojila sve po redu što su izlazili negdje do tri ujutru, poslije nije više vidjela. Morala je i ona malo da prilegne. Do podneva cijelo selo je znalo tko se opio na bdjenju kod naše Seše. 

Jova je teško podnosio gubitak a još teže ovu gužvu po dvorištu i kući. Točno se vidjelo na njemu da jedva čeka da se ovaj cirkus svrši: „Mogao j’ popa i u podne baš da dođe“, pomisli i pogleda na sat kad ono već prošlo podne, frtalj do jedan, sad će popa.

Možda pol sata kasnije stižu popa i crkvenjak, žurno i ozbiljno, idu pravac do pokojnice, usput važno klimajući glavom svima što ih pozdravljaše. Jova je bio pored odra, prekriživši se kad uđoše i odoše s Jovom u prednju sobu da se dogovore oko protokola. Dogovor je bio kratak, Jova je htjeo samo najbolje za svoju Pavu. Tako i bi. Koju minutu prije dva sata popa poče u kući opelo. Napolju u dvorištu i na ulici ispred kuće skupila se povelika gomila svijeta. Selo je to, svi se znaju i red je da svatko tko može dođe da isprati pokojnika, takav je red. 

Više od sat vremena popa je kadio što u kući, što na dvorištu i konačno povorka krenu. Nije stigla ni do prvog ćoška popa stade. Stane i povorka mada oni posljednji još nisu bili ni krenuli. Opet popa pjeva, kadi i blagoslivlja, takav je običaj, netko platio da popa stane da se Seša još jedared oprosti. Stajao je popa tako do groblja devet puta. 

Po selu se poslije divanilo da popa skoro nije tako nigdje ’asnijo kao kod ove, takav je običaj. Ukop i daća, to je sve bilo u redu bez greške i po običaju. Prođe i taj tužni dan i život kreće dalje. Kako to inače biva, koga nema bez njega se mora. 

Prolazilo vrijeme, Jovi sve teže, sam, dolaze sin i snaha, svaki vikend dovode i unuku, ali on je usamljen. Žao i sinu da ga gleda tako utučenog i tužnog, a žao mu i njegove žene koja nema ni minute slobodno kad dođu, samo sprema, pere, pegla i tko zna što više i radi po toj kućetini. Tako iz nedjelje u nedjelju, muka svima. 

Jedne nedjelje Jova za ručkom kaže sinu: „Slušaj, ja moram naći neku ženu da dođe da živi ovdje, ovo ovako ne mož’, čini mi se da ću poludjeti sam ili ću ožderanica postati. Šta ti misliš kaži, a ja ti rekoh da se ne iznenadiš.“ Sinu ispade kašika iz ruku. Mami nije ni osam mjeseci prošlo od ukopa. „Što da ti kažem Babo, možda je malo rano?“ „Mož’ bit da j rano, al se mora.“ 

Tako kako su u taj momenat divanili tako i osta. Jova se dade da nađe kakvu snašu i uspe mu to. Nađe se udova iz sela, domaćica. Nije se za nju nikad u selu čulo da j’ „šarena“. Sve je on ispitao. Jedan dan zamirisa „Pitralon“ šorom, ode Jova na dogovor. 

Lako su se dogovorili, pokazalo se da su se gledali još dok su bili mladi. Ona je bila dugo udovica, malo je teže živjela, skromno, tako bi tada rekli, te pristade da se uda, to jest da prijeđe da živi kod Jove. U selu su je zvali Seka. Ime joj bilo Slavica a malo tko je i znao da se tako zove. Možda samo bliski rođaci al’ njih nije imala puno, tako da se nije puno ni pričalo kad se preselila. Najviše rođeni divane o svojima, pa onda selo samo prenosi njivh divan. Ovaj put nije bilo dugo. Dva tri dana i šlus! Kraj divanu i čudu. 

Složila se nova družina lako. Seka nije bila namćor pa su je prihvatili i sin i snaha a i unuka. O Jovi da ne divanim. Čovjek se pomladio, nedjeljom u lov, pa poslije s društvom u bircuz, doma veseo, radi kao kadgod sa Sešom. Milina vidjet čovjeka. Al’ ne lezi vraže! Jedan dan Seka se samo sruši na dvorištu dok je hranila živinu. Srce. Ode i Seka. „Bođana mu, šta sad?“ pomisli naš Jova. Ajd’ nanovo sve kao prije. Nema ni puna godina kako je to bilo. Ovog puta nije popa tako asnijo, a i daća je bila u restoranu društvene ishrane, da manje ima spremanja doma. Paprikaš je bio miješan ovčji i juneći, taki običaj. Velika sala, pa se puno svijeta smjestilo lako. Jelo se, a narod onda započe priču izmeđ’ sebe. Tiho i s mjerom konobari služe što tko pije. Poneko polako zaboravlja kojim povodom je tu, pa na momente iskoči i koja glasnija priča, al’ samo momenat, već netko upozori ili pogleda i odmah tiho nastavljaju priču. 

Opširnije  Hrvatske novine broj 40 u tiskanom i pdf izdanju strana 18

0

Comments