Zašli smo u treće desetljeće od raspada stare zajedničke države, a sa sve strane granica se našlo i još uvijek nalaze oni koji sebe ne smatraju dijelom nove državice, oni kojima su doma bez obzira kako se ona zvala i na boje zastave.

Srbi u Hrvatskoj, Hrvati u Srbiji naizgled imaju ili tako propagiraju iste probleme diskriminacije, uskraćivanja prava, dok se međusobno prepucavaju tko ima više prava i u čijoj avliji cvjeta ljepši cvijet liberalne demokracije. 

Uporaba jezika

Paralelni problem za obje strane predstavlja uporaba jezika i pisma kao ustavno zagarantirano pravo nacionalne manjine. Tko ima više prava i kome je država više dala hvatamo se famoznog reciprociteta druge strane. U Hrvatskoj borba traje za ćirilične table i to trenutno predstavlja jedini i najveći tamošnji problem aludirajući kako u Vojvodini imamo latinične nazive i hrvatski kao jedan od zvaničnih jezika. Svu zakonsku potporu u očuvanju maternjeg jezika i pisma imaju Hrvati u Vojvodini i to je jedino i što imaju, ozakonjeno pravo koje upravna služba i  izvršna vlast nisu sposobni praktično implementirati, a i zašto bi kad je Europskoj uniji dovoljno da to sve vide napismeno jer i njima je važniji zakon od njegove primjene.  

Uporaba hrvatskog jezika diljem Vojvodine može se zahvaliti samo postojanjem i radom udruga, volonterskim radom pripadnika nacionalne zajednice, učenjem, organiziranjem i motiviranjem ostalih i mlađih generacija u očuvanju jezika, aktivnijim sudjelovanjem. Netko svoje neznanje ili lijenost pokušava prikriti i opravdati reciprocitetom i minimalizmom. Ako je Hrvatu u Vojvodini problem ostvariti najbanalnija nacionalna prava, dobiti osobnu iskaznicu na latinici, ovjeriti dokument na latinici, potpisati se na latinci. Koliko mu onda znači što je tabla ispisana latiničnim pismom na ulazu u selo ? 

Dvojezične ili u našem slučaju čak i trojezične table nam nisu prioritetne jer je njihova funkcija čisto ceremonijalna ili možda ne znače puno iz razloga što postoje. Pored toliko načina uporabe i čuvanja kako jezika i pisma drugima je glavni imperativ postavljanje višejezičnih tabli, površnosti koja se odmah vidi dok je stvarna bit jezika u petom planu. Iz te površnosti  imamo ironične fenomene kada manjine krenu na ekskurziju  u matične države, studije, privremeni rad ili trajno prebivalište zbog subjektivno jačeg osjećaja nacionalnosti ili moguće diskriminacije ni nakon više desetljeća ima problem sa svojim jezikom i pismom u koje su se kleli i propagirali jer sa tabla nisu mogli naučiti sricati sva slova. 

Zastupljenost manjina

Jedan od kamena spoticanja te razloga inzistiranja na reciprocitetu jeste i udio dvije manjine u organima vlasti. Problem Hrvata u Vojvodini je zastupljenost u republičkom parlamentu dok sudjelovanje u organima izvršne vlasti predstavlja neku drugu dimenziju koja i ne dolazi na dnevni red , ad acta želja. Tada se baca pogled preko ograde i pita kako oni mogu? Kako manjina u Hrvatskoj može imati čelnike u skoro svim strukturama vlasti pa se poteže automatski reciprocitet kao bezuvjetna darežljivost države. Ne može se samo i nešto očekivati ako sami sebe ne želimo unaprijediti, promijeniti i angažirati u zajednici i društvu. 

 Da bi bili zastupljeni uvjet je imati zastupnike koji imaju širi dijapazon od lokalnog djelovanja. Koliko neko vrijedi kada se uzdigne više na političkim ljestvama je univerzalna karakteristika svakog političara i kao takav se osjeća čak i iz susjedne avlije pa Hrvati i nemaju mnogo ni zamjerati Srbima u Hrvatskoj jer su im predstavnici kao da su ih za neprijatelja birali. 

Kao i svi ljudi razlikujemo se po temperamentu, Hrvati u Vojvodini spadaju u onu grupu mirnih naroda, trpeljivih prema svemu i svima, volimo sa svima lijepo. Za svoja prava se ne borimo uporno ni fanatično kao drugi već je princip daj šta daš pa šta bude. Reagira se mlako na većinu provokacija i diskriminacije, fizičkog napada ne manjka ni na jednoj strani ali postoje suštinske razlike. 

U Vojvodini se patriotizam pokazuje napadom na slabije i nevine tako barem jednom godišnje u Vojvodini strada po koji svećenik. Bez ikakve bojazni malo, malo delikventi u Hrtkovcima, Slankamenu ili Baču upadnu u parohijski dom, samu crkvu ili samostan i tu obavezno nanesu fizičke ozlijede svećenicima i to se prezentira kao čisto koristoljublje kao da je katolička crkva najbogatija u Vojvodini dok druge žive u isposništvu isključivo na kruhu i vodi.  Skandal je kod nas i za svaku osudu kada neki nabrijani klinac u Hrvatskoj popije malo batina zbog neprimjerene pjesme u kavani, a o tome mediji bruje tjedan dana i u nekom od pasusa opet po reciprocitetu. Hrvati u Vojvodini imaju pravo pjevati i ići po kavanama ali nije zagarantirana sigurnost ako uđe u crkvu, školu te prema pravilima reciprociteta i drugi traže pravo pjevanja po birtijama.  

Koristan primjer

Interesantna i poučna je priča novosadskih židova i njihove organizacije u gradu, koristan primjer kako kako se jedan narod međusobno može organizirati. 

Za vrijeme austrijske carevine pomalo diskriminirani, oporezovani  i donekle izolirani od planski naseljenih naroda u Vojvodinu, ekonomski i intelektualno postaju samoodržavajuća i samodovoljna zajednica. Shvativši državu kakva jeste i njenu ulogu koja se i nije bog zna šta promjenila  stoljećima, Židovi međusobno organiziraju. Ogromna pozornost se posvećuje visokom obrazovanju potrebnih profesija zajednice kao što su ljekari, odvjetnici, profesori itd...

Razvoj trgovine i industrijalizacije omogućava ekonomsku samostalnost, samofinanciranje projekata kao što je gradnja kompleksa općine, hrama, sopstvene škole kao i doma za stara lica i sirotište. 

Također i ogroman doprinos očuvanju kulture zajednice kroz arhitekturu, tisak na jidiš jeziku, osnivanje kulturno umjetničkih društava, horova  i tako dalje. 

Povjesna je činjenica kako je na nesreću ta zajednica nestala iz Vojvodine i Novog Sada ali su odličan primjer kako se treba osloniti na svoju intuiciji, kvalitete, unaprijeđivati sebe i doprinositi boljitku čitave jedne malene zajednice i ne očekivati milostinju od drugih. Kako ne treba gledati prvo u komšijsko dvorište ako nam sopstveno nije sređeno niti o njemu brinemo. Flegmatičnim promatranjem susjeda i zahtjevanje nekog prava koje su oni dobili ne može se očekivati bez ikakve osobnog doprinosa ma koliko mali on bio.