S e o b a p t i c a (u ljubavnu trapovijest!): E v o š e v e !
- Font size: Larger Smaller
- Hitova: 1508
- Pretplata na ovaj zapis
- Ispis
- Bookmark
Ševa pjeva – kao da će sad umrijeti od ljepote i radosti i kao da već sad živi vječno i ništa joj drugo ne treba, a čezne za svim – što već ima. Imam li? Ništa mi osim tebe ne treba! U tebi sve! Sve u tebi
Piše: Božica Zoko
Smijeh me spopada. Pri samoj pomisli. To znači da sam još mlada. Ševa u visinama pjeva o svjetlosti visina. U dubinama kaže – Eto nas tu! I ne pjeva. Sretno šuti. Ponekad vapije. Iz dubina vapijem tebi, Gospodine, prigni uho svoje! Kako zapravo izgledam? Nebitno, kaže ševa, čuj kako pjevam! To je sve što može reći o sebi. A lijepa je, sigurno je lijepa i čista. Različita, a uvijek ista. Pjev visina. Vapaj dubina. I pokoji jecaj – uzdah prisjećaja.
Pijevci najavljuju zoru, a ševe ljepši dan
Oraspoložiti nebo i zemlju – to uspijeva ševi. Koliko smo godina daleko? Samo da đav'o ne bude u pravu. Iz ovoga svijeta u onaj! S lakoćom! S-la-ko-ćom! Lakokrila ševa! Bestjelesna! Od nje osta samo pjev! Ja sam komadić tame što se pjevajući pretvorio u svjetlost. Pijevci najavljuju zoru, a ševe ljepši dan. Ljepši od onoga što očekujemo. Kad dan nadiđe sam sebe, nadleti se i sve pregleda i sve raspjeva. O sveta nepovratnosti što se uvijek iznova vraćaš! Bog shvaća i i obuhvaća sve naše srijede i krajeve. Ševa u raju! Ševa u raju pjeva! Sveta izgnanica. Tu sam, pjeva, tu sam.! Svoj raj sobom nosim! Letim s njime! Visoko, visoko! Pjesma u grlu! Ljudi su u svemiru, na svemirskim postajama. Ali moj pjev ipak dalje seže. Ne vjerujete? E pa vjerujte. Riječi se pretvaraju u lica, obraze, usne – oči – ljudi koje volimo.
Hoću li te ugledati? Na svom koncu. Ako ne u svojoj sredini. Ševin pjev je pjev vjere. Gledat ću te i sad te gledam! Ništa me ne može omesti. Udaljavam se. Od svih koji te ne prepoznaju u meni. I otići ću, ako Bog da, još dalje. Sve do tebe! Razgnjevljena ševa! Zar to postoji?! Je, postoji. Glas postane jedar, pun, zaokružen! Obuhvatili smo njime sve mogućnosti, dosegli sve raspone. Daj Bog da jednom budemo u tebi cijeli i potpuni. Puni tebe! Ispunjaš nas i živodajna tekućina kola. Sveta krv. Kad bi krv pjevala, pjevala bi kao ševa. Šutim kao ova drijeva, zapomažem, išćem, zahtijevam – i odlažem one svete, pročišćene vatre što gore a ne zgaraju - što su bijele od svjetlosti – što obasjavaju uzduh, gotovo nevidljive – u boji dana. Ljubav uzvraćena suncu. Svjetlost naša. Izišla iz nas. Mi ju isijavamo kad smo zaljubljeni. Kako ide? Samo tako! Kad me vidiš u zraku, izgledam upeta u nj. Kao da se penjem sve više ostajući na istom mjestu. Ne mogu više – hoću više! Naizmjence. Hoću da budeš sretan! Ništa više! Kad si ti sretan, sve su moje želje ispunjene. Ne marim već – niti željeti. Razumiješ li me? Ove riječi možda nikad neće doći do tebe. Možda ni do koga.
Zavidni zrikavac sad pjeva umjesto mene. Nije mi ga krivo slušat'. Pjevuši. Isti zapjev ponavlja. Nema mojih koloratura i bravura – moga otključavanja u hipu, rastvaranja u mahu i moje sve-je-jedno sa mnom u središtu sve- je-jednoga, sve-je-jedno pjeva.
Svemir je počeo jednog prijepodneva – kad je Duh sveti poprimio neko ovako krilato tjelešce i poletio ponad voda što su i ne znajuć' skrivale buduća polja i livade, šum ei šumarke – brda i doline, gore i planine. Dopusti mi da se smijem! Da mi osmijeh odjekuje kao biserje u svilom obloženom kamenu – baršunasti poklopac kamene kutije za nakit. Svašta ja zamišljam – samo tebe da domislim! Priroda čezne za mojim glasom. Kao utamničenik za čistim rubljem. Plijesan i memla padaju po stijenki zatvorskih zidova kad se začuje moj smijeh. Ševin smijeh! Galijota prožme lahor nasred pučine, usred brodske utrobe.
Sva povijest stane u pjesmu!
I svjetlost ga obaspe. Čist zrak, okovi spanu. Ranjenik kaže zacijeljenu ranu. Bolesnik čisto živne. Divne su, divne – tvoje riječi pjesniče! Divne! Bože pjesniče! Skladatelju svevišnji – hvala ti što i mene im au tvojoj skladbi. Što me vjenčavaš sa sobom u ovoj neprestanoj svadbi. Kako drugačije reći za subotnje jutro bez ijednog oblačka, a trešnje zore, ruže cvatu, božuri rascvateni. Nema drugih riječi. To je naše vjenčanje s tobom. Tijelo obamrlo od slasti. Bože, ovo možda nije život ni priključenje u njega, ali i ja sam negdje! Spore ove suze , kao da hoće da i u njima uživam jutros. S jedne strane grlica, s druge lastavice dvije. I to je jutrošnja slika. Nije uvijek jutro, uživaj stoga, dušo, uživaj! Ne poznajem više ovo tijelo, ti počinješ njime gospodariti. – svojim silnicama. Predajem se! Bože, nadvladaj me potpuno i posvema, molim! Ljuljani i ruže da procvjetaju skupa. Ne izostavi nas, stavi nas u svoj naum! Gotovo mi se čini da ne mogu izdržati toliku sreću. A ti? Moram se vratiti običnostima i tebi s njima. Kad djeva zapjeva! Na kraju rečenice – lijepo je to čuti! Zapjev djevičanski! Hvala ti što me slušaš.
Nemam više što reći! Kraljevstvo nebesko i pravda njegova blistaju uzduhom. O slušajte djevu! Pripovijest našeg doba ispripovijedana pjevnom glasom. Govori, govori, al' na kraju zapjevaj! Sva povijest stane u pjesmu!
Sa mnom nema tko progovoriti. A s tobom? Što je, tko je ševa? To je kada ljubav pjeva. Puno pjesme, veliš. I je! Samo mi ponekad ispadnemo iz ritma, zaboravimo riječi, narušimo skladbu. Što ću ja još sve reći?! Bolje mi je da šutim. Ali onda nebo nije zadovoljno. Kako znam? Tako. Bude još veće nego što je i nahrupi u moje oči i u moja pluća i - eto nadahnuća!
Pisanje po zraku. Glasom. E to cijenim. A ovo što ti čitaš trag je mojih nožica – ono bolje, ono ljepše, ono istinitije - ostalo je u zraku – neizrečeno. Djeca u to gledaju. Djeca sviju dobi. Svak od na smože početi od ovog trena. Nosit će sve svoje sobom u svaki svoj početak. Nema siročadi. Zaboravljena pjesma propjeva na drugom kraju svijeta iz grla koje nije ni znalo da je zna. Planine se smiluju kad me začuju. Vidjeti me gotovo i ne mogu, toliko sam sićušna spram njih. Ne vidim se. Dosta je što ja njih vidim. Tako je naše gledanje obavljeno i izvršeno. Obostrano je. Razmjeri se šire do u nedogled. Stane u njih i moja mjerica svega. I još barem jedna neizmjernost. Nju rado poklanjam tebi. Bit će njih još, ne boj se! A jedna je dosta da čovjek nadiđe sebe, ptica nadleti sebe, planina se izdigne iznad sebe. Bože, blagoslovi podnožje svoje! Što radi ševa kad naiđe na žicu? Sjedne li? Sjedne. Ali prvo se uplaši. Cijele naše uljudbe. Ispresijeca si glasove krikovima. Začecima krika, ali stane. Stane prije nego krikne pa zapjeva umjesto da krikne. Predomisli se u zadnji čas. Mogao bi se okupati u njezinoj pjesmi. Tako je čista, može se piti. Tako je gusta i puna kao more – na trenutke.
Nećemo zaboraviti ševu
Kod ševe sve je – na trenutke! Jaka kao vino u sunčanoj godini. Kisi kao jabuka carevka, sladi kao jabuka carevka – prođe cijelo zriobu. Ukusna je to pjesma. I lijepo ju je vidjeti kako urasta u nebo. Širi se kao iz malog sunca, iz ševe – svud okolo – nejednake zrake. Nećemo zaboraviti ševu. I kad ne mislimo na nju, tu je njen pjev da nam svjetla oči, vedri čelo, smiješi usne – nos ponosi – uši školjka! Obraze rumeni. Ispravlja kralježnicu. Hod lakša. Živce miri. Sve miruje. I vulkani. Slušaju. Tihooceanski šum.
O uznosito tjelašce! Srce Majke Božje! O srce puno plamena svetog , užezi nas! O oči na kojima se možeš ogrijati! Sunca dva! Treće na čelu. Iz svakog uda sjaj. Iz svake misli – raj – prvobitnost! Bogosličnost! Molim te, mogu li se svaki dan zaljubiti u tebe iznova. Tako je lijepo, tako je dobro i istina je - a to je samo po sebi najljepše. Jesi li se nasmiješio? O to je još ljepše! Ševa zaljubljenica! Inače ne bi mogla tako letjeti, tako pjevati. Miru Božji! Kad nastaneš i dugo se bojiš da te tko ne naruši - o onda ti ševa digne u zrak jednu malu katedralu – u čast tvoju i Božju nižu se tornjići i svodići i sve odjekuju glavni i pobočni brodovi i lađe, zvone zvona u zvonicima, a ne vidiš ih. O i to se može! O nebesnici, o slušaoci! Počujte ovu skladateljicu i ravnateljicu, sviračicu na svim glazbalima: svira tako da ih krilom takne. Ili samo mahne i ona sviraju, preludiraju. Nema grješke! Pljusak! I ptičice se sklone pod nadvratnik. Gura se tamo s pjesnicima. A onda ipak iziđe na pljusak i uđe u samovoz, pljušti po vozilu.
O Bože – tko će ugasiti moju vatru! Mogao je taj pljusak da sam duže stajala. Operi me , Bože! Svako perce! Da čista uđem. Da čista ostanem. Da me ništa ne uprlja. Tako je lijepo biti ševa da i grlice i lastavice čeznu nekad za tim. Onda pjevaju li ga pjevaju. Guče, grličaju i previjaju i ksikaju – i mi smo u raju, nisi samo ti, ševo! Umjesto prigovora - ševe pjevaju! Slavuj bigliše. Ševa pjeva – kao da će sad umrijeti od ljepote i radosti i kao da već sad živi vječno i ništa joj drugo ne treba, a čezne za svim – što već ima. Imam li? Ništa mi osim tebe ne treba! U tebi sve! Sve u tebi! O lijepo SVE što se na sve širiš! Dospijevaš u visine i u dubine – u širine i dužine – o vrijeme što si stalo i slušaš me! Hvala ti! Vatra što zaboravi da je vatra, svjetlost što može postati sve što hoće. Krošnje duboko ispod uživaju u svom hladu, poljana zelena uživa u travi svojoj, poljskim travama leluja vjetar. Dvojnica vjetra – njegovo utjelovljenje – kad je najljepši – kad je – povjetarac! Pjeva svima. A ipak samo tebi. Ukaže se ponekad i zasja kao sveta sličica u prvopričesnikovoj ručici. Posvećenje kuće u obližnjem selu. U gradu još čistije pjeva. Izmeđ mnoštva glasova mora naći svoj. Nadpjevavati se sa svima i voljeti sve. I nju vole svi. Svi se oduševe! Ševa najviše! Ona je najveća ODUŠEVLJENICA. O oduševimo se pjevnom ševom! Tako kad je čuješ, klikneš - Evo djeve!