Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

Slatko kod Dunje

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 1257
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Piše: Branimir Miroslav Tomlekin: IV priča iz I poglavlja knjige „Slatko kod Dunje“Na ovom, zalijepljenom sovjetskom muškom biciklu, odnosno na njegovoj jakoj štangli, mogao sam voziti i svog najdebljeg druga. Ali ja sam sanjao da na moju štanglu jednom sjedne moja prva prava i jedina ljubav, Dunja, i da je vozim na plažu na Savi.   

 

                     

 

Bicikl sam u međuvremenu vozio samo po dvorištu, i to po travi, da se ne isprlja. Brisao sam s njega, krpom, svaku trunku prljavštine i spavao sam s njim tako što je noću bio naslonjen na zid tik uz moj krevet. Povremeno, u polusnu, a posebno kada bih sanjao da mi ga netko krade, što mi je poneke noći dolazilo u san i više puta, skakao bih iz kreveta i opipavao bicikl u mraku kako bih se uvjerio je li na svom mjestu i je li čitav. A najčešće sam sanjao kako vozim moju prvu pravu ljubav na štangli svog bicikla, držeći se obično sredine švapskog šora, koji vodi na Savu.

Kolonisti, koji su u tu ulicu, odnosno u napuštene kuće naših Švaba, došli odmah poslije rata, nisu htjeli ni čuti da žive u nekakvom švapski šoru, pa su mu odmah dali ime Ulica Republike, koja je u svakidašnjem govoru bila samo "Republika ". Ali Republikom su Švapski šor zvali jedino oni, kolonisti, a za sve nas ostale taj šor je i dalje ostao Švapski.

Sve Švabe u Republici, pardon, svi republikanci u švapske šoru, dok sam vozio Dunju na štangli, a njena duga plava kosa se gotovo vukla po prašini, izašli bi pred svoje kuće i razdragano nam mahali jer su znali da ćemo se ja i Dunja sretno vjenčati na Savi i da ćemo sretno živjeti sve do smrti, s puno sretne djece. Kod djece sam se obavezno budio jer ne znam kako mi je to upšte moglo pasti na um čak iu snu, pošto mi je to kvarilo san. Tako, zbog djece, nikako nisam mogao u snu da stignem do obale Save i tamo provesti svoju namjeru, a namjera nije bila u tome da se ja i Dunja odmah, na Savi, sretno vjenčamo. Mislio sam da ako samo privolim moju prvu pravu ljubav da uopće sjedne na moju štanglu i dozvoli da je dovedem do plaže, tamo ću već lako okrenuti savsku vodu na svoj mlin.

Dunju sam danju sanjao uvijek u istom snu, naravno bez djece, jer sam ipak bio budan, s tim da sam sve vrijeme intenzivno razmišljao i kako san i ostvarim. Znao sam da moram povlačim samo genijalne poteze, i to pravilnim redoslijedom, kao u šahu. Prvi potez bi bio da Dunji na najfiniji način predložim da zajedno, na mom biciklu, odemo na Savu, na kupanje. Taj ustvari djedov savjet bio je jako dobar - uostalom, kao i svi drugi - jer mi je djed rekao da ću, kad budem malo maturirao, moći ići na Savu sam, bez njegove pratnje, jer sam odrastao, a znam dobro i plivati , i moći ću da povedem na plažu i svoju prvu pravu ljubav. Onomad mi je to govorio u podrumu, uz nebično finu gestikulaciju, birane riječi i slično, tako da sam ga upitao je li se i on u nekoga, mislim, u neku, zaljubio, a on mi je odgovorio:

"Ne, nisam, Baćo, ali znam iz iskustva da se na toplom suncu i toplom savskom pijesku topi svako srce, da se u toploj i bistroj savskoj vodi raskravljuje i svaka duša, a uz toplu riječ i sve ostalo. Zato ćeš tamo Dunji govoriti samo tople i lijepe riječi i ne smiješ odmah, prvog dana, tražiti od Dunje ono što tetu Betu nisi morao ni pitati. Moraš biti jako, jako, jako strpljiv. Razumiješ? "

Znam da ćete se sada jako začuditi što je djed rekao da je savska voda bistra, ali bila je tada zaista toliko bistra i čista da smo je, otplivavši desetak metara od obale, i pili! Danas je Sava tako zagađena da ne samo što više nije bistra, već je i svako kupanje u njoj riskantno po zdravlje.

Mislio sam da sam razumio djedove riječi, ali sada dede nije bilo da s njim razradim svoj plan ili da se posavetujen ako nešto zapne, pa baš nisam bio siguran kako ću to izvesti. Po dubokom djedovom uvjerenju, od naših žena u kući nisam mogao ništa pametno čuti i bio sam u potpunosti prepušten sam sebi u stjecanju prvih pravih iskustava u vezi s prvom pravom ljubavi.

A toliko sam bio zaljubljen da sam već nakon nekoliko dana odlučio povući prvi potez. Inače, ne bih ga ni u ludilu izveo, ali upravo je to bio dokaz moje prave luđački bezgranične zaljubljenosti i bio sam u stanju izgubiti i život za Dunju, a ne da izvedem ovako običnu stvar. Kasnije sam čitao da zaljubljeni prelaze sedam brda, sedam dolina i sedam mora bi stigli do svoje dragane, da svojoj dragani darivaju kule i gradove, skidaju zvijezde s neba i sve neke takve divljenja vrijedne stvari, pa mi je ovo moje stanje stvari izgledalo kao prava sitnica. Trebalo je prijeći samo tri šora, bez ijednog mora, čak ni bare tu nije bilo, a umjesto zvijezda trebalo je skinuti tek par cvjetića iz saksija na našim prozorima. I prikupiti nešto kuraže.

Tog dana sam se cijelo prijepodne sređivao i isprobavao sve što imam od garderobe, da bih se oko jedanaest sati, s buketom cvijeća u ruci, pojavio pred vratima stana mog sad već bivšeg - pošto sam malo maturirao - nastavnika kemije, a koji se nastanio u zgradi s učiteljskim stanovima. Djed je rekao da cvijeće treba nositi svakoj ženi svaki put, dok ti ne dosadi, mislim žena, ne cvijeće, pa je buketić cvijeća i u ovom slučaju bio obavezan. Djedu, međutim, nisam nikada vidio da nosi cvijeće, što bi se opet moglo krivo protumačiti da su mu sve žene dosadile. Tek puno kasnije sam saznao da je za švaleranje pogrešno nositi cvijeće, što je djed svakako znao.

Vrata mi je otvorio osobno moj bivši učitelj kemije, sadašnji i stalni Dunjin otac, a bio sam u tom trenutku siguran da je to i moj budući tast, drug Milan.

"O, Martine, koje dobro tebe dovodi do nas?"

Cvijeće je već imalo učinak jer je Milan po njemu zaključio da je nešto dobro u pitanju. Djed, svaka ti čast! Ali ne smiju se zanemariti ni moja svečana garderoba i zalizana frizura s razdjeljkom kao u Hitlera, samo što ja nisam dopuštao da mi kosa pada na čelo jer bi u tom slučaju sličnost bila uočljiva, što ne bi bilo dobro.

"Dobar dan, druže nastavniče. Ja se duboko ispričavam što Vas uznemiravam u ovo doba dana, ali dobro je toliko veliko da sam morao da dođem do Vas i da Vas nešto najljepše zamolim! "

Sve ovo sam naučio napamet pred ogledalom, pod varijantom da me kod Dunjinih pitaju "kojim dobrom" sam došao, a što se i dogodilo. Imao sam i još neke varijante za dorodošlicu ali i za slučaj hladnog prijema.

" 'Ajde,' ajde, Martine, uđi, da čujemo što je u pitanju", rekao je moj tast.

"Dobar dan, drugarice Milice! Ja se duboko ispričavam što Vas uznemiravam u ovo doba dana, ali morao sam doći do Vas, da Vas nešto najljepše zamolim iu to ime, od srca Vam poklanjam ovaj buket cvijeća! "Rekao sam Dunjinoj mami i istog trenutka shvatio da sam pobrkao redoslijed koraka , jer cvijeće je bilo namijenjeno mojoj prvoj pravoj i jedinoj ljubavi, Dunji, ali sam ga, eto, uručio prvoj ženi na koju sam naletio, dok Dunju još nisam ni vidio, niti sam znao da li je uopće kod kuće.

  Međutim, ta moja smušenost se pokazala kao pun pogodak, s nevjerojatnim efektom. Moji dragi roditelji ..., o, oprostite, Dunjini dragi roditelji su se toliko oduševili mnome iako još nisu pojma imali kojim dobrom sam došao. Posebno se oduševila mama, što je, čini mi se, u ovoj obitelji, kao iu većini obitelji, bilo važnije nego da se više oduševio tata. Moje ponašanje, moj način komuniciranja i, na kraju, to cvijeće, razbili su svaku barijeru između nas dvoje. Osjetio sam da je tek malkice falilo da bismo jedno drugom pali u zagrljaj.

Ovdje moram naglasiti i svoj izgled jer sam, pa još uz moj tako lijep kasnojesenji ancug usred ljeta, na trideset stupnjeva, a i uredno zalizanu frizuru, bio lijep dječak. Po mom mišljenju čak jako lijep dječak, ali ostanimo pri vrlo zgodan mladić. Međutim, muška ljepota, govorio mi je djed, ne mora savršeno ništa značiti, ai sam sam vidio česte primjere da se u čistokrvne kretene, u svakom pogledu, zaljubljuju prave ljepotice. "Ljubav je slijepa i zato otvori četvore oči da vidiš u koga ćeš se zatelebati", rekao mi je jednom prilikom djed, a ja sam, možda baš preko njega, imao urođenu očnu manu da, slijep od ljubavi, ipak dobro razaznam žensku ljepotu, koja mi je uvijek bila ipak najvažnija. A Dunja je bila toliko lijepa da sam odmah, već u školi, morao je zapazim, a to što sam istog trena oslijepio, mislim, slijepo se zaljubio, bilo je izvan moje moći i došlo je ipak naknadno, poslije bar nekoliko sekundi.

Sad mi je posebno bio važan dojam vrlo zgodnog mladića kod Dunje, ali i kod njene majke. A mama Milica je, sva razdragana i sa širokim osmijehom na licu, iznijela pred mene tacnu na kojoj su stajale otvorena teglica sa slatkim, žličica i čaša vode.

"Izvoli, posluži se, dragi naš Martine."

"Hvala, drugarice Milice."

"Od dunja je."

 "Jako volim slatko, a još više ako ga je Dunja pravila!" Bio sam ugodno iznenađen tim neočekivanim umijećem svoje buduće supruge, jer sam razumio da je slatko od Dunje.

"Nije od Dunje, slatko je od dunja, Marko. Ta, ona je ipak još mlada da bi znala da spravlja takve stvari. Ali naučit, budi uvjeren, Marko! Ima vremena! "

 Tu mi je mama Milica detaljno izložila recept po kojem ona, na sasvim poseban način, priprema slatko od dunja, i to s posebnom ljubavlju baš od dunja, zato što se njezina kći zove Dunja.

 Osjećao sam se već kao stari član ove obitelji i više nisam bio siguran da li uopće treba se vratiti kući.

Ipak sam, što je moguće otmjenije, uz izuzetno srdačan razgovor i s mamom i s tatom, smazao cijelu teglu tog slatkog od dunja i, na kraju, iskapio čašu vode, uz molbu da mi donesu još jednu. Tražio sam, dakle, još jednu čašu vode, a ne teglu slatkog od dunja, iako sam mogao kao od šale da smažem još jednu teglu iste veličine, jer zaista obožavam slatko, posebno od dunja. Međutim, već pri prvom posjetu to zaista ne bi bio red.

A tata i mama, dok sam ja tamanio slatko, nekako su mijenjali raspoloženje. Što je slatkog u tegli bilo manje, oni su bili sve zatvoreniji, još su se pomalo smejuljio, ali nekako izvještačeno, a onda se Dunja, koja je slušala naš razgovor iz druge sobe i povremeno, da je ja ne vidim, meni iza leđa, izvirivala, više nije mogla suzdržati od smijeha i utrčala je među nas vičući:

"Mama, ovaj kreten je smazao cijelu našu teglu slatkog od dunja za goste!"

Opširnije  Hrvatske novine broj 40 u tiskanom i pdf izdanju strana 20-21

0

Comments