Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

Naše dvorište

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 762
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

 

Zimi, umotano u bjelinu kao u perje da ne ozebe, odmaralo se naše dvorište. Odmaralo se od razigranog ljeta i neumorne jeseni koja se žurila prikupiti sve plodove prije prvoga mraza. Od topota kola i nemirnih konja, od umornih stopa oca i majke i staračkih koračaja moje bake. Od radosnog dječjeg trčanja i pjeva ptica u raskošnoj krošnji stare voćke, od rasta trava i mirisa cvijeća. Umorilo se naše dvorište. Umorilo se pa se odmara čekajući proljeće, sunčane dane, bujanje zelenila i naše nove igre.

 

                

 

Bilo je nečeg tajanstvenog i nestvarnog u toj bijeloj tišini po kojoj si mogao hodati, a da ti se ne čuju koraci. Ne moraš ići na prstima i kradom ako se želiš nečemu prišuljati što samo tvoja znatiželja želi otkriti. Stope u snijegu olakšavale su kretanje i povratak. Nije bilo lako ozeblim rukama donijeti drva, pokupiti jaja i paziti da se koje ne razbije, približiti se i pomilovati mlado janje, pregledati hoće li se uskoro izleći maleni, žuti pilići. Otkriti tajne mirovanja koje to zapravo nije bilo.

Bio je to tek prividan mir u koji je moja znatiželja s veseljem ulazila. Čim sam bila sigurna da me nitko ne gleda, krenula bih u otkrivanje tajni, jer je moje oči neprekidno nešto privlačilo. Dvorište je naše bilo veliko i u njemu se neprestance nešto zbivalo, a neistražena područja su rasla kako je raslo moje djetinjstvo. I bez obzira na strah od oca, nisam svemu tome mogla odoljeti. U istraživanju sam morala paziti da negdje ne pogriješim, nešto ne srušim ili razbijem, jer moj otac nije poznavao male kazne. A imala sam i prijatelje koji su me, kad baka ne stigne, često i rado čuvali. Zimi je to bio snijeg.

A kad prve zrake sunca otope snježni prekrivač i raznobojni zvukovi prekinu bijelu tišinu, kad se lastavice vrate u napuštena gnijezda, a golubovi mojega brata polete iz golubinjaka, provire iz zemlje prvi sitni cvjetići, zaplave se ljubice, a đurđice miomirisom zamirišu. Tada je vrijedilo vidjeti naše dvorište. Tu sam rasla – zajedno sa cvijećem.

Proljeće je znalo da ga djeca vole pa se nikada nije dogodilo da nas ne posjeti odmah poslije zime. U svojoj je košarici donosilo različite darove. Okitilo bi voćke nježnim cvjetovima pa pomisliš na trenutak: Zima nas je prevarila te svojim snježnim zvjezdicama ukrašava grane. Ali sunce je već visoko i više nije bilo povratka tamnim oblacima. U proljeće započinju radovi koji će uljepšati i naše dvorište. Sije se i sadi, rasađuje, okopava, čupa svaka suvišna travka. Na večer se zalijeva cvijeće kako bi što bolje i brže raslo.

A ljeti! Ljeti naše dvorište postane čarobno. Kao najljepše tkanje pokaže cvijetnjak svoje cvjetove i prospe miris po čitavu dvorištu. Još je nešto krasilo to moje dječje carstvo. Moji prijatelji iz cijele ulice. Što li sve nisu izvodile naše bose noge? Od običnog hodanja, trčanja, utrkivanja, preskakanja ograde, penjanja po stablima do nevjerojatnih vragolija, koje može izmisliti samo dječja  mašta. Nitko nije prekidao našu radost, smijeh i pjesmu. Baka bi prolazeći pokraj nas, samo tiho rekla da budemo pažljivi, da ne pogazimo koji cvijet i ne srušimo nešto što se može razbiti. Voljela sam se igrati skrivača kao i druga djeca. No bilo je i opasnih igara koje su me plašile. Ako se nisam htjela igrati, moja bi sestra rekla da sam strašljivica, što me svaki put jako rastužilo.

Zato sam odlučila da je najbolje praviti se kako se ne bojim! Izmislila sam svoju tajnu igru skrivača. Nevidljivu za druge. Skrijem u sebi strah i kažem da se ne bojim! Poslije mi je ta igra u životu često pomagala. A prijatelj, bez kojega ne mogu zamisliti naše dvorište ni svoje djetinjstvo, i bez kojega ne znam bi li proljeće stizalo na vrijeme, bio je moj vjerni, uvijek dobro raspoložen pas Šeki.

Kako mi je Šeki pomagao, kakve je vragolije izvodio na dvorištu, a osobito pred ulaznim vratima kad bi im se približio netko njemu nepoznat, a i ono najvažnije, kako je postao naš i moj veliki prijatelj – saznat ćete u novoj priči.   

 

 

Opširnije u mjesečniku Hrvatske novine broj 39 strana 15

0

Comments