Skoro svaki dan oko 19 sati Marijan je odlazio na korzo u Novom Sadu. Stanovao je na Telepu predgrađu Novog Sada. Sa svojim prijateljima nalazio se kod prometnog znaka na početku Dunavskog parka. Tu su se okupljali Marijanovi prijatelji koje je stekao u školi i susjedstvu. Njih petorica, šestorica su stajali dok su djevojke i momci šetali pored njih. To mjesto je bilo oko sredine korza. Nekada ih je bilo i više jer svaki je imao poznanike koji bi zastajali i porazgovarali. Svi su bili mladići između 20 i 30 godina. Našao bi se tu i poneki stari momak ali ne više od 35 godina. Djevojke, poznate i nepoznate, bi zastajale i nešto bi rekle, pitale ili jednostavno rekle: „Dobro veče!“.

 

                 

 

Mladići su dolazili slučajnim redoslijedom. Prvi je najčešće dolazio Lazar, nezavršeni student medicine. Bio je to nizak, punačak i dobroćudan momak sa kovrčavom smeđom kosom. Pored Lazara stajao bi obično Stefan, diplomirani inženjer strojarstva koji je ostao na fakultetu i radio kao asistent. Bio je to visok, mršav i zgodan momak. Stefan se smijao neprestano a to je privlačilo djevojke. Njegov smijeh je bio ironičan a takav je i on bio od glave do pete. Djevojke nisu kužile njegovu ironiju i podsmijeh i pokušavale su da ga odvoje i da prošetaju korzom. Zatim bi dolazio Zoran diplomirani građevinski inženjer koji je završio studij u Sarajevu. Bio je to visok i markantan momak smeđe kose i očiju. Ubrzo bi došao i Milutin koji je bio kolega po struci Marijana. Milutin je bio plav i uspravan momak, rodom iz Čačka. Obojica su završili Građevinski fakultet – geodetski odsjek u Beogradu i radili su u istoj firmi. To je bila najveća geodetska firma u Vojvodini i radila je geodetske izmjere, komasaciju, geodetske mreže, katastar zemljišta i primjenjenu geodeziju. I Milutin i Marijan su radili u ljetnjem periodu po 6-7 mjeseci na terenu. U tom periodu dolazili su na korzo petkom, subotom i nedjeljom. Ostali su dolazili na korzo svaki dan i ljeti i zimi. Marijan je često dolazio posljednji i imao je neprijatan osjećaj da su razgovarali o njemu. Kad bi došao razgovor bi prekidali i počinjala je šutnja od nekoliko minuta i svi prijatelji su Marijana čudno gledali.

Marijan je bio miran i povučen u sebe. To je trajalo od kad zna za sebe. Razlog njegove povučenosti u sebe nije znao. Bio je introvertan kako su govorili psiholozi. Nitko ne može izabrati svoje djetinjstvo. A Marijan se nije mogao otrgnuti od tog uticaja. Bio je suviše mali i suviše slab. Kad je ojačao stvari se nisu mnogo izmjenile. Bilo mu je žao majke. Nije bio zadovoljan njenim pristupom djeci. Možda je sve što je radila, radila iz ljubavi. Što god je bio stariji Marijan je sumnjao u ljubav kao njen motiv. Ona je željela nadmoć nad svojom djecom. Ljubavi tu nije bilo. Mislila je da je duhovita pa se rugala djeci kad jedu i spavaju. Marijan je u ranom djetinjstvu mislio da su jedenje i spavanje neke prljave radnje. Stvari se u odnosu sa njegovom majkom nisu mogle promijeniti. Najžalosnije je bilo što se ni Marijan nije mogao više promijeniti. Bio je formiran kao introvertan čovjek. Ali mnogi nisu mogli ni pretpostaviti da se iza tog mladića krije osoba puna optimizma koja voli život. To je bio paradoks ali je bilo tako.

Čitao je psihoanalitičare Frojda, Junga i Adlera. Sebi je postavio dijagnozu „utučeni neurotik“. Stvari se nisu mogle tako brzo promijeniti. Utisak koji je ostavljao na ljude je uvijek bio isti. Miran čovjek, šutljiv je bio Marijan a ljudi s kojima je dolazio u dodir nisu cijenili takve ljude. Mislili su da će lako postići nadmoć nad Marijanom i odmah su se tako postavljali. Marijan se trudio da sebe izmjeni ali je to išlo sporo. Prekidao je poznanstva i prijateljstva sa ljudima koji su pokazivali jasno da ga ne cijene. To je otvaralo novi spektar problema. Ljudi koji su mislili da su brzo i lako ostvarili nadmoć nisu se tako lako odricali svoje pobjede. Marijan je bio uporan ali su bili uporni i rođaci, prijatelji, kolege i poznanici. Marijan je bio uporniji da poruši sve mostove prema takvim ljudima. Stalno je govorio sebi: „Ako nisam mogao birati rođake mogu si birati prijatelje!“ Na kraju bi ljudi proglasili Marijana nezgodnim, nedruštvenim i slično.

Posebno su bili komplicirani odnosi sa djevojkama. Djevojke bi poslije nekoliko rečenica u razgovoru Marijana proglasili šmokljanom i ignorirale ga. Svaki čovjek želi da se afirmira i da ga cijene. To je želio i Marijan. Nije čovjek ono što misli o sebi već ono što drugi ljudi misle o njemu.

Želio je da ima lijepu i pametnu djevojku ali od toga nije bilo ništa. Stefan je imao po tri djevojke u isto vrijeme koje su bile spremne na sve samo da ga osvoje. Marijan nije mogao naći djevojku čak ni za šetnju, kavu ili kino. Jednostavno bi ga odbile odmah ako bi on to predložio. Nisu jedino odbijale da Marijan plati sve ono što je cijelo društvo popilo. Shvatio je da ispada glup i da mu se to jednostavno ne isplati. Kad bi platio sav račun svi su momci otišli sa djevojkama a on bi ostajao potpuno sam. „Blesav sam i ovo mi se ne isplati. Neka se račun podijeli među kavalirima.“ Djevojke nikada ništa nisu plaćale.

Marijan je počeo odbijati odlazak u lokale. Reakcija cijelog društva je bila žestoka. Nazvan je suviše povučenim, šutljivim i štreberom. Ljudi se teško odriču postignute nadmoći. Marjanu se nisu sviđali ljudi koji teže nadmoći ali njegov veliki problem je bila njegova mlaka reakcija pa i izostanak reakcije na omalovažavanje, ironične opaske pa čak i uvrede. 

„Je li moguće da postoje rudimentarne osobine ljudi iz prošlosti? Po svemu sudeći postoje“, mislio je u sebi. 

Njegovi prijatelji su bili neuglađeni ali dinamični. Uporni su bili tako da se divio njihovoj upornosti i inicijativi. Prekidali bi Marijana odmah kad bi počeo nešto da govori. 

„Nije tvoje da govoriš već da šutiš i slušaš“, ponavljali su.

„Budi grad ŠTIP, šuti, trpi i pati“, govorio je podrugljivi Stefan. Svi su se smijali.

„Za njega važi -Šuti, trpi i plati“, grohotom bi se smijao i dodao Zoran.

Težnje nekih ljudi su često potaknute mržnjom. Čim stupe u kontakt sa nepoznatim čovjekom ocjenjuju ga, lijepe mu etikete. Nisu svjesni da je to težnja za nadmoći težnja primitivnog čovjeka. To su bili Marijanovi prijatelji i nije imao drugih.

„Bolje išta nego ništa“, mislio je u sebi. „Što bi bilo kad bi bilo, kad bih ih sve otkačio? Bio bih usamljen kao Hesseov stepski vuk“. 

Pojavila se jedna djevojka, Beograđanka, koja je bila drukčija nego Novosađanke. Završila je Filološki fakultet u Beogradu i zaposlila se u Novom Sadu. Bila je neposredna i komunikativna. Odmah je svima ispričala da je imala jedan divlji studentski brak.

„Jedva sam se otarasila tog balkanskog primitivca i nasilnika“, ispričala je otvoreno.

„Od njega sam pobjegla i došla u Novi Sad“, rekla je.

Fizički se sviđala Marijanu, vitka, visoka, smeđa, sa bademastim očima. Bila je elegantna, obučena sa stilom. Predavala je engleski jezik u gimnaziji i držala privatne sate iz engleskog i njemačkog jezika. Stanovala je kao podstanarka kod tete Milice koja ju je prihvatila kao kćer. Obraćala se neposredno svima pa i Marijanu. Bilo mu je prijatno sa njom razgovarati. Nije pokušavala da ostvari nadmoć nad Marijanom. Zvala se Jelena. Došla je sa ostalim djevojkama iz grupe koje su poznavali od ranije.

„Ja sam iz Niša, kod nas se muškarci cijene“, govorila je tiho i povjerljivo Marijanu. 

„Ovdje djevojke pričaju posprdno o momcima. Čudim se. Novac sav mora da bude kod žene ovdje u Vojvodini. Kod nas nije tako. Snaga i muškost muškarca se cijene“, govorila je sa smiješkom. Marjan je često mislio o Jeleni. „Jesam li se zaljubio?“ pitao je sam sebe.

Maštanja o Jeleni su se srušile kao kula od karata. Jelena je pošla zabavljati se sa Zoranom. Prema Marijanu se ponašala kao i prije, srdačno i prijateljski. Bila je duhovita, znala je puno viceva. Jednom je u povjerenju rekla Marijanu da Zoran ima onu mušku stvar kao ženska štikla. Je li to bila ironija ili poziv, tko zna? Kao uvijek Marijan je reagirao šutnjom.

Život je tekao dalje kao planinski potok. Marijan je odlučio da se mijenja, da nađe iskrene prijatelje i osvoji jednu lijepu i pametnu djevojku koja bi ga cijenila. Jelena mu je predložila da ga podučava engleskom jeziku jer je Marijan u školi učio njemački i francuski.

„Nemoj misliti da hoću da zaradim. Za tebe će sati biti besplatni“, rekla je da drugi ne čuju.

„Što će reći Zoran?“ pitao je Marijan isto tiho.

„Što ima da kaže? Nećeš me valjda jašiti ili ja tebe“, rekla je ona.

Marijan je prihvatio i ostalo je da se dogovore kada, a znalo se da se sati drže kod tete Milice uz njenu kavu i kolače. I tako su počeli sati engleskog jezika subotom u pet. Tako nekoliko subota sve do jedne subote kad je došao Zoran. Bio je jako ljut i nasrnuo je na Jelenu. Ona je vrištala i pozvala Marijana u pomoć. Marijan je priskočio ali je Zoran pustio Jelenu i nasrnuo na Marijana. Kao i uvijek, Zoran je potcijenio Marijana. Neke stvari nije znao. Marijan je ranije igrao rukomet, osim toga trenirao je redovno i judo. Brzo je savladao Zorana i zavrnuo mu je ruku iza leđa.

„Gubi se da te moje oči nikada ne vide“, vikala je Jelena. Marijan je izbacio Zorana na ulicu i vratio se. Došla je i uplašena teta Milica i od sata engleskog te subote nije bilo ništa.

Ali sati engleskog su se nastavili. Jelena je slučajno jednom dodirnula njegovu ruku a on je odmah pomilovao njenu ruku. Sve je išlo bez riječi. Prvo milovanje ruku i prepletanje prstiju a poslije i njegove i njene ruke su išle sve dalje. Sve se dešavalo u tišini, čuli su se samo uzdasi. Marijan je bio zaprepašten koliko strasti i vatre ima u toj Nišlijki. Prvi put u životu se sreo sa žestokom ženskom strasti. Mislio je da su djevojke aseksualne ali je odmah shvatio da se tako ponašaju da ih konzervativno-patrijahalno društvo ne bi proglasilo kurvama. Onda ih nitko ne bi štitio, čak ni otac ili brat, a nitko ne bi htio biti njen muž.

Strast je bila tjelesna u početku ali nema tjelesne strasti bez ljubavi. To ide jedno s drugim pod ruku. Kad bi se sreli na ulici trčali su jedno drugom u zagrljaj. Onda bi se malo pribrali, ovo je ulica, nije mjesto za strasti, mogu Jelenu vidjeti i njeni učenici. Mislili su jedno na drugo. Nisu mogli jedno bez drugog. Jelena je bila žestoka i rafinirana ljubavnica a Marijan je učio i uživao. Teta Milica je sve znala i bila je diskretna.

Marijan je bio na terenu od ponedjeljka do petka. U petak poslijepodne pa do nedjelje uveče bio je sa Jelenom. Od ponedjeljka do petka Zoran je dosađivao Jeleni. Marijana je izbjegavao zbog judo zahvata i bacanja koja je osjetio na svojoj koži.

Jednog petka Jelene nije bilo. Teta Milica je rekla Marijanu da se spakovala i otišla.

„Kuda je otišla?“ pitao je zaprepašteno Marijan.

„Nije htjela reći, ali je rekla da će nam se javiti“, rekla je tužno Milica.

Počeli su dugi tužni dani za Marijana. Očekivao je njeno pismo ali nije stizalo. Sreo je tetu Milicu i ona mu je rekla da je Jelena poslala i njoj i njemu po jedno pismo. Milica mu je rekla da je Jelena napisala da je pobjegla od pobješnjelog Zorana u Niš i da se zaposlila kao korespondent u jednom niškom vanjskotrgovinskom poduzeću. Napisala je da stalno misli na tebe Marijane. Adresu za sada ne može dati jer se boji Zorana.

„Kako to da njeno pismo nisam dobio?“ pitao se Marijan. Jednog petka poslijepodne Marijanu je prišla susjeda Savka i u povjerenju rekla da je pismo stiglo i da je njegova majka čitala pismo naglas pred ženama iz susjedstva koje su došle na kavu, smijala se i na kraju ga pocijepala i bacila. 

„Molim te Marijane nemoj joj reći da sam ti ovo ja rekla“, molila je susjeda Savka.

Marijan je počeo pitati majku o pismu ali je ona bila kategorična da nikakvo pismo nije stiglo. Marijan je bio uporan i čak neprijatan i to se isplatilo.

„Jeste, stiglo je jedno pismo od neke kurve koja ti je napisala da misli stalno na tebe i želi te. Zamisli, želi te!“ vrištala je Marijanova majka. 

Marijan je i ovo prešutio po svom starom lošem običaju. Barem je znao da je Jelena pisala, zaposlena je i na sigurnom a ona je pametna djevojka i rješenje će sigurno naći. Pisma su za Marijana počela stizati kod tete Milice i on ih je čitao. Jelena je prebačena da radi u predstavništvu poduzeća u London. Daleko od očiju – daleko od srca nije vrijedilo za Jelenu i Marijana. Jelena ga je pozivala da dođe njoj u posjet u London ali Marijan nije mogao skupiti dovoljno novca za zrakoplov. Vrijeme je prolazilo a Jelena nije dolazila u Novi Sad.

Marijan je radio na terenu od travnja do studenog po selima Vojvodine. Nije bio za seljake šmokljan već gospodin inžilir. U jednom bačkom selu Marijan je upoznao Nadu. To je bila djevojka nevjerojatne ljepote. Vitka visoka crnka sa crnim očima, oblačila se ukusno. Nosila je kraće suknje i vidjele su se njene prekrasne noge.

„Kako je moguće da Bog stvori ovakvo lijepo stvorenje?“ pitao se Marijan.

 

Opširnije u mjesečniku Hrvatske novine broj 39 strana 22-23