Premda su uslijedili burni događaji –ubistvo Stjepana Radića u Skupštini u Beogradu i zatim kraljev apsolutizam kroz Manifest i oktroirani ustav, uz promjenu imena države i njezinu podjelu na banovine, sve gore i gore po Hrvate – u Hrtkovcima je vladalo neko zatišje. Većinsko katoličko pučanstvo, osobito Hrvati, ponašalo se u prvome redu onako kako se ponašao njihov pastir.  

 

A župnik Kaliks Tadin, dobričina od čovjeka, pravi dušebrižnik, odgovarao je svoje vjernike od politike i apelirao je na mir i slogu. Osobito što su, pokraj ekonomske krize u državi, seljaka pritisle i nerodne godine. U svoje zabilješke za tisuću devetsto dvadeset i osmu župnik Kaliks unijet će i sljedeće:  

„Godina je bila vrlo slaba, pšenice na prvoklasnoj zemlji nije bilo po jutru više od četiri pet meteri, a i kukuruz je iznevjerio. Narod je u većini oskudijevao u svakom pogledu, te se morao zaduživati, a mnogi čak i zemlju prodavati. Žalosna je činjenica da se iz Hrtkovaca narod počeo seliti u Ameriku. U mjestu bi trebali osnovati težačku zadrugu, da jadan seljak ne pada u ruke lihvarima...“

Pred Božić velečasni Tadin kupuje kravu i mesar Paja Loš dijeli meso najsiromašnijim obiteljima u Hrtkovcima.

Za selo je Tadin izdjejstvovao da se tisuću devetsto tridesete sagradi dolma od Gomolave do kraja hrtkovačkog atara, tako da Sava više nije plavila oko petsto jutara zemlje. Velika korist za selo bilo je i dovođenje elektrike iste godine. Bila je to isključiva zasluga župnika Tadina, koji je uspio da tvrtka „Makiš“ iz Beograda izvede ove radove. Podrazumijeva se da je crkva prva dobila osvjetljenje. A koliko je u to kritično vrijeme bilo mudrosti velečasnoga Kaliksa Tadina, i koliko politike u njegovim tako dobrim vezama sa ministarstvima u Beogradu, neka ostane za razmišljanje, ali se u svakom slučaju mudrost pokazala blagorodnom, kao i uvijek.

Hrtkovčani u to vrijeme osnivaju i Nogometni klub „Šubić“ i Muško hrvatsko pjevačko društvo „Tomislav“. Naizgled je sve u najboljemu redu. Ali to je vrijeme zatišja pred buru.   

Maraš je osuđen na godinu dana zbog svoje političke aktivnosti, ali je za katolički Božić pomilovan. A kada se vratio s robije, posve se povukao i okrenuo se svom imanju i svojim problemima. A bilo ih je na pretek. I dolazili su sa strane odkud se najmanje nadao. Od rođene djece.

Lucija se udala u kuću Vrankovića, ali joj muž pije i žive u teškoj nemaštini. A pet jutara iz kuće Tomlekinih kao miraz otišlo je u nepovrat. Odmah iza toga udala se i Terezija i vratila se kući za mjesec dana. Muž ju je tukao od prvog dana, vikao je po selu da ništa ne valja i jednostavno je otjerao. Onih pet jutara za Tereziju Maraš je lakše prežalio nego bruku u selu.

Ništa manje nije ga razočarao ni Paška. Naime, iako je na popravnom položio matematiku Pašku je, po nagovoru katehete Karla Šverera, oborio Dimitrije Vac iz latinskog jezika, kojeg je Paška znao sto puta bolje od matematike i tri puta bolje od svakog prosječnog učenika. Još u zatvoru Maraš nije mogao vjerovati šta mu Ana priča dolazeći u posjete: da je njegov tako pametni sin pao na popravni iz matematike i latinskog jezika, a poslije i na popravnome iz latinskog. Kao u bunilu, i samo zahvaljujući Aninoj upornosti, dopustio je da Paška ponovno upiše peti razred, i to sada u Vukovaru, jer je Paška ispričao majci sve šta je bilo u rumskoj gimnaziji i da tamo ne može nazad, a u Vukovaru Tomlekini imaju rođake. 

Ana je koncem augusta otišla u Vukovar kod Kate, udovice daljega rođaka Tomlekinih Peke Pakića, a koji je poginuo na Legetu tisuću devetsto i četrnaeste, da se s njome pogodi za sinovljev kvartir.

Kata je sa Pekom imala dva sina i kćerku. Sinovi su već studirali u Zagrebu, a kćerka Paulina je išla u gimnaziju u Vukovaru. Pristala je primti Pašku na stan i hranu, ali je plaćanje tražila isključivo u novcu, ništa u naturi, i to po poprilično paprenoj cijeni. Ana nije imala kud, premda je plaćanje u novcu bilo daleko teže za jednu seljačku obitelj. 

Kada je Paška stigao u Vukovar, iznenađenje je bilo obostrano. Tetka Kata se, vidjevši Pašku, iznenadila koliko je izgledao kao odrastao momak i koliko je lijep, a Paška se iznenadio kako je tetka Kata mlada žena i kako dobro izgleda. Međutim, pravo iznenađenje Pašku je čekalo kada je upoznao Paulinu. Dotad nije vidio tako lijepu djevojčicu. Dok su se stidljivo upoznavali, ni Paškina lijepota nije promakla Paulini i na prvi pogled su oboje osjetili nešto što do tada nijedno nije poznavalo. Bila je to ljubav, prva ljubav i ljubav na prvi pogled. Može li biti luđe stvari ako su zaljubljene duše još i rođaci, a može li biti veće igre slučaja nego što je ispalo da će ići još i u isti razred.

Reći ćemo još da su i Paška i Paulina majska djeca – Paška je bik u horoskopu, a Paulina blizanac – i da je Paška dvije godine stariji od Pauline. Za jednu godinu je pošao kasnije u školu zbog rata, a jednu je sada ponavljao. A u ovoj dobi, ta inače mala razlika u godinama, najviše se uočava. U ovom slučaju se upravo to odrazilo na najbolji mogući način, Paška i Paulina su pristajali jedno uz drugo ne kao školski drugari, već kao mladić i djevojka. Bili su idealni par, i u vukovarskoj gimnaziji su im mnoga muška i mnoga ženska srca zavidjela, a cijeli Vukovar je pričao o lijepoti ovo dvoje mladih ljudi.

Tetka Kata je dobro vidjela šta se događa, i u svakom razgovoru sa bilo kime, a osobito pred kćerkom ili Paškom, naglašavala je kako su Paška i Paulina rođaci, a iz dubine duše je klela sudbinu što je to baš tako. Tako je prva ljubav, ljubav na prvi pogled, bila i strogo zabranjena ljubav.

Da su bili stariji i iskusniji, Paška i Paulina bi ovaj problem riješili na bilo koji način. Ovako su se oboje dvadeset i četiri sata dnevno pekli na vatri ljubavi koju nisu smjeli nikako pokazati. Živili su od te stalne međusobne blizine, svakoga pokreta, riječi, pogleda ili slučajnog dodira. I svaku večer bi odlazili svatko u svoju sobu dugo još razmišljajući jedno o drugome i sanjajući jedno drugo. Zaslijepljeni ljubavlju, mislili su da nitko ne može otkriti njihovu tajnu, a samo onaj bez očiju nije mogao vidjeti njihove poglede, samo gluh nije mogao čuti drhtaj u svakoj njihovoj riječi i samo budala ne mogaše razumijeti njihovu beskrajnu pažnju jednoga prema drugome, a i to da se nisu razdvajali osim kada su polazili na počinak.

Tetka Kata je također zavoljela Pašku i ugađala mu je isto kao i svojoj kćerki. Bila je sretna i zadovoljna jer su oboje u školi bili dobri đaci, dobra, pametna i lijepa djeca, a ako ljubav potraje i kada završe gimnaziju, riješiće ona s Marašem taj problem. Ta, nisu oni baš toliko bliski rođaci da bi ih zakon sprječavao da se uzmu. 

I Paulina je prozrjela svoju majku da je shvatila kako između nje i Paške nisu u pitanju samo rođačka simpatija i drugarska ljubeznost, ali i da njezina mati nema ništa protiv toga, samo da to bude u ovoj formi, premda nikada ni jednu riječ nisu progovorile na tu temu. Tako su svi živili kao u nekoj bajci, pravoj obiteljskoj idili, kao u najromantičnijem filmu u kojemu se očekuje sretan kraj, ali se ipak ne zna hoće li ga biti. 

Tako prođoše jesen, zima i proljeće. Bližio se kraj školske godine, ocjene su već skoro sve bile zaključene, i Paška i Paulina su bili vrlodobraši. Ali kraj školske godine znači i njihov rastanak, odnosno Paškin odlazak kući u Hrtkovce. A posljednjega dana u maju Paulina ima rođendan i Paška je neopaženo predvečer izašao iz kuće u grad s namjerom kupiti Paulini nešto na dar. Već je ranije u izlogu jedne zlatarske radnje vidio lijep ženski lančić, koji nije bio ni tako skup, a već duže vrijeme je štedio kako bi ga mogao kupiti.

„Dobar dan“, rekao je Paška ušavši u zlatarsku radnju.

„Dobar dan, izvolite, mladi gospodine“, odgovorio je ljubezno stariji, veoma debeli čovjek, koji se spuštao stepenicama iz stana na katu u radnju u prizemlju, jer je čuo zvono na ulaznim vratima radnje.   

„Želio bih kupiti jedan lančić, iz izloga.“                  

„Pokažite mi koji, moliću lijepo“, rekao je debeli zlatar i pošao prema izlogu, ali se najednom na pola puta stropoštao na pod bez riječi, iskolačio je oči i počeo krkljati.

Paška nije odmah znao šta da čini. Čuo je i čitao je o takvim stvarima i iznenadnim smrtima, ali nikada nije bio u prilici tome prisustvovati.

„Ima li koga gore?!“ bila je spontana njegova reakcija.

„Ima li koga gore?! Čovjek umire!“ povikao je ponovno prema vrhu stepeništa koje je vodilo u stan, dotrčavši u njegovo podnožje. I kada je treći put povikao, pojavila se mlada i iznimno lijepa žena. Bez ikakve panike, polako je silazila niz stepenice, a Paška je, zureći na gore, vidio ispod suknje prekrasne ženske noge i između njih male bijele gaćice, kakve su se mogle naći samo na slikama stranih modnih žurnala tih ludih tridesetih. 

Posve izgubljen, ne skidajući pogled s golih nogu mlade žene, Paška je vikao: 

„Požurite, vašemu ocu nije dobro!“

Kada su mlada žena i Paška prišli debelome zlataru, on je mirno, pri svijesti, ležao na podu svoje radnje. Mirno je i disao i imao je otvorene oči, ali se nije mogao pomjeriti, niti išta reći.

„Idite, molim vas, liječniku, tu odmah preko puta, i recite mu da je moga muža opet udario šlog. I, molim vas, vratite se odmah, da moga supruga, s liječnikovom i vašom pomoći, možemo smjestiti u krevet.“ 

Sve i da nije toliko molila, u ovakvoj se situaciji ne odbija pomoć. A molila je tako umilnim i zavodničkim glasom, da je Paška kao hipnotiziran odjurio liječniku i zajedno s njime dojurio nazad za nekoliko minuta, dok mu je u glavi zvonilo ono „moj muž, moj muž“. Kakva je samo ispao budala! „Moj muž!“

Kada su Paška i liječnik jedva prenijeli čovjeka u krevet, u jednu sobu u prizemlju, pokraj radnje, liječnik je Paški rekao:

„Mladi gospodine, hvala vam, više niste potrebni.“

„Mladog gospodina ću zamoliti da mi poslije donese i lijekove“, reagirala je odmah mlada žena, opet onako umiljato i zavodnički, da ni Paška ni liječnik tu više nisu imali šta razmišljati.                   

Liječnik je samo rekao jedno „pardon“ i oprostio se od domaćice, a domaćin je zakolutao očima, kao da mu se tu nešto nije sviđalo. Međutim, nije ni on bio u stanju išta reći, a kamoli učiniti. I čim je liječnik izašao, lijepa mlada žena je uzela Pašku za ruku i odvela ga pravo na raskošni veliki bračni krevet u još raskošnijoj spavaćoj sobi na katu kuće bogatoga zlatara. Paška protiv toga nije bio u stanju išta učiniti, jednako kao i šlogirani muž u prizemlju.

Tijela kao u nimfe, mlada iskusna žena dočepala se lijepog, atletski građenog momčića bez ikakvog iskustva. Premda godinama nije imala muškarca, bila je strpljiva jer je znala da će joj se to stostruko vratiti. A Paški su se, kao u nekom čudu, odjednom ostvarili svi oni snovi u kojima je sanjao da ljubi Paulinu, a Paulina mu otkriva u ljubavi i ono što nije smio ni sanjati. I ljubio je, sve vrijeme zatvorenih očiju, samo Paulinu. Sve do zore. A onda je žena sišla gola u radnju i Paški donijela baš onaj lančić koji je htio kupiti Paulini.

„Gledala sam te danima kroz izlog željnijim očima nego što si ti gledao taj lančić. Neka ta žena kojoj si ga namijenio bude sretna s tobom, a kod mene, molim te, dođi svaki put kada to poželiš. Čekat ću te.“ 

A tetka Kata i Paulina također nisu spavale cijelu noć. Bilo im je neshvatljivo da se Paška izgubio pred Paulininu rođendansku večeru, koju je tetka Kata s toliko ljubavi pripremila i na kojoj je bila spremna sa svojom kćerkom i Paškom popričati o tome koliko su oni bliski ili daleki rođaci. Poslije nevjerice, došla je zabrinutost, pa ljubomora, pa nesanica, pa ljutnja, pa uvrijeđenost i na koncu plač iz nemoći. Obje su žene slutile šta se moglo dogoditi. A poslovica kaže „da ti ne dao Bog ono zbog čega se brine mati“, ali da su za svakog muškarca najljepše stvari baš one zbog kojih brine i na koje sumnja žena koja ga voli.

Tek kada se našao na pustoj vukovarskoj ulici, kraj Dunava, Paška je shvatio šta se dogodilo i šta je učinio, i prva mu je pomisao bila da je najbolje da odmah skoči u tu rijeku. Ali volja za životom je čudo. Premda mu nikad teže nije bilo, premda se osjećao kao najveći bijednik na svijetu, pošao je prema tetka Katinoj i Paulininoj kući.

 Pred ulaznim vratima je dugo razmišljao hoće li ipak ući, ali je svaka varijanta poslije toga, osim Dunava, bila posve neizvodljva. A kada je smogao snage ući, zatekao je tetka Katu i Paulinu kako uplakane i zagrljene sjede na kauču u dnevnoj sobi. I nije bio svjestan da u ruci drži zlatni lančić, poklon za Paulinu. 

nastavlja se