Božićni običaji kod Bunjevaca Krivoga Puta

Kultura
Typography

Božić, blagdan Isusova rođenja, slavi se u cijelom kršćanskom svijetu. Božični običaji počinju znatno ranije od samog Božića, a traju do Sveta tri kralja.Tijekom ovog razdoblja traju pripreme za obilježavanje Božića, pšenica i slama pripremljeni su upredbožićnom razdoblju, u cilju poticanja uspjeha u poljodjelstu u predstojećoj godini. 

U predbožinom ciklusu običaja na području Krivoga Puta, smatra seda je prvi blagdan Sveti Nikola (6. prosinca). Na taj dan roditelji su darivali djecu.

Razdoblje priprema za Božić na području Krivoga Puta započinje blagdanom svete Lucije (13. prosinca). Na taj dan je u posudice sijana pšenica koja bi narasla do Božića. Ovaj običaj vrlo je raširen i do danas. Svaka posudica sa pšenicom posvećivala se pojedincu, te su pšenicu najčešće sijali u onoliko posuda koliko ima članova obitelji, te se prema rastu pšenice smatralo tko će biti uspješniji u idućoj godini. Već izrasla, zelena, pšenica stavljala se na badnji stol oko božićnog kruha, a kasnije pod bor, i tu je stajala do Sveta tri kralja kada se iznosila iz kuće. Nakon iznošenja nije se bacala, već su je davali blagu, miješali u sjeme koje će se na proljeće sijati. Vjerovalo se da će tako zaštiti blago od ugriza zmije, osigurati pšenici bolji rast.
Prema kazivanju nakon Drugoga svjetskog rata, kada se velik broj stanovnika iz Krivoga Puta počeo trajno naseljavati u Senju, pšenicu su odnosili na brdo Nehaj da je pojedu ptice, a neke obitelji to čine i danas. jer se pšenica ne smije bacati.

Za razdoblje, od Svete Lucije do Božića, u svim je mjestima na području Krivoga Puta, rašireno vjerovanje o određivanju vremenskih prilika za pojedine mjesece u godini, na temelju vremena tijekom tog dvanaestodnevnog razdoblja. Također, tijekom ovog razdoblja, djevojke su na trinaest papirića, koje su držale u posudi ili ispod jastuka, pisale muška imena. To se prakticira i danas, ali među djecom osnovnoškolskog uzrasta, naročito kod djevojčica, u smislu igre i zabave. Svakodnevno bi eliminirale jedan papirić koji bi, ne pogledavši što na njemu piše, bacale u peć. Naime, vjerovale su da će se udati za dečka čije će ime pisati na papiriću koji ostane zadnji.

Prije badnje večeri u kuću se unosila i slama. Najčeše ju je unosio gazda kuće i stavljao pod stol. Unošenje slame u kuću na Božić povezuje se sa slamom na kojoj je rođen Isus. Slama se iz kuće iznosila na Ivanje ili na Stipanje, a u nekim se selima božićna slama iz kuće iznosila na Sveta tri kralja i koristila u domaćinstvu za blago i vo
ke, pritom su vjerovali da će voćke bolje roditi i blago napredovati i biti zaštićeno.

Zadnjih pedesetak godina, unošenje slame gubi značenje ipak pojedinci i danas donesu malo slame u kuću da se djeca igraju, no već drugi dan slamu iznesu iz kuće. Na taj način, održava se dio božićnih običaja, ujedno ih se prenosi na mlađe generacije u drugom kontekstu, u gradu danas ona unesena u kuću, za djecu i odrasle znači samo zabavu, bez svijesti o njenom nekadašnjem magijskom značenju.

Dio Božićnog ciklusa je Badnjak, jedan od najvažnijih dana pred Božić koji je obilježen pripremama za Božić, između ostalog pospremanjem kuće i pečenjem božićnog kruha, te pripremom hrane za badnju večeru, koja je početak božićnog obiteljskog okupljanja, ali i za cijelo predstojeće blagdansko razdoblje.

Zanimljivo je spomenuti i običaj na području Krivoga Puta na Badnjak u rano jutro, kada je gazda kuće - najstariji član, odlazio u šumu, u blizini kuće po panj badnjak koji je zatim unosio u kuću. Za panj badnjak biralo se bukovo ili jasenovo drvo, jedan do dva metra dugačko i deset do petnaest centimetara široko, badnjak se unosio u kuću, naslonilo bi ga se pokraj ulaznih vrata kuće, te bi ga se kasnije stavljalo na otvoreno ognjište. Ponekad se gledalo da to drvo bude ravnije ili da ima i malo lišća kako bi godina bila rodnija. Ovaj običaj je bio prisutan sve do prije Drugoga svjetskog rata, napušta se iz praktičnih razloga kada se umjesto otvorenih ognjišta počinje koristiti peć na drva jer se badnjak, dugačak i do dva metra, nije mogao staviti u peć. Panj badnjak gorio je tijekom cijelog dana, do iza polnoćke, sve dok ne pregori.

Kada je badnjak pregorio, gazda kuće ili neki drugi član obitelji zalijevao ga je vinom i govorio: ja tebe napajam vinom, ti mene Gospodina Boga mirom. Komad drveta koji nije do kraja izgorio spremao se na tavan u gospodarski objekt,te je tu bio do proljeća kada bi se prilikom oranja zaorao uprvu brazdu, ponekad se i pepeo od badnjaka posipao po njivi. Najčešće objašnjenje takvoga zaoravanja u prvu brazdu je zaštita usjeva od tuče, krupe, odnosno osiguravanje boljeg uroda u tekućoj godini.

Od starijih Krivopućana može se ćuti i podatak da je užareni komad badnjaka, stariji ukućanin - gazda, na Badnjak uvečer nosio okokuće ponavljajući: neće kuća izgoriti, vjerujući da će tim postupkom spasiti kuću od požara. Nadalje, žar badnjaka ljudi su na božićno jutro nosili oko voćaka vjerujući da će se tako poboljšati njihov urod.

Svečani blagdanski stol za Badnjak na cijelom području Krivoga Puta spremao se na karakterističan način: ispod stola je bila prostrta slama, ona se posipala i po stolu, a preko nje se stavljao bijeli šlingani stolnjak, na sredinu stola postavljao se božićni kruh koji se jeo tek na Božić ili Stipanje, danas Krivopućanima nije poznat razloga ovoj zabrani, kao ni eventualnih posljedica u slučaju njenog kršenja. Na kruh ili pokraj njega stavljali su jednu ili tri svijeće u čašu napunjenu pšenicom, žitom ili ječmom na koju su stavljali nekoliko režnjića ili čitavu glavicu bijelog luka. Tko je imao jabuku, stavio ju je na stol pokraj kruha. Na stol, oko kruha, slagane su posudice s pšenicom posijanom na Svetu Luciju. Kruh je bio omotan bršljanom.
Bršljan su iz kuće iznosili na Svetog Ivana ili Svetog Stjepana i zatakli ga u štalu za gredu, iznad blaga, u cilju napretka a gdje je ostajao dok sam ne istrune.

Božični običaj je da se osim pšenice i bršljana, u kući nalazio i bor, stablo jele ili smreke, kojeg su kitili na Badnjak. Krivopućani su bor počeli kititi u razdoblju prije Drugoga svjetskog rata, bombonima, jabukama, orasima, lješnjacima, raznobojnim krep papirom, obojenim šiškama (češerima), sušenim ružicama, a na vrh bora stavljali su jabuku koja je bila simbol mira, dobrote, ljubavi, i paunovo pero koje je značilo ponos, a nabavljali su ga u Lici i Slavoniji. Oko bora stavljala se pšenica, svete sličice, čestitke i slični predmeti. Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, pojavile su se kuglice za kićenje koje su s vremenom i prevladale.
Bor je bio okićen do Sveta tri kralja, kada se stavljao na ognjište da sagori, poneki su ga sasjekli i bacili. Navečer na Badnjak oko deset sati odlazilo se u župnu crkve Gospe Snježne na svetu misu-polnoku. Oko crkve se plesalo i pjevalo prije i nakon mise.

Do povratka s polnoćke, cijeli dan tijekom Badnjaka, postilo se. Hrana koju su pripravljali za badnju večer najčešće je bila grah i krumpir na salatu, kuhana jaja, te falši (lažni) bakalar od kuhanog krumpira, dok su tek imućniji kupovali i pripremali bakalar, također na Badnjak se pripremala i hrana za Božić koja se jela nakon povratka s polnoćke, kada prestaje post.
Iako siromašan kraj njegovi stanovnici su za Božične blagdane pripremili bogat blagdanski stol. Tipična jela koja su se pripremala za Božić bila su: kiselo zelje i meso, a imućniji su jeli i sarmu, juhu, kuhanu ili pečenu kokoš, odojak, pečeno meso i krvavice. Pekli su se kolači od jabuka, sira, pekmeza, također orahnjača i suhi keksi. Na Badnjak su pekli i božićni kruh koji su stavljali na stol, kruh se pekao prvotno pod pekom, a nestankom otvorenih ognjišta, u pećnici.

Na dan Božića, prije zajedničkog obiteljskog ručka najstariji član obitelji, domaćin kuće pali svijeću i započinje molitvu,a za njim i ostali članovi obitelji. Najčešće se molilo Oče naš, Zdravo Marijo, te za zdravlje i za duše pokojnika. Nakon ručka ista osoba gasila je svijeću komadom kruha, prethodno namočenim u vino, ili kapanjem vina iz žlice. Raširena su vjerovanja vezana uz dim svijeće, stara značenja gube ili mijenjaju kroz vrijeme, tj. nadomještaju ih nova značenja.

Na Božić se odlazilo čestitati po kućama. Poželjno je bilo da prva osoba koja u nekoj kući čestita Božić bude muško jer muško plodi, žena rodi. Najčešće je to bilo muško dijete. Pri ulasku čestitar je rekao: “Hvaljen Isus i Marija.Sretan vam Božić… rodila pšenica bjelica, u kućici muška dječica!”Kada je čestitar, za kojeg nisu koristili poseban naziv, došao i zaželio sretan Božić, ukućani su ga počastili pićem, kolačima i svime što imaju pripremljeno za blagdane.

Drugi dani iza Božića spomendani su svetog Stjepana, Stipanje, i svetog Ivana, Ivanje, a obilježeni su spremanjem kuće: iznošenjem slame, pšenice, bršljana i mrvica božićnog kruha. Stanovnici Krivog Puta tim su radnjama tijekom ovih dana željeli osigurati obilje i zaštitu stoci i voćkama u narednoj godini.

Na blagdan Nevine dječice, Mladence, treći dan iza Božića jedna osoba iz kuće, najčešće mama ili baka, a mogao je to biti i čovjek iz sela, obilazi kuće i šibom od liske, bukovine ili drina, tuče djecu i mladež, osobito mlade snaše. Ukućani su tu osobu častili pićem i jelom. Na području Krivoga Puta šibanje na Mladence tumačilo se i opravdavalo poticanjem boljega rasta i napredovanja djece.

Na Sveta tri kralja završava božični ciklus te zapoćinje pokladni. Taj dan je za vjernike Krivoga Puta važan gotovo koliko i sam Božić, ali se obilježavao skromnije, molitvom i odlaskom u crkvu. Oko blagdana Sveta tri kralja dolazio je svećenik blagosloviti kuću, blagoslov mu se pla
ao novcem i mesnim proizvodima.

Na taj blagdan skidali su se ukrasi s bora, a bor se bacao ili spaljivao na ognjištu, ali bez posebnog tumačenja i simboličkog značenja. Na dan Sveta tri kralja poznato je gatanje o udaji, prema kojem djevojka na taj dan posti pojevši tri zrna pšenice i popivši napršnjak vode da bi tu noć u snu vidjela dečka za kojeg će se udati. Rašireno je i vjerovanje o pronalasku zlatnog prstena, prema kojem su djevojke u razdoblju od Božića do Sveta tri kralja trebale svakodnevno prati sude da bi pronašle taj prsten.
Bez obzira koliko su se običaji i uvjeti proslave Božića promijenili u današnjem vremenu u odnosu na ranija razdoblja, kako općenito tako i na području Krivoga Puta, može se primijetiti da su se do današnjih dana očuvali pojedini tradicijski elementi koji su ranije navedeni.

Neki običaji su napušteni iz praktičnih razloga, poput paljenja panja badnjaka i unošenja slame u kuću. Ipak, u razgovoru sa pojednim kazivačima potvrđeno je kako ovi običaji žive u sjećanjima lokalnog stanovništva i prenose se usmeno na mlađe generacije kao dio tradicijskog nasljeđa.

U Senju gdje se naselio veliki broj Krivopućana, pojedinci još i danas, njegujući neke božične običaje pokušavaju djeci dočarati „nekadašnje" obilježavanje Božića, iz svojeg djetinjstva. Do danas su se očuvali i elementi za koje se vjerovalo da osiguravaju obilje u idućoj godini, primjerice običaj sijanja pšenice na Svetu Luciju.
Stoga danas veći broj elemenata božićnog ciklusa običaja ima izmijenjeno značenje, kako na području Krivoga Puta tako i u urbanim sredinama (Senju), te su više rezultat nostalgije i svjesne rekonstrukcije “nekadašnjeg” načina života, nego vjerovanja u mogućnosti utjecanja na obilje i urod u nadolazećoj godini.

Literatura, Aleksandra Vlatković, Godišnji običaji, Monografija, Živjeti na Krivom Putu, sv. 2. Zagreb,2009.

Priredila Blaženka Ljubović, prof.

Powered by WordPress.