Hercegovina – čitav svijet naseli, sebe ne raseli

Kultura
Typography

Hrvatima koji žive van Hrvatske tako i nama u Vojvodini sva čula su većinom i isključivo orijentirana prema Domovini i Hrvatima u njoj, dok prema hrvatskim zemljama van matice često imamo indifirentan stav. Veliki dio Hrvata Bunjevaca u Bačkoj direktnog je porijekla sa rijeke Bune u Hercegovini. Bunjevci su se potpuno prilagodili ravnoj Panoniji što mirnim ravničarskim menatlitetom, tamburaškom glazbom, slamarskom umjetnošću te kontinentalnoj hrani. Ono što su sačuvali je ikavski dijalekt koji se također pod utjecajima drugih kultura razvijo i obogatio te ga u pradomovini vjerojatno ne bi ni razumijeli. 

To putešestvije od Bune do Bačke objasnio i na pitanja odgovorio na svojstven način mladi liječnik iz Mostara, Goran Mali budući neurolog, trenutni student na dva paralelna studija. Osim medicine bavi se i sa forenzičkom arheologijom starohrvatskih populacija sa početka ranog novog stoljeća.

Dr Goran Mali
Da li ste u Hercegovini dovoljno informirani o postojanju hrvatske zajednice u Vojvodini?
Dr Mali: Upoznat sam sa postojanjem Hrvata u Vojvodini jer smo to učili kroz više predmeta u osnovnoj i srednjoj školi gdje se uči o Hrvatima van domovine (politika, povijest, zemljopis...)

Postoji li suradnja hrvatske zajednice iz Vojvodine i BiH ? Da li bi neka vrsta suradnje doprinijela poboljšanju kvalitete položaja Hrvata obje države i kako bi po Vama ta interakcija mogla ili trebala funkcionirati?
Dr Mali: Upoznat sam sa pojedinačnim projektima većinom u NVO sektoru mada moram reći da je danas zaista riječ projekt postala ubikvitarna.
To je kao lijek za smirenje mentalno utrnulim osobama. Danas tko god ne zna što će sa sobom radi projekte. Nesposobnost ljudi u kako javnom tako i NVO sektoru je dovela do toga da projekti zbližavanja više liče na neke kampove za predškolski uzrast. Mislim da bi naša interakcija trebala biti konkretnija u svojoj sadržini. Lijepo je upoznati običaje onog drugog, tradiciju itd. ali je još važnije da imamo otvoreni dijalog o političkim i drugim pitanjima koja nas muče, da razmjenimo ideje o gospodarstvu, obrazovanju itd. Mislim da bi u tome smjeru trebala teći naša komunikacija i suradnja.

U Hercegovini obrazovanje je organizirano na hrvatskom jeziku kao i po programu Republike Hrvatske od osnovnog do visokog školstva. Veliki broj Hrvata iz Vojvodine studira u matičnoj državi Hrvatskoj. Mislite li da bi vojvođanski Hrvati mogli biti donekle diskriminirani na primje na sveučilišta u Hercegovini zbog nedovoljne informiranosti?
Dr Mali: U BiH osnovno i srednje obrazovanje se sprovodi na hrvatskom jeziku u županijama sa većinskim hrvatskim stanovništvom. U Mostaru djeluje Sveučilište koje je jedino Sveučilište izvan RH koje radi po hrvatskom planu i programu. Moram samo da naglasim jednu stvar, pošto nas mnogi u zadnje vrijeme terete za nešto što zovu kroatizacija, da hrvatski nastavni plan nije jedini. Vi imate pravo da birate koji će te jezik učiti u srednjoj školi i koji će te plan pohađati. Na Univerzitetu Džemal Bijedić Mostar zvanični jezici su sva 3 jezika konstitutivnih naroda BiH. Što se konkretno tiče Vašeg pitanja, mi smo dosta otvoren narod, pri tome mislim na sve narode mog grada i regije te doista ne mislim da biste trpili bilo kakvu diskriminaciju. Što se tiče samog studiranja, korupcija koja je rak rana današnjeg društva nije zaobišla ni obrazovne institucije. Predvođene ljudima koji su personifikacija zla i srebroljublja mnoge obrazovne institucije su davno izgubile svoju prvobitnu svrhu. Ljudi koji ih vode su kao jahači apokalipse pobrali sav profit i sagradili sebi bastione svoje pohlepe dok studenti bez odgovarajućeg pedigrea ili statusa često u grču godinama polažu jedan ispit jer iz nekog razloga nisu podobni. Zato mislim da je mudriji izbor studirati u Vojvodini, Srbiji, Hrvatskoj itd.

Iako veliki dio današnjih Hrvata potječe iz Hercegovine mislite li da se karakter i temperament među nama danas značajno razlikuju? Koja bi bile neke vidljive razlike Hercegovaca i Vojvođana?
Dr Mali: Nekako se u vama ta južnjačka crta dosta zatomila. Mi još uvijek ''furamo'' te gusarske gene. Dosta smo temperamentniji, afektivniji, brzo se naljutimo, ali još brže se sve to u najbližem bircu zaboravi.

Kao dvije multietničke sredine za razliku od Vojvodine imali smo prilike konkretno u Mostaru vidjeti svjedočenja dvije strane Hrvata i Bošnjaka o ne prelasku starog mosta, međusobne izoliranosti i anksioznosti mladih ljudi jedni drugih. Što je mogući razlog takve pojave u jednom gradu?
Dr Mali: Političari u BiH (čast izuzetcima) su većinom ljudi koji bi se po kriterijima struke trebali školovati u školama za posebne potrebe. Svaki dan nam demonstriraju limitirano osnovno znanje o pravno-ekonomskim temeljima državne zajednice, imaju poteškoća sa gramatikom, a njihov čeoni režanj mozga gdje je centar za moral je atrofiran. Takvi ljudi ne znaju da vode svoj narod i ništa im drugo ne preostaje nego da zadrže povjerenje svog ''krda'' da pljuju po onom drugom. Nije toliko odgoj kriv. Svi mi svjesno ili nesvjesno usvajamo stereotipe, pogotovo one koji nam se serviraju svaki dan preko medija. Što očekivati kada vi imate portale na kojima se Hrvate krivi za sve loše u Mostaru, tvrdi se da prije rata nisu ni postojali, strušili su sve simbole Mostara, donijeli smo sve ono najgore u taj grad?! Ima takvih portala i za ''suprotnu stranu'' da se razumijemo. Mostar je postao grad u kojem se možete samo izjasniti kao jugonostalgičar koji priča o skokovima sa Starog, partizanskom groblju itd. Izjasnite se na bilo koji način drugačije, suprotna strana je spremna da vas dočeka na nož. Što očekivati u takvoj sredini nego antagonizam i mržnju prema onom drugom, drugačijem. Ali mi je ipak drago što su neki drugi ljudi u toj emisiji, a upratio sam jednoga Turčina i jednoga Srbina rekli da nikakvih problema u gradu nemaju. To je dokaz da još uvijek ima normalnih ljudi koje ova luda politika nije zavela.

Jedan od ključnih problema vojvođanskih Hrvata je i intenzivna asimilacija. Da li postoji takva bojaznost i kod Hrvata BiH i da li je moguće da je to jedan od razloga međusobnog životnog organiziranja te slabih odnosa sa drugim konstitutivnim narodima?
Dr Mali: Pa ja ne bih rekao da se mi isključivo organiziramo ''između sebe''. Strah od asimilacije ne postoji, ali postoji razložan otpor u našem narodu prema vladajućim strukturama koje nam nameću da nismo ''dovoljno'' Hrvati. Morate znati da je još 1945. god. u prvom ustavu ove države uvedeno pravo na samoodređenje. No međutim, ono što nikad ne bi prošlo kod naših susjeda srba, bošnjaka, crnogoraca ili ne znam vam ni ja koga, kod nas prolazi. Redovno nam je netko znao poručiti da mi nismo ni hrvati ni hercegovci nego bosanski katolici što je protuustavno kazneno djelo. Vi nikome nemate pravo uskratiti pravo na samoodređenje. Ali u nas pošto je elementarna nepismenost još raširena pojava ljudi se nacionalno izjašnjavaju kao bosanci ili kao hercegovci što je ravno tome da se vi izjasnite nacionalno kao slavonac ili dalmatinac. Ako netko ne razlikuje zemljopisnu regiju u kojoj živi od nacije kojoj pripada, onda Vam je dovoljno rečeno.

Koji savjet ili misao bi ste željeli podjeliti Hrvatima u Vojvodini?

Dr Mali: Pa prije svega da nikada ne zaborave odakle su i što su, da su uvijek dobrodošli u naše tople krajeve odakle su i njihovi korijeni te ono što ja najviše želim svim narodima i narodnostima je to da se bolje razumijemo i da zavlada mir i dijalog među svima nama.

Michael Ilić

 

Powered by WordPress.