Svjedočanstvo Samostanske povijesti u Subotici
Iz neobjavljene knjige „Franjevačka crkva sv. Mihovila u Subotici“.
U knjizi „Franjevačka crkva sv. Mihovila u Subotici“ biće prikazana povijest franjevačke crkve i samostana u Subotici kako ju je zabilježio o. Paškal Cvekan u knjizi „Subotički franjevački samostan i crkva“ tiskanoj u Subotici 1977. godina. Da bi potpunije pokazali spomenik kulturne baštine slikama je obuhvaćen vanjski izgled crkve i samostana i unutrašnjost crkve. Posebno su slikani svaki oltar, oltarne slike, kapela, slika Majke Božje Crne Gospe, kip sv. Antuna Padovanskog… Ukupno 100 fotografija.
IV. Poglavlje Franjevački dušebrižnici u Subotici od 1693. – 1773.
Povijesni izvori
Najpouzdaniji izvor za postojanje i razvoj župe u Kaločkoj i Bačkoj nadbiskupiji u 18. stoljeću jest poznato djelo Stefana Katona: „Historia Metropolitanae Colocensis Ecclesiae“ napisano u dva sveska, a izdano u Kalači 1800.
Katona piše na temelju originalnih izvještaja kanonskih vizitacija što su ih u 18. stoljeću obavili Nadbiskupi Kaločki i Bački – sami ili po svojim vizitatorima. Sav taj materijal mu je dostupan, jer je kao kanonik Kaločkog stolnog kaptola bio i knjižničar Metropolitanske knjižnice i arhiva.
Za nadbiskupa Emeriha Csáki održana je kanonska vizita 1716., 1722. i 1728. po Franji Barbatsu, a 1731. po Jakovu Fabri.
Nadbiskup Gabrijel Patačić de Zajezda, održao je kanonske vizitacije 1734., 1738. i 1745. godine. Nadbiskup Nikola Csáki V. 1748. a Franoj Klobusitzki, nadbiskup 1756. Josip de Battyan pak 1762. i 1767.
Iz svih tih kanonskih vizita kaločkih i bačkih nadbiskupa vidljivo je i povijesno utvrđeno da u Subotici postoji župa i da je vode Franjevci kao jedini upravitelji od 1710. – 1773.
Svjedočanstvo Samostanske povijesti u Subotici
Prema službenim knjigama Franjevačkog samostana u Segedinu, a u Samostansku povijest samostana u Subotici pribilježio ih je o . Danijel Zavodczki, prvi gvardijan subotički, dušobrižničko je djelovanje Fanjevaca teklo ovim redom:
Godine 1692. traje turski rat i Turci još borave u Subotici. U Segedinskom samostanu su te godine kao i prijašnjih godina određeni oci Franjevci da vrše službu dušobrižnika među rastepenim vjernicima. Navode se za 1692.: o. Lovro Firlaj, o. Fulgencije Jakubini, o. Ivan Nagy, famosus ille Christi Pugilus, i o. Norbert Lazar.
Godine 1693. u Segedinskom samostanu su za Dalmatince (pro Dalmatas) određeni: o. Jerko Ludassi, conc. act. Dalmat, o. Bartol Benyovich, conc. act. Datmat.
Ova su dvojica izmjenično iz samostana posluživali narod u Subotici, koji se tada djelomično tu i tamo skrivao, a djelomično u Segedinu boravio.
1694. spominje se da je u Segedinu za Suboticu određen o. Jerko Ludassi. I dodaje se, da je ovaj otac bio od naših – Dalmatinac – iz obitelji Guganovića i zato Guganović, ali jer je rođen i odgojen u Ludašu, nazvan je Ludassi! Od te godine i dalje spominje se u računskim knjigama samostana u Segedinu obilna milostinja u ovcama i u različitim žitaricama iz Subotice.
1695. određen je i dalje o. Jerko Ludassi kao dušobrižnik u Subotici, a ističe se, da je te godine jedna velika prostorija u Kaštelu određena za kapelu i druga pristojna prostorija ocu Jerku za stanovanje.
1696. za Suboticu je određen o. Bartol Benyovich.
1697. službu dušobrižnika u Subotici vrši o. Aleksandar Spanik, jedan od starih kapelana ovog našeg naroda, koji je kako smo već napisali, pratio narod na zbjegovima.
Slijedećih godina, kad se prilike sređuju, izmjenjuju se kao kapelani 1698. o. Jerko Ludassi, 1699. o. Jerko Budoci, 1700. 1702. o. Josip Kovács, 1703. o. Jerko Ludassi, 1704. o. Josip Kovács. (Svi navodi iz Kućne povijesti Sub. samostana Ia).)
Za vrijeme Rakocijeve bune
Rakocijeva buna protiv carskog bečkog dvora spriječila je Salvatorijansku provinciju da održaje redovito svoje godišnje kongregacije i kapitule, pa je dušobrižničku službu u Subotici vršio od 1704. 1710. o. Josip Kovács. A kako su naši Dalmatinci u Subotici ostali vjerni caru i bečkom dvoru, morali su bježati iz Subotice i skloniti se pod zaštitu carske vojske u tvrđavi Petro Varadinu. Ondje su ostali 4 godine, a bili su s njima i njihovi kapelani o. Josip Kovács i o. Jerko Ludassi.
Pristaše Rakocijevi zvali su se kuruci, a pristaše cara lambaci. Obostrano su pljačkali i uništavali. Stradao je narod, a pobunu je konačno svladala vojska. Prema Samostanskoj povijesti u Subotici to je bilo 1707. Članovi narodne milicije vratili su se s obiteljima u Suboticu. Njihovi domovi bili su razrušeni. Čitav je ostao samo Kaštel. Trebalo je opet započeti iznova. Za svoju vjernost caru i bečkom dvoru mnogi su postigli plemstvo i imanja kao nagradu. Neki su to i zatražili pa je veći dio subotičke zajednice postigao plemstvo.
1748. mnoge su povlastice tog plemstva smanjene i uređene i plemenitaši su dobili pravo da u gradskom senatu imaju svoja četiri predstavnika. U drugim obavezama, u davanju četvrtine izjednačeni su s neplemićima. Uvrijeđeni, neki su plemenitaši tada iz Subotice izselili. Ostalima je dodijeljeno imanje Miletić, pučki zvano Telecska, gdje su uz
ostale obaveze slobodni od četvrtine kao vojnici primali solidnu arendu od spomenutog imanja.
Službeni upravitelji župe u Subotici
Jedno zlo nije nikada samo. Poslije bune i povratka iz Petro Varadina u Suboticu 1709. zavladala je u Subotici i oko nje strašna kuga. I u tim teškim časovima o. Josip Kovács i o. Jerko Ludassi nalaze se sa svojim vjernicima, nisu ih napustili! Tješili su i pomagali, njegovali bolesne. Sahranjivali su mrtve. Zajedno sa svojim narodom trpjeli su ovaj strašan bič, koji je desetkovao bespomoćni svijet.
Poslije kuge narod se počeo množiti i napredovati. Prilike se sređuju. Nastaju mirnija vremena. I što je najznačajnije raspored osoblja u Segedinskom samostanu svjedoči da je za Suboticu određen o. Josip Kovács i dodaje se ova zabilježba: „koji je od Nadbiskupije kanonski primljen za stalnog upravitelja u Subotici, a koji je podložan ocu Provincijalu“. Prema tomu: 1710. Franjevci su službeno postali upravitelji župe u Subotici. I zbog toga se već 1711. određuju na Provincijskoj kongregaciji u Segedinu za službu u Subotici uz o. Josipa Kovácsa još i ovi Franjevci:
o. Rafael Szamboki, pro linqua Dalm.
o. Alfonz Szokol, pro linqua Dalm.
o. Petar Spücz, pro linqua Dalm.
Naš pak poznanik o. Jerko Ludassi postaje gvardijanom u Segedinu. (Prema Kuć. pov. Sub. sam. Ia).)
Da je ovaj navod iz službenih knjiga Segedinskog samostana točan i da su Franjevci od 1710. kanonski uvedeni kao upravitelji župe u Subotici, potvrđuje i Katona, kad navodi i Szabatku kao župu, koja postoji za nadbiskupa Emerika Csáki pod brojem 10 među, petnaest najstarijih župa Kaločke i Bačke nadbiskupije, a Csáki upravlja tom nadbiskupijom od 1710. 1732. (Katona, o. c. I. 136.) U njoj se propovijeda hrvatski, ubraja se među župe prve klase s godišnjim prihodom preko 1000 forinti.
(Katona o. c. I. 137 138. i 141.)
Nastavlja se...
