Nagradu za životno djelo na području književnosti Balint Vujkov Dida, koju dodjeluje Hrvatske čitaonica iz Subotice ove godine dodijeljena je Naci Zeliću, istaknutom bunjevačkom Hrvatu, kulturnom djelatniku čija su sva djela bila uvijek u pravcu očuvanja identiteta bunjevačkih Hrvata.
Naco Zelić bio je predložen 2013. godine za priznanje Počasnog građanina Subotice, ali tada mu to priznanje nije dodijeljeno zahvaljujući glasovima vijećnice HNV-a Josipe Ivankovića i odbornika SBB, SNS-a, SVM-a koji su glasovali protiv u Skupštini grada Subotice.
85 godine života i rada na očuvanju identiteta Hrvata-Bunjevaca
85 godine života je istaknutoga bunjevačkog Hrvata, pravnika i kulturnoga djelatnika Nace Zelića. Važno je upoznati život i njegova djela sva u pravcu očuvanja identiteta Hrvata-Bunjevaca kao i djelo na promidžbi grada Subotice.
Naco Zelić je rođen u Subotici, 5. listopada 1930. godine. Na Višoj pedagoškoj akademiji u Novom Sadu diplomirao je na grupi kemija-fizika (1951.), a na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomira 1959. godine.
Radio je kao nastavnik na Nepotpunoj gimnaziji u Bajmoku (1952/1953.) i kao ravnatelj Osmogodišnje škole u Tavankutu (1953/1954.), tada škole s hrvatskim nastavnim jezikom. Budući da je etiketiran „kleronacionalistom“ napušta prosvjetu i preseljava se u Zagreb gdje tijekom studija prava radi kao knjigovođa (1955/1958.). Nakon povratka u Suboticu (1958.) pravni je referent u tvornici šinskih vozila „Bratstvo“ u Subotici (1958/1960.), zatim je sudijski pripravnik (1960/1961.), potom sudac Kotarskog suda i Okružnog suda u Subotici (1961/1973.).
Zbog „djelovanja s pozicija hrvatskog nacionalizma“ i kao član Matice hrvatske u Zagrebu, razrješen je dužnosti suca Okružnog suda u Subotici (15. ožujka 1973.). Iza toga ponovno se seli u Zagreb, gdje radi kao upravni savjetnik u Ministarstvu zdravstva i socijalne zaštite i Ministarstvu rada i socijalne skrbi, te kao tajnik Zavoda za organizaciju i ekonomiku zdravstva u Zagrebu (1973/1992.). Od 1. lipnja 1992. radi u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske, a od 16. lipnja 1992. do 30. rujna 1996. savjetnik je za konzularne poslove u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Budimpešti. Nakon toga je umirovljen.
Poznat je kao organizator društvenog života Hrvata-Bunjevaca u Subotici. Bio je predsjednik, tajnik i umjetnički voditelj Hrvatskog kulturno prosvjetnog društva „Matija Gubec“ u Tavankutu (1965/1972.). Osnivač je i prvi tajnik Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva „Bunjevačko kolo“ u Subotici (1970/1972.). Inicirao je obnovu javne proslave bunjevačkog žetvenog običaja Dužijance i kao potpredsjednik Organizacijskog odbora Dužijance (1968/1972.) organizirao je brojne priredbe u sklopu tih svečanosti(kada je po nekim izvješćima u povorci sudjelovalo i po tisuću sudionika, a da je broj posjetitelja bio oko pedeset tisuća ljudi), a zaslužan je i za uspješnu obnovu proslave bunjevačkog Velikog prela (1970/1971.). Bio je nosilac i drugih aktivnosti bunjevačkih Hrvata u Subotici i organizator je priredbi na kojima su predstavljeni običaji, kultura i umjetnost bunjevačkih Hrvata. Organizirao je izložbu Bunjevačko ruho u Etnografskom muzeju u Zagrebu (1983.) i sudjelovao je u organiziranju izložbe Iz baštine bačkih Hrvata Bunjevaca u istom muzeju (1998.). Sakupio je brojne poslovice i izreke i manje poznate riječi u govoru bunjevačkih Hrvata u Bačkoj, prdačna imena, imena ukućana i drugo. Sudjelovao je u više radijskih i televizijskih emisija i u dokumentarnim filmovima s prilozima iz bunjevačkog narodnog stvaralaštva i kulture i o osobitostima političkog života Hrvata u Vojvodini. U časopisima, zbornicima i katalozima objavio je sakupljene poslovice i izreke u govoru bunjevačkih Hrvata i članke o jeziku bunjevačkih narodnih pripovjedaka, o slikama od slame, o radu društva „Matija Gubec“ u Tavankutu, o perspektivama i osobitostima političkog života Hrvata u Vojvodini, o božićnim običajima bačkih Hrvata-Bunjevaca i druge članke. (izvor Wikipedija)
Unatoč činjenici da je u jednom dijelu života procijenio ili bio prisiljen iz ideoloških razloga napustiti zavičaj (što mu zamjeraju neki članovi Matice hrvatske iz Subotice koji su poslije sloma hrvatskog proljeća ostali živjeti u svom gradu), uvijek je djelovao na promidžbi grada Subotice i na očuvanju identiteta Bunjevaca.
Na našu veliku žalost i ovaj primjer pokazuje da živimo u vrijeme u kojemu je moral jako nisko na ljestvici društvenih vrijednosti. Zar je moguće da isti, sa nimalo crvenila, ponavljaju istu laž!
Povijest se ponavlja (tekst je napisan 2013.)
U ovako teškim vremenima punih lažima, ipak je hvale vrijedna odluka Hrvatskog nacionalnog vijeća da se podupre prijedlog Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata za postavljanje bista hrvatskih velikana. Zavod je predložio da se u središtu grada postave spomenici svećeniku, književniku i jednom od najvećih hrvatskih subotičkih pjesnika Aleksi Kokiću; svećeniku, velikom skladatelju i muzikologu Albi Vidakoviću; bunjevačko-hrvatskom piscu i kalačkom biskupu Ivanu Antunoviću; književnom i znanstvenom stvaraocu Mirku Paviću te dramskom piscu Matiji Poljakoviću čija su djela izvođena u subotičkom kazalištu, a koji je bio prozivan hrvatskim nacionalistom samo iz razloga što se zalagao za očuvanje identiteta Hrvata na ovim prostorima. Sličnu sudbinu Matije Poljakovića ovih dana je doživio i Naco Zelić, samo ovaj put po drugi put.
Ove godine za priznanje Počasnog građanina Subotice bio je predložen i Naco Zelić, kojeg je predložilo više hrvatskih institucija, među ostalima i Hrvatsko nacionalno vijeće, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, stranka Demokratski Savez Hrvata u Vojvodini. U obrazloženju je navedeno da su njegove izuzetne zasluge i doprinos Gradu Subotica na očuvanju i njegovanju kulturne baštine bunjevačkih Hrvata.
Odmah je uslijedila reakcija onih koji svoj politički opstanak temelje na podvojenosti između bunjevačkih Hrvata i Bunjevaca. Pritom zaboravljajući da ovo nije 1945., ni 1971, a ni 1991., a da prisutan kontinuirani strah zbog gotovo dva stoljeća pritisaka i nepriznavanja hrvatskog imena jenjava, jer kod većine onih koji se izjašnjavaju kao Bunjevci postoji hrvatska nacionalna samosvijest. Scenario je isti, samo što sada na sceni nisu oni u dugačkim kožnim jaknama i vojnim odorama, već su na sceni sada obučeni u novo ruvo: bijele košulje.
To jest-na izbor Nace Zelića reagirali su odbornici Saveza bačkih Bunjevaca u Skupštini Grada, Mirko Bajić - pridsidnik SBB i Branko Pokornić - pridsidnik Bunjevačkog nacionalnog savita, tražeći da se izvrše ispravke u tekstu obrazloženja tako da se napišu ispravne formulacije: umjesto riječi „iz baštine bačkih Hrvata Bunjevaca“ treba stajati „iz baštine bačkih Hrvata i Bunjevaca“, zatim umjesto riječi „u govoru bunjevačkih Hrvata“ treba stajati „u govoru Bunjevaca i Hrvata“...tvrdeći da se na ovaj način grubo narušava pravo Bunjevaca kao nacionalne zajednice.
U zaštitu bunjevačkih nacionalnih interesa otvoreno su stali odbornici Srpske napredne Stranke, Socijalističke Partije Srbije, odbornik Bunjevačke Stranke s prisutnim članovima vijećničke grupe Demokratske Stranke Srbije, al’ su neizravnu podršku dali i pojedini drugi vijećnici koji nisu glasovali za predloženu odluku, a deklariraju se kao Hrvati. Odbornici Saveza Vojvođanskih Mađara izrazili su suglasnost s iznesenim stavovima SBB i izrazili spremnost da sa svim nacionalnim zajednicama jednako surađuju, a da pri glasovanju ne žele da njihovi glasovi presuđuju. Poslije rasprave, u konačnom glasovanju prijedlog da Naco Zelić dobije priznanje Počasni građanin Subotice nije dobio potrebnu većinu.
Nažalost, povijest se ponavlja. Nekada su srpske i mađarske vlasti nastojale onemogućiti integraciju Bunjevaca u hrvatsku naciju negirajući im hrvatsko podrijetlo. Sada se pokazalo da je kod njihovih političkih elita aktualan taj proces i danas. No, to se moglo i očekivati jer su sada na sceni oni koji nose biljeg iz devedesetih godina, kada su radili na razbijanju Hrvata i hrvatske stranke DSHV-a, ali se nitko nije mogao nadati da će im se pridružiti i oni Hrvati koji također imaju biljeg iz devedesetih ali zbog procesa obraćenja koji su prošli.
Ovo je još jedan pokušaj opće kampanje u kojoj će se svatko morati izjasniti ili kao Bunjevac ili kao Hrvat. Nitko mi ne može uskratiti pravo da se deklariram kao Bunjevac, ali da time ne poričem svoje hrvatsko podrijetlo i pripadnost hrvatskom narodu, ali i da pripadam velikoj europskoj obitelji naroda.
Postavlja se pitanje može li netko i prema kojem Zakonu zabraniti korištenje bunjevačkog imena onim pripadnicima bunjevačke subetničke skupine koji se smatraju integralnim dijelom hrvatskog naroda? Što bi se dogodilo kada bi bunjevački Hrvati uzvratili istom mjerom i tražali od Bunjevaca i njihovih institucija zabranu korištenja imena velikana koji su se izjašnjavali kao Hrvati? Dogodilo bi se to da bi Bunjevci svoju povijest (povist) počeli pisati sa 1991. godinom. No bunjevački Hrvati su na civiliziran način odgajani.
Naš narod na ovim prostorima je prošao kroz stoljetne borbe i patnje i nitko ga nije mogao spriječiti da sačuvasvoje podrijetlo. Moramo biti ponosni na velike zasluge naših djedova i otaca, kao i njihovih sinova za osnutak, razvitak i opstanak naše Subotice. Povijesna je činjenica: da nije Hrvata, ni Subotice ne bi bilo!
Pa ipak, kao i u prošlosti, nažalost i u sadašnjosti, rado se zaboravljaju i iskrivljuju i najjasnije stranice povijesti i niječe naša pripadnost hrvatskom narodu. U ovo burno vrijeme svaka šuša se smatra pozvanom da piše povijest našega naroda.
Naco Zelić nikada nije bio osuđivan
Obraćam vam se povodom objavljene netočne informacije u nedjeljniku „Subotičke novine“ i tijekom zasjedanja Skupštine grada Subotice.
Naime, navodi se netočna informacija o tobožnjoj osuđivanosti gospodina Nace Zelića, dipl. iur. iz Zagreba, bivšeg sudije i istaknutog kulturnog stvaraoca koga je nekoliko institucija sa hrvatskim predznakompredložilo za dobivanje priznanja „Počasni građanin Subotice“ za 2013. godinu.
U tekstu se navodi sljedeća netočnost:
Citiram: „jer je Zelić /Naco/, svojevremeno bio osuđen zbog delovanja sa pozicija hrvatskog nacionalizma“ kao i bunjevačkih stranaka u Skupštini zbog Zelićevog negiranja postojanja Bunjevaca kao autohtonog naroda“ /završen citat/.
Ovaj navod ne odgovara istini.
Ovo tvrdim odgovorno jer sam tih sedamdesetih godina prošlogastoljeća /u periodu od 1972. do 1974. godine/ direktno upoznat da gospodin Naco Zelić nikada nije bio osuđivan, a još manje sudski procesuiran od strane tadašnjih pravosudnih mjerodavnih ustanova, u ovom slučaju tadašnjeg Okružnog suda u Subotici, ili od bilo kojeg suda u Zagrebu, u Republici Hrvatskoj.
Sve ovo se i dan-danas može provjeriti u pisarnicama odnosno arhivama tadašnjih okružnih sudova, u Subotici, odnosno Zagrebu.
Sudski su tih godina procesuirani, zbog navodnog djelovanja sa pozicija Maspoka u Subotici, Bela Gabrić, dr. Ante Sekulić, dr. Juraj Lončarević i moja malenkost, koji su nakon donošenja Zakona o rehabilitaciji iz 2006. godine sudski rehabilitirani od mjerodavnog Višeg suda u Subotici, jer su te presude donesene iz ideoloških razloga i delikta mišljenja, verbalnog delikta.
Protiv Nace Zelića nije doneseno Rješenje o provođenju istrage niti je podignuta optužnica, niti je on ikada bio pravomoćno osuđen, pa sukladno tome ne stoji pogrešan navod.
Nadalje, što se pak tiče njegovog navodno negiranja postojanja Bunjevacakao autohtonog naroda, to pitanje spada u djelokrug znanstvenih institucija koje su pravodobno dale svoje stručno tumačenje.
Napomenimo još i to da je Naco Zelić bio pet godina potpredsjednik Organizacijskog odbora žetelačkih svečanosti „Dužijanca“ u periodu od 1968. pa do 1972. godine, s Markom Peićem predsjednikom, čijim zaslugama je ovaj drevni običaj uveden te se i dan-danas priređuje u našem gradu, a bunjevačka nacionalna manjinska zajednica slavi 15. kolovoza svake godine kao dan „Dužijance“, pa po toj logici i nije umjesno negirati njegove zasluge za reafirmaciju tog običaja koji ta nacionalna manjina prisvaja i proslavlja.
Reagiram u svoje ime, bez ičijeg nagovora, a ponajmanje Nace Zelića, kojega povodom ovoga nisam ni konsultirao, kao i zbog vokacije odvjetnika čime sam se svojedobno bavio do svog umirovljenja.
P.S. Gradonačelnik Grada Subotice, gospodin Modest Dulić, bi mogao iskoristiti svoje ovlasti koje ima po Statutu Grada Subotice i sam donijeti Odluku o dodjeli priznanja Naci Zeliću i Radomiru Konstantinoviću /doduše posthumno/ s obzirom da takvu odluku nisu izglasali gradski vijećnici, jer je nedostajao samo jedan glas više ili pak da ovu točku o dodjeli priznanja Počasni građanin stavi na prvu narednu vanrednu sjednicu Skupštine Grada, kako bi se razriješila ova rašomonska situacija na opće zadovoljstvo građanstva koje umije da procijeni stvarne vrijednosti predloženih kandidata.
Subotica, 24.06.2013. Grgo Bačlija
