Kolumna Žane Alpeza: Da, ona ti ima rak! da, ona ti je bila na psihijatriji!

PONOSNI NA SEBE
Typography

No, što je u stvarnoj svakodnevnici? Da, i što sada ona je bila na psihijatriji, da ona je zatražila pomoć, da ona je svjesna da se nešto događa i da joj treba stručna pomoć, da ona pije lijekove, da ona isto želi voljeti, biti voljena, da ona želi se zaposliti i biti radno aktivna, da ona želi i može izlaziti družiti se, zabavljati, da ona želi imati djecu da ih zagrli i pruži im toplinu i radost. Puno toga ona može, no što je sprječava?   

 
Stoljećima je rak bolest koja u ljudi izaziva strah, prvenstveno zbog loših rezultata liječenja, često uz smrtni ishod, ili pak zbog preostalog života ispunjenog boli, strahom i patnjama. Zbog toga su mnogi liječnici, i novinari, a i ljudi općenito, u komunikaciji godinama izbjegavali upotrebljavati riječ «rak», a prava dijagnoza bila je skrivana od bolesnika. Kada isto tako pričamo o psihičkim dijagnozama još je gora stigma prvo počevši od obitelji, okoline pa šire.
Zašto se ljudi tako ponašaju? Stoljećima unatrag kroz razne pisane ostavštine možemo vidjeti da su osobe koje su recimo imali halucijacije, paranoje i slično zatvarali u podrume, istjerivali „đavole“ iz njih, sklanjali ih i izolirali od obitelji ,društva jer se smatralo to nečim vanzemaljskim silama, vještičarenjem, i slično. Isto tako,i ne baš toliko davno u prošlost naravno da su ljudi oboljevali od dijagnoze karcinoma „raka“, ako je bila dijagnoza melanom kože, su ih sklanjali u posebne prostorije, u izolacije jer su smatrali da je zaraza neka koja će se proširiti na ostale članove obitelji i slično.
Mogu samo misliti što su ovi ljudi propatili kroz ova stoljeća unazad, a sve čovjekovoj odluci, primitivnom vjerovanju, neznanju i tako dalje. Dolaskom 20-og stoljeća rapidnom snagom su se promjenile mnoge stvari! 80-tih godina dolazi do napretka tehnologije, što omogućava medicini poboljšanja u dijagnostici i liječenju.
U 21 stoljeću smo, otkrili smo nove planete, čovjek je sišao na Mars, tehnologija nevjerovatno svakim danom se razvija da ju je nemoguće skoro je i  pratiti. Taj neki troskok od 80-ih,90-ih, pa nadalje je donio toliko noviteta u svim sferama čovjeka, da se polako i počinje gubiti. No, čovjek nije poradio na sebi, na svom načinu ponašanja, na prihvaćanju drugog/drugačijeg, na emapatiji i slično.
O ovom temama je jako teško uopće išta napisati. No, kao laik i netko tko ima svoje viđenje, nadam se da ću ovim člankom unijeti pozitivno vjerovanje, i uvjerenje da smo samo „mi“ bitni! Ostalo je sve NEVAŽNO!
Ima dijagnozu „rak“
 
Da, i što sada nije stigla apokalipsa pa će svijet nestati u par minuta! 
Upravo ovako većina nas (pogotovo u ruralnim mjestima) prihvaća ovu dijagnozu na sličan način.  Samo ću jedan minut pokušati ući u mozak oboljelog/oboljele kojemu je upravo doktor rekao „sjednite, gledajte moram Vam reći da imate karcinom“!  Tu uz Vas vaši najbliži, drže Vas za ruku, govoreći i grleći ne brini se to ćemo prebroditi. Sama ta osoba kojoj je izrečena dijagnoza nažalost ove brzorastuće bolesti raznih vrsta karcinoma, kao da je ne gdje u polumagli čula nešto što joj jedva odzvanja u ušima. Hvala Bogu, doktori i medicina to kažu na način da postoje razne vrste terapija i slično, te da morate biti jaki i vjerovati u sebe! Čuj ti njega, on/ona iz fotelje mi to govori, ja i dalje izvan sebe od prestravljenosti, od pod pitanja što mi glavom prolaze, zašto ja? Stigao je taj čas? Što sam to skrivila/o Bogu pa je meni dao tu bolest? Što ću sa obitelji? Tisuće i tisuće pitanja, ali bez odgovora. 
Prvo sučeljavanje s vlastitim obolijevanjem od raka izaziva u svakom čovjeku psihičku reakciju različitog oblika i jačine. Kod mnogih bolesnika se javlja trijas simptoma nazvan Strah, Sram i Skrivanje dijagnoze kako prije, tako i kod prvog pregleda. Strah od fatalne i užasne bolesti uočen je u većini  bolesnika koji su primijetili neke promjene u svom zdravstvenom stanju. Istovremeno je bio nadzočan i strah od spoznaje da baš oni imaju „tu“ bolest. I konačno, prisutna je i namjera da sakriju bolest od obitelji, okoline i samih sebe, nastojeći tako pobjeći od dijagnoze i od liječenja bolesti. 
Često se kada „čujemo“ da je netko nama pozant preminuo od posljedica ove bolesti je upravo „to sakrivanje“,ali sakrivanje od najbližih,pa nadalje. Negativan odnos prema tom oboljenju – raku danas je uvelike promijenjen zahvaljujući značajnim dijagnostičko-terapijskim usavršavanjima, a osobito mnogo boljim i uspješnim rezultatima liječenja. Nažalost, još uvijek ponekad, često i u visoko školovanim i intelektualnim sredinama, postoje osobe s izrazito negativnim odnosom prema raku. Takva reakcija tipa „ne želim ništa znati o raku“ ili „to se meni nikako ne može dogoditi“ vrlo često dovodi do negiranja očitih znakova bolesti, odgađanja liječenja i, u konačnici, do prekasnog dolaska liječniku, onda kada se pomoći može još vrlo malo ili gotovo ništa.
Danas je karcinom „rak“ na neki način postao kao gripa, probudiš se osjećaš se loše, ovisi od različitih simptoma i vrsta. No, mi kao ljudi kako možemo pomoći obljelom/oj?  Susjedi, i oni koji nemaju nikakvog apsolutno pojma da je „rak“ IZLIJEČIV, samo na vrijeme moramo reagirati na simptome, će reći „ma, jadna ti je ona-ovdje sam navela „ona“ jer je veća stigma prema ženama nego muškarcima i dan danas. Niti uopće razmišljajući kako te riječi odzvanjaju oboljeloj, idioti će nastaviti pričati sa „ tuga, nema tu života, gdje će je pokopati“. Proglasili te mrtvom,a ti taman u fazi životnih planova, novih hobija, istraživanja i slično. Upravo ove nagativne reakcije od bližnjih pa okoline, koliko god oboljeli bio psihički jak i optoran negdje u podsvjesti se pohrane. Pustimo te ljude,usredotočimo se prvo na sebe, na uputstva liječnika, sve drugo idu pod „razno“.
 
Da, ona je bila na psihijatriji!
Pri rečenici „bila je na psihijatriji“, ljudi imaju odmah otpor, pokušavaju se udaljiti od te osobe, strašne predrasude i nerazumjevanje imaju. Sama činjenica i istraživanje koje je provedeno MILETIĆ, F. SOKOLIĆ, Stigmatizacija osoba s duševnim smetnjama...  pod pitanjem - Biste li se upustili u ozbiljnu vezu s osobom do koje Vam je stalo uz saznanje da je riječ o osobi koja je bila hospitalizirana? Odgovor je kažu da emocionalna povezanost najstigmatiziranije su osobe koje su bile hospitalizirane u duševnoj bolnici s kojima se 71 % ispitanika ne bi upustilo u emocionalni odnos. Stigmatizacija na ovom području prema svim ispitivanim skupinama najjača je upravo jer je riječ o bliskim emocionalnim odnosima.
 
Stigma upropaštava živote?
Posljedica stigmatizacije vidljiva je u negativnom odnosu društva prema pojedincu, npr.javljaju se problemi pri zapošljavanju, osnivanju obitelji, uspostavljanju romantičnih veza i sl. „Okolina je u percepciji one stigme koja je podložna kontroli, sklona stigmatizirane osobe sažalijevati, a s druge strane, osobe čiju stigmu smatra podložnom kontroli, spremna osuditi i otvorenije odbacivati. “Svaka osuda ili odbacivanje utječe na sliku pojedinca o sebi. Stoga, posljedice stigmatizacije ne treba sagledavati samo s vanjskog stajališta tj. sa stajališta društvene osude, već i s unutarnjega, promatrajući emotivna, socijalna, radna, vjerska i druga obilježja stigmatizirane osobe. Dakle, čovjek je kao misaono biće sposoban kritički promatrati svijet oko sebe i razvijati stavove o okolini koja ga okružuje. S druge strane, čovjek nerijetko razvija mišljenja unaprijed i prije upoznavanja sa svim okolnostima situacije time i mišljenja koja su u suprotnosti sa stvarnošću. 
Tako se mogu razviti predrasude i diskriminacija. „I predrasude i diskriminacija često počivaju na stereotipima o pojedinim skupinama ljudi. Stereotipi su previše pojednostavljena ili neistinita uopćavanja o nekim društvenim skupinama. “Ono se osobito ističe kod ponašanja koja negativno i devijantno odstupaju od onoga što je prihvaćeno u zajednici. Metaforički rečeno, lijepljenjem „etikete“ takvi se pojedinci izdvajaju i stigmatiziraju, tj. označavaju kao izvrnutost i nepravilnost. „Stigma je svaka karakteristika koja odvaja pojedinca ili skupinu od većine populacije, a posljedica je da se prema skupini ili pojedincu drugi odnose neprijateljski ili sumnjičavo“. Povijesno je grčkog podrijetla, a predstavljala je znak na tijelu koji je simbolizirao sramotu, ropstvo i sl. Miletić, F. Sokolić, Stigmatizacija osoba s duševnim smetnjama.
 
No, što je u stvarnoj svakodnevnici? Da, i što sada ona je bila na psihijatriji, da ona je zatražila pomoć, da ona je svjesna da se nešto događa i da joj treba stručna pomoć, da ona pije lijekove, da ona isto želi voljeti, biti voljena, da ona želi se zaposliti i biti radno aktivna, da ona želi i može izlaziti družiti se, zabavljati, da ona želi imati djecu da ih zagrli i pruži im toplinu i radost.
Puno toga ona može, no što je sprječava? Isto tako puno toga, od nerazumjevanja, od kritika, od stigmatizacije koja nikako da zamre, od obitelji koji nemaju strpljenja niti živaca za nekoga tko ima psihički tegoba, od društva koji gledaju ispod obrva kada prođe pored njih, od poslodavaca koji skoro pa nikako ne zapošljavanju osobe sa psihičkim tegobama, od države koja im jedva daje neku invalidninu koja nije dostojna čovjeku u 21-om stoljeću..i tako dalje..i tako dalje.
Ove osobe mogu puno dati društvu, pojedincu, obitelji, samo budimo malo strpljiviji, pružimo ruku zajedništva, ruku razumjevanja, nitko od nas nije imun na ove tegobe, što nas čeka sutra BOG ZNA, zato BUDIMO LJUDI!
 
 
Powered by WordPress.