Suživot s drugačijima

PONOSNI NA SEBE
Typography

Od nasilja svake vrste danas se jednostavno ne možemo zaštititi. Svakodnevno i cjelodnevno nasilju svjedočimo na televiziji i razvikanim filmovima, nasilje se promiče u suvremenoj glazbi. Nekako smo i otupili na te i takve slike i više nas se ne dotiču. Posve su promijenjeni naši stavovi i vrijednosti, a to je ono što prosljeđujemo i mlađim naraštajima.       

 
Nasilje među djecom
Nasilje među djecom odnosi se na opetovano nasilništvo koje se odvija na relaciji jači-slabiji, neovisno radi li se o jednoj ili više žrtava nasuprot pojedincu ili skupini. Nasilni su pritom svi negativni postupci usmjereni prema zlostavljanoj strani, uključujući fizičko i verbalno nasilje, ugnjetavanje i ponižavanje, kao i neizravno nasilje poput isključenja iz skupine i potpune društvene izolacije. U školi je obično takvim postupcima pogođen jedan učenik u skupini (razredu).
Nasilnik nerijetko poznaje samo snagu kao način rješavanja sukoba ili vlastite frustracije. Naravno, i nasilje u službi zabave nije potrebno zanemariti. Naravno nije rijetko ni nasilje koje učenici vrše nad nastavnicima u školi, osobito onima koji su popustljiviji i imaju nerazvijeno samopouzdanje i autoritet. Tjelesno nasilje i nasilništvo ostvareno riječima i gestama uobičajenije je kod dječaka, dok djevojčice radije rabe sofisticiranije načine nasilja – klevetanje, ogovaranje, šaputanje u prolazu, pogledavanje i ismijavanje, izolaciju, manipuliranje prijateljskim odnosima i sl.
 
Obilježja žrtve i nasilnika
Tipična obilježja žrtve (kako ih navodi Olweus): plašljiviji i nesigurniji te oprezniji i tiši od prosjeka, na nasilje reagiraju plačem i uzmicanjem, manjak samopouzdanja, osjećaju sram, osjećaju se glupima i promašenima, usamljeni su (u pravilu nemaju prijatelja u razredu), tjelesno su slabiji od nasilne djece.
Kao zajedničku »izvanjsku neobičnost« koja se pripisuje učeniku-žrtvi, Olweus ističe upravo razliku u tjelesnoj snazi između žrtve i zlostavljača, a ne neka druga tjelesna obilježja žrtve koja bi ju izdvajala iz grupe (poput debljine/mršavosti, aparatića za zube, naglasaka u govoru i dr.), mada ni te posebnosti koje se ne toleriraju nisu zanemarive.
Postoji i posebna podjela žrtava nasilja na pasivne i provokativne. Pasivne žrtve pokazuju da na napad ili uvredu neće uzvratiti nego se radije povlače, dok provokativne žrtve u sebi spajaju strašljivost uz agresivne obrasce ponašanja. Nerijetko smanjenom koncentracijom oko sebe stvaraju napetost koja prema njima rezultira nasilništvom, dakle vlastitim ponašanjem izazivaju negativne reakcije ostalih učenika.
Razni autori navode i nekoliko tipova nasilnika: samouvjereni (osjećaju se superiornijima naspram vršnjaka), socijalni (ogovaraju, koriste verbalno nasilje), oboružani (zlostavlja kad misli da ga ne vide), hiperaktivni (za svoje ispade krivnju prebacuje na druge, ljubomorni na druge), nasilnik žrtva (i sam je i zlostavljač i zlostavljan od drugih), grupa nasilnika i banda nasilnika. Kao njihova tipična zajednička obilježja Olweus navodi sljedeće: agresivnost prema vršnjacima, agresivnost prema odraslima i autoritetima općenito (nastavnici, roditelji), nagli su u ponašanju, ne pokazuju sućut prema žrtvi, imaju pozitivno mišljenje o sebi, imaju potrebu za moći, žele podčiniti druge.
 Osim izravnih nasilnika postoje i pasivni nasilnici. Oni nisu inicijatori nasilja, nego pratioci alfa-nasilnika. Isti autor navodi i nekoliko uvjeta koji dovode do stvaranja agresivnih obrazaca ponašanja: emocionalni odnos roditelja prema djetetu, popustljivost roditelja prema djetetovu nasilničkom ponašanju, tjelesno kažnjavanje djeteta, djetetova ćud i temperament.
 
Verbalno nasilje nasuprot empatiji
Zadirkivanje, nadimci, neprekidno zanovijetanje, šaputanje o osobi na način da ona to čuje, klevetanje, ogovaranje, šifrirani govor pred trećom osobom, »čuvanje mjesta« za drugu osobu – sve su to nasilni obrasci ponašanja koji pokazuju nepoželjnost žrtve u našemu društvu, a usto su vrlo izravni i bolni.
Verbalno i socijalno nasilje sofisticiranija je vrsta nasilja koja se teže otkriva od onog izrazito tjelesnog. I posljedice takvog maltretiranja dalekosežnije su i teže se uočavaju na vrijeme da bi se spriječile deformacije slike o sebi i da se očuvalo samopuzdanje žrtve. Zadirkivanje i samim time zadiranje u intimu druge osobe također je vrsta nasilja, kao što su to i ogovaranje i klevetanje. To su izravni napadi na samopoštovanje, na samu bit druge osobe koja se time ne potiče na dosizanje punine vlastite osobnosti već ju se u dosizanju vlastite punine izričito sprječava.
Žrtve verbalnoga i socijalnog nasilja stvaraju negativnu sliku o sebi i jasno uviđaju da su napadnute i osjećaju se loše i izolirano. Davanje žrtvi na znanje da je u društvu nepoželjna utječe na buduće preuzimanje uloga u društvenome životu te joj otežava i trenutni opstanak u društvu na zadovoljavajućoj razini ostvarenja socijalnih kontakata. Demistifikacija i suočavanje sa stvarnošću vrlo su važni u rješavanju problema nasilja među vršnjacima. Učenici trebaju znati zašto ih zadirkuju (možda su zbilja debeli ili sl.) te s njima treba raditi na osvješćivanju problema i ostavljanju drukčijega dojma.
Isključenje iz grupe za igru također je stresno za djecu, osobito ako ih u društvenim igrama uvijek zadnje biraju u svoj tim. Djeca odrastaju socijalno izolirana, ne sklapaju prijateljstva i ne prolaze normalan put odrastanja. Nije stoga odgovornost samo na učeniku koji je izoliran iz skupine, nego na tom problemu treba raditi sa svim učenicima. Kod njih treba razvijati osjećaj odgovornosti jednih za druge (odnosno svih za sve), raditi na dinamici unutar grupe te osobito na razvijanju empatije prema slabijim članovima u razredu.
 
Posljedice nasilnih ponašanja         
Posljedice su nasilja višestruke, a gotovo su sve povezane s manjkom samopoštovanja: na tjelesnom, emocionalnom i društvenom planu. Osobit je problem što zlostavljana djeca ne prolaze normalnim putem odrastanja i odrastaju u ljude koji se nisu naučili nositi s izazovima koje pred njih stavlja život. Kao nusproizvod u društvu zatičemo neprilagođene osobnosti za koje nam je potrebna posebna skrb.
Nije nasilje samo ono koje ostavlja vidljive posljedice na tijelu – prijelom ili modricu. I jezikom se može oštro ošinuti. Nasilje koje žrtve doživljavaju, kao i svaki drugi utjecaj, svakako imaju posljedice na razvoj osobnosti (obrambeni mehanizmi povlačenja, potiskivanja osjećaja, razvoj fobija, strahova, nesigurnosti, frustracija, agresije, osjećaja krivnje) i talenata, koji mogu ostati zakopani i neiskorišteni pod naslagama straha od razotkrivanja sebe pred drugima i preuzimanja inicijative. Nasilje koje dijete/učenik doživljava prilikom odrastanja posljedično utječe na izbor škole ili zanimanja, međuljudske odnose općenito, ali i na izbor životnoga partnera, sklapanje prijateljstava, strah od javnih nastupa i blokade osobnosti svake vrste. Žrtve nasilnika tendiraju postati osjetljive, povučene, depresivne, rjeđe suicidalne osobe.
Posljedice ne ostaju samo na žrtvi, nego i na nasilniku. Očito je da već u mlađoj dobi nasilnik pokazuje društvenu neprilagođenost, a statistički je vjerojatnije i da će mladi nasilnici krenuti putem kriminala i odrasti u osobe koje svoje frustracije i nezadovoljstva mogu i znaju iskazivati samo nasiljem – čime se zatvara začarani krug nastanka disfunkcionalnih obitelji i odgoja novih nasilnika. amopouzdanje i samopoštovanje
 U razredu osobito nastavnici iz odgojnih predmeta moraju raditi na nastavnoj klimi s posebnim naglaskom na dinamici grupe. Cilj je da se svi učenici u razredu osjećaju dobro i prihvaćeno. Učenicima valja iznijeti jasna pravila ponašanja kojih se valja pridržavati i koja će razvijati svijest da smo svi odgovorni za sve.
Samopouzdanje i samopoštovanje igraju važnu ulogu u socijalizaciji i traženju vlastitoga mjesta u društvu. Nije svejedno kako se osjećamo okruženi ljudima, možemo li preuzeti inicijativu i progurati vlastite misli kao vrijedne slušanja. To nećemo moći ako sami nismo uvjereni u vrijednost svojih ideja. Društveno prihvaćanje i potvrđivanje vlastite vrijednosti važno nam je svima – a tako i djeci žrtvama nasilja, kao i djeci nasilnicima.
Nerijetko je nasilje tek način skretanja pozornosti na sebe i zadobivanja osjećaja moći i važnosti. S druge strane, žrtve nasilja razvijaju osjećaje krivnje i manje vrijednosti. Ta igra moćnika i gubitnika kasnije se lako preslikava i na odraslu dob – ali tada obrasci nasilnoga ponašanja ne donose strahopoštovanje nego vode u kriminalitet, dok djeca koja nauče biti podređena upadaju u depresivnost i razvijaju obrambene mehanizme ignoriranja nasilja te uvijek ostaju potlačena.
Važno je moći izreći sebe jer svi imamo potrebu da nas ljudi čuju, da ostavimo traga, da nas vole, da nekome pripadamo. Čuli smo već onu doskočicu koja kaže da čovjek ima dva uha i jedna usta kako bi dvaput više slušao nego govorio. To znači da treba ostaviti prostora ljudima (i učenicima!) da s nama uđu u dijalog, da se osjete dovoljno važnima da ih saslušamo bez vrjednovanja njihove osobnosti i nametanja vlastitoga mišljenja. Stvaranje atmosfere povjerenja i poticanja razvoja jakih strana osobnosti i danih talenata vrlo je važna, kako u obitelji i okruženju najbližih prijatelja, tako i u školi.
Nasuprot depresivnosti, djeca se trebaju često osmjehivati[5] i biti samosvjesna u istraživanju svijeta i igri s vršnjacima. Često u svakodnevnoj komunikaciji zaboravljamo kako zbijanje šala na tuđi račun može ozbiljno ugroziti tuđe samopouzdanje i samopoštovanje, kao što to čini i davanje nadimaka s kojima se osoba izričito ne slaže. Stalnim skretanjem pozornosti na neki nedostatak (mucanje, naočale, loš ten, klempave uši, mršavost, debljinu…) osoba se počinje baviti samo tim svojim dijelom, ne sagledavajući sebe u cjelini osobnosti i duha.[6] Prevažno je zato i razvijanje smisla za humor, kao i izražavanje humora na svoj račun, preobražavajući svoje male tjelesne nedostatke u šarmantne prednosti.Napuštanjem školskih klupa smanjuje se i tendencija nasilništva među vršnjacima jer na pojedincu ostaje izbor kruga ljudi s kojima se druži nasuprot zadanim učenicima u razredu. Važno je ipak i u školskoj dobi da se djeca grupiraju i prema svojim interesima jer to su područja na kojima svaki učenik može dati ono najbolje od sebe i osjetiti se korisnim, vrijednim i poštovanim (bila to matematika, umjetnost, šport ili koja druga djelatnost). Osobito je važno žrtvi nasilnih ponašanja pomoći da se distancira od osjećaja osamljenosti, niskog samopoštovanja i straha, kao i raditi na dobrom raspoloženju svakoga djeteta.
 
Promatrači
Odgovornost za nasilna ponašanja snosi cijelo društvo. Svakoga dana iznova trebamo odlučiti činiti dobro i brinuti za boljitak svijeta – naravno, u kontekstu i krugu svojih bližnjih. Prebacivanje krivice na druge i stalno pronalaženje izlika za probleme u svijetu i užoj nam okolici nije rješenje. Ekologija odnosa važna je disciplina današnjice, kad se sve više udaljavamo od svijeta i zatvaramo u virtualne događaje i odnose.
Zrilić govori o krugu nasilja koji čine nasilnik, žrtva i promatrač (promatrači).
Promatrač je pojedinac ili skupina (bilo djece ili odraslih) koja je neizravno uključena u krug nasilja. Moguće je da ta skupina sudionika u nasilju ne sudjeluje aktivno u samom činu zlostavljanja, ali pasivno odobrava to što se događa, ili čak smijehom i gestama ohrabruje nasilnika. Potrebno je stoga sa svom djecom govoriti i kometirati stvarnost u kojoj odrastaju i u kojoj se nalaze. Moguće je da su i ta djeca žrtve straha pred nasilnikom.
Pridavanjem pozitivne pažnje nasilnim ponašanjima (smijeh, zanimanje za situaciju bez reakcije) nasilno se ponašanje podupire. Dopuštanje i toleriranje nasilja u našoj blizini također je prešutno slaganje s njime. Bar se tako čini žrtvi nasilja, čije se samopouzdanje i slika koju ima o sebi potkopava i čime mu se nanosi gotovo nepopravljiva šteta u uspostavljanju budućih prijateljstava i odnosa bilo koje naravi (od poslovnih do emotivnih).
Mi smo kao kršćani i nastavnici pozvani na aktivnost u borbi za bolji svijet i pravedne odnose među ljudima. Učenike treba podučiti da, osobito ako su u grupi, preuzmu kontrolu nad nasiljem i zaštite žrtvu, a nasilniku pokažu da ih takvo ponašanje ne zabavlja. Promatrači (publika) mogu doista imati presudnu ulogu u cijeloj situaciji. Ponekad je dovoljno kod ostale djece razviti osjećaj empatije sa žrtvom nasilja. Upravo je zato važno da sa svim učenicima prokomentiramo negativna ponašanja i posljedice koje ono sa sobom nosi.
 
 Što je u našoj moći?
Prezaposlenost i manjak osjećaja i svijesti o nasilju možda sprječavaju roditelje da sa svojom djecom prokomentiraju svakodnevne događaje. Djeca (učenici) su prisiljena sama oko događaja koji se odvijaju pred njihovim očima stvarati scenarije i donositi zaključke. A pomoć smo, kao kršćani, razrednici i nastavnici, dužni pružiti i žrtvi i nasilniku.
Nastavlja se.
Kolumna Sanje Plevko        
 
 
 
Powered by WordPress.