Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

Seoba ptica (u ljubavnu trapovijest!)

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 312
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

L A S T O V I C A

                             (ratna prapovijest)   

 

Zlo naprosto nije istina, ono je možda samo prijevremena kazna za kakav počinjeni grijeh kojega nijesmo niti svjesni. Njezina je dužnost bila proširiti to znanje

                               Oj turne moj lipi

                                                    komu te ostavljan!               

                               Ostavljan te ptici

                                                    ptici lastovici

                                                    ka će letnin danom

                                                    nad tobom letiti

                                                    meni tužan spomen

                                                    svitu paklensku

                                                    neviru tužiti!

(stihovi stare krčke narodne pjesme o knezu Ivanu Frankopanu kojega su Mlečići 1480. na prijevaru zarobili i oteli mu otok Krk)                

            Na posljednjem je stablu mogla do mile volje kliktati, gledati zahvalno s jedne strane u pustinju, a s druge u čovječanstvo i tješila ga kolikogod je mogla – Vjerujte mi, vjerujte, ja sam preživjela propast i kraj svijeta, i vi ćete! Samo vjerujte!

              Tko ju je čuo? Posljednje stablo, svako zrnce pustinjskog pijeska, neka životinja? Možda, vjerojatno su osjetili, sve ako i nisu razumjeli, da im o takvom nečem govori. Ja sam preživjela kraj svijeta, a još, gledajte, živim, ponavljali su neprestano njezini kliktaji. Radosna sam i smirena i ponekad znam što je ljubav! Kad sam ja tako nagrađena, ni ljudi neće puno gore proći. I njih čeka život vječni. Neki od njih možda neće doživjeti kraj svijeta, ali moja je dužnost da prkosim svima koji prijete uništenjem, priželjkuju kraj vremena i vječnosti, onima koji svojevoljno vrše posljednje sudove, onima koji sude… Morala je širiti nevjericu prema laži i zlu pod kakvim god maskama postavljali zapreke na našim putovima.

              Zlo naprosto nije istina, ono je možda samo prijevremena kazna za kakav počinjeni grijeh kojega nijesmo niti svjesni. Njezina je dužnost bila proširiti to znanje. Tu svetu znanost. To je ponekad teško išlo, bolje rečeno nije se micalo s mjesta, stizahu zle zapreke sa svih strana među ljude, priječili su dobro, ubijali nerođenu djecu, započinjali ratove, ondje bolest, tamo suša, poplave i pošasti, ovdje siromaštvo… ali siromaštvo nije zlo, pobuni se lastovica. Siromaštvo uz poštenje razvija plemenitu crtu u ljudi. I to ne samo jednu, nego više njih i tako tvore zahvalno lice svijeta.  Zahvalno za svaki novi dan što je svanuo.    

                                    * * *

              Moglo bi se isto tako reći da je lastovica živjela u neznanju. Neka, reče lastovica, valja onda proširiti to i takvo neznanje – svijet bi bio ljepši! Tako je razmišljala lastovica na posljednjem stablu. O ti stablo, stablo, obratila bi mu se ponekad, ja zaboravim na tebe, mislim na Boga, na ljude, na sav ostali svijet, a na tebe što me tako ugošćuješ, svojim granama zaštićuješ, ti što si, takoreći moj dom, o tebi uopće i ne mislim. Čak ne znam jesi li lipa, hrast, bukva, eukaliptus, sekvoja, baobab, čajevac, palma ili jasen. Možda pitomi kesten ili bajam, orah možda – kad bi došli ljudi, oni bi smjesta odredili tvoju vrstu i sortu, ali ja ovako uboga i sama bezimena ne brinem se o tvom imenu, ali isto tako dobro znam da su u tebi sva stabla ovoga i onoga svijeta i da te ja nikada neću posjeći. Stablo zanjiše granama ili joj se to samo učinilo jer šutljiva su stabla i samozatajna. Tek s nekim vjetrom iskoristi priliku da zašumi, zašušti lišćem, zatreperi, zalahori, zaćarlija i, uopće, pokaže svoje veselje. Inače je živjelo takvim tihim životom, s takvom neiskazanom sporošću i nježnošću da je to lastovicu naprosto ushićivalo. Činilo joj se da i brzi i lagani pokreti njezinih nožica i kandžica narušavaju tihi i mirni život posljednjeg stabla.

              K njemu su dolazile posljednje životinje. Kakve su to posljednje životinje? Sve one koje su također preživjele kraj svijeta. One su bile blage i malo uplašene. Sve su životinje takve. Sve životinje koje je lastovica voljela. Nije mogla podnijeti grabežljivce. Njih nije bilo pod posljednjim stablom. Grabežljivce ne zanimaju posljednje stvari pa tako ni posljednje stablo. Ne brinu se, eto to je. Zgrabi prvo što stigneš. I neki su ljudi bili takvi, znala je to lastovica. Sa smiješkom im je govorila – daleko, daleko budite! Bog spava! Ne približavajte se! I doista, nisu se približavali. Znači da su ipak na neki način poslušali. Iako joj je bilo neugodno što su tako grabežljivi, gotovo da ih je voljela zbog toga što su tako daleko od nje i njezina posljednjeg stabla. I grabežljivce je Bog stvorio, rekla bi pomirbeno. 

              A što je s ljudima? 

         Treba li ih prepustiti vlastitoj pohlepi? Ne, uvijek treba nastojati oko njih. Bilo bi glupo reći da se lasta samo zato što često boravi na posljednjem stablu odrekla svijeta, da je to sve što je još očekivala od života – da je zanemarila ljude. Naprotiv! Mislila je stalno o ljudima, ali se i pribojavala njihove blizine. Ona bi se odmah zaljubila u svakog čovjeka kojega bi pobliže upoznala. O kako bi se zaljubila! Ako mi ne vjerujete, promatrajte lastovicu kako leti, leti kao luda, čini vam se pada, pada, sad će se zabiti u asfalt neke ceste, ubost će se na šiljak antene, udarit će u uličnu svjetiljku, ubit će se… Tako mogu letjeti samo zaljubljeni.

              Čini ludosti, kazali bi ljudi za njezin lijet koji je izmicao svakoj kontroli, a nisu znali da je to od neopisive  i neiskazive ljubavi prema njima i prema Bogu jer kao što je već rečeno i Bog je čovjek.

              Neka skromnost i dobar odgoj priječili su je da kaže Bogu – ovo ja letim zbog tebe, samo zbog tebe, ovo ja tebe ljubim – jer to ne bi bila cijela istina. Hitri ptičji pogled uvijek je svraćala na njegova stvorenja. Potajice ili bi se, zaboravivši na svaki obzir širom otvorenih očiju blaženo zagledala u nekog Adama.

              Njezino brzo ptičje srce čistilo se svaki dan, svaki ga je dan iznova ispitivala – što si učinilo dobro, što nisi, koga danas voliš, ljubiš li ikoga… Koga? Na primjer, onoga neprijatelja. Ne znam baš… I tako se čistilo srce.  Blago onima čista srca, ti će Boga gledati!

O znam te riječi, otprvne lastovica. Ona je, o sad je to strašno reći i čuti, Boga vidjela i potajno je uvijek gledala u njega. Vidjela ga je u svakom čovjeku, u svakom stvorenju, u nevidljivom… To njezino gledanje i viđenje bilo je starije od očinjeg vida. I kad očiju ne bih imala, gledala bih u tebe. Dakako, bila mu je neizmjerno zahvalna za oči, ali i da je slijepa, takva kakva jest, ona bi ga vidjela. I slijepci ga vide! – kliknula bi. Znala je ponekad i dodijati Bogu u tom svom klicanju. Počini malo, rekao bi Bog.

              Odmah bi skupila krila i pala u san ili, bolje rečeno, uznijela se u san – ovisno o tome koliko je taj dan griješila. I najveći pravednik sedam puta na dan pogriješi – bilo je odavno poznato. Njezin je san bio kraći od trenutka, a trajao je vječno. Njoj se činilo da je samo trepnula, a u istu dob je znala da se nikad neće probuditi. Jest, njezin je život bio proturječan, ali ništa zato – život je uopće takav. Što prije to prihvatiš, to bolje. Začas bi se iz vječnosti vratila u trenutak prije spavanja. Njezin je san bio ukraden od vječnosti i vremena, ali vječnost se nije ljutila, a ni vrijeme. Vječnost ne zna što će od obilja, a vrijeme voli kad mu tkogod pronađe kakvu vječnu ranu kojih je ono puno i zacijeli je svojim snom. Vrijeme se tako liječilo od svoje prolaznosti. Čak bi znalo poticati lastovicu na tu snenu krađu. Odjednom bi prestalo, nestalo, zaustavilo se pretvorivši se u svoju vječnu sestricu. Sve je bilo jedno. Lastovica ne bi mogla doći sebi od tog doživljaja, ushit bi bio gotovo nepodnošljiv. Dobro je, dobro – reklo bi vrijeme i opet se pojavilo i mirno sjelo na žicu pokraj lastovice. Ima li struje u selu? – upitalo bi ju gradeći se nevještim. 

              Ako bi lastovica slučajno bila na posljednjem stablu, čula je kako joj polako i nenametljivo govori, jedva čujno a ipak razgovijetno – Ovdje sam. Tu sam s tobom na posljednjem stablu. Nakon takvih snovitih doživljaja, lastovica se zaljubljivala i u vrijeme. Što bi san bio ljepši, i njezina je ljubav bila veća. Vrijeme bi se na tu njezinu ljubav iskreno i srdačno nasmijalo licem kakvog slučajnog prolaznika. Poznaješ li ti mene uopće? – pitalo ju je. Jer, doista, tko od svih nas doista poznaje vrijeme? Ni znanstvenici nisu sigurni da znaju više od tek rođena djeteta. Čak bi oni pošteniji morali priznati da dijete više od njih zna o vremenu i uopće o svemu, samo rastući – zaboravlja, ali to se znanje ugrađuje u nj. U svakog od nas. Jesi li i ti dijete, ti koji ovo čitaš?  Znam da jesi.

              Lastovica bi na taj vremeniti smijeh odgovarala nepredvidivim letom. Vrijeme bi opet zastalo i gledalo u nju, ako se njemu ikad može potpuno vjerovati. Ili je to možda uzelo lik dječačića iz vaše ulice koji još ne smije sam prijeći preko ceste, možda djevojčice koja ide iz škole i hrabro gazi u susret svijetu. Lastovica je sa svoje strane beskrajno vjerovala pa i vremenu, ali ne uvijek – možete nekoga voljeti svim srcem iako znadete da je lažac. Opraštate mu. Oprost ne bi imao smisla kad ne bi bilo grijeha. Lijetala je i strujala zrakom, rezala ga i crtala njime po nekoj svojoj ili nebeskoj geometriji. Dođi, sjedni pokraj mene, pozvalo bi ju vrijeme. Ne lijeći više. Sad se lasta radovala. Bila je zadovoljna što je njezina ljubavna izjava bila primljena i prihvaćena. Moje me vrijeme hoće. Ne odbacuje me. Ne smatra me ludom. Dobro, možda malo, ali sve to je na opću korist. Voli me moje vrijeme. Ljubi me. Obožava! E sad si pretjerala! Nije se čuditi. Tko od nas ne čezne za tim da mu se ljubav uzvrati? I doista, vrijeme joj je uzvraćalo. Neće me biti, ako ti tako želiš! – govorilo je lastovici u pol šale u pol zbilje. Ne, ne, ne! – zvučnim zračnim vriskovima odgovarala je lasta slijećući i uzlijećući strjelovito. Ne! Ne! Ne!

              Dobro – onda ću proći tobom! Prođi, samo prođi!

              Ali, ponekad ju vrijeme ne bi čulo. Pouzimalo bi si previše poslova i dana i skapalo bi od brige, muke i tereta, iscrpljeno sasvim. Je li lastovica bila za to kriva? Uvjereni smo da nije. Tu je negdje umiješana u njihovu ljubav, možda usred nje, bila Božja odluka. Vrijeme jest bilo jedino i jedno, ali se uvijek iznova rađalo i imalo je tisuć, bezbroj, lica. Lastovica je tako imala  i bezbroj prilika da se opet i opet zaljubljuje i vječito obnavlja svoju ljubav. Kakvo si danas, vrijeme?

Bog ne vjeruje u smrt iako je i sam prošao kroz njezina vrata. Ni lasta nije u nju vjerovala. Tolikoput je doživjela uskrsnuće da bi bila grjehota vjerovati u smrt. Ali ponekad  bi joj se stužilo i činilo joj se kako nitko ne mari za nju. Zaboravilo me, zaboravili su me – mislila je. Umorna sam od samoće, Bože! – izustila bi konačno ljudskim glasom. Umorna lastovica?! Zar i toga ima?! Gle, lasto, netko te zadirkuje! Tko? Bog ili vrijeme u prolazu, ne znamo. Nije ni lastovica znala, samo je bila tužna što nikoga uz nju nema od onih u koje je bila zaljubljena. Napustit ću i posljednje stablo! Krenut ću na putovanje! I zbilja, ode ona.

              Tada progovori i posljednje stablo: « Lastovica je sigurno otišla rastjerivati bjesove po zraku!» Bijes se doista zna nastaniti u zraku i teško onom tko ga udahne. « Samo lijeći i tjeraj ih tjeraj…» - dahnulo bi stablo. Kamo je to lastovica otputovala? K nama. K nama koji još uvijek imamo dom.

              «Nedostaje mi…» - disalo je dalje stablo – «…tako sam samcat! Odletjela je lastovica sa svojom lakom imovinom – šiljastim perjem. Ali njoj i nije mjesto na meni, posljednjem stablu, kakva streha bila bi joj bolja, a možda još čemu i poduči ljude…Oh!» - ote mu se uzdah. «O, ona bi bila sretna, jednako u štalici na kakvu imanju pokraj sela kao i pod velikom strehom autobusnog kolodvora. Bila bi presretna uz gredu kakvog svinjca… Možda će doista naći takvo mjesto i nastaniti se, ali opet će se ona vratiti meni jer ona je lastovica stražarica, doći će pogledati jesam li još tu. A i bog će se zaželjeti njezine samoće. Barem sam ja takvog mnijenja!» - nedužno prema pustinji raširi grane posljednje stablo. Ooo, otkada nije pala kiša, kiša Božja! – jeknu cijeli krajolik na slabi nalet vjetra. Stablo zijevnu. «Vratit će se ona. Nećeš me dotle valjda zatrpati, pustinjo!» - šalilo se na svoj drvenasti način.»Samo mi kadikad dođe koja protjerana ili izbjegla životinja. Jednom mi je bilo obećano da će se poda mnom skupiti sve što bude ostalo od ljudskog roda koji želi sam sebe uništiti. Poda me će doći posljednji ljudi. Na svijetu više neće biti nikoga osim nas. Tako mi je barem obećao neki, možda i samozvani, prorok. Slabo ga se sjećam iako njegov duh neprestano lebdi nada mnom. To što bude ostalo od ljudskog roda, tumačio mi je, neće umrijeti. Samo će se preseliti u vječnost.» - ispovijedalo se stablo nekom sirotom zalutalom vrapčiću.»To je razlog mojih najrazličitijih umišljaja, a, vidiš, možda ja uopće nisam posljednje stablo, možda ih još ima i možda je za sve kriva ova nemilosrdna pustinja. Ne znam, a ipak me svi zovu posljednjim stablom. To mi je, čini mi se, davno obećano. Još dok bijah nejaka mladica. Često ja i zaboravim na to obećanje. Znam da bi morala proći cijela vječnost da se ono ispuni, a vječnost, kao što je poznato, ne prolazi. A zašto bih, uostalom, i željelo takvo ispunjenje proročanstva. Bila bi to propast ljudskog roda. Makar se ja i pod tim uvjetima zaželim ljudi, pa makar i posljednjih samo što tu nema mjesta ponosu no samo jadu i nesreći. Naime, to da ja budem posljednji spas i utočište.

 

 

 

 

 

0

Comments