L A S T O V I C A (2)
                             (ratna prapovijest) 

Lastovica se, doduše, smjestila na nepristupačnom dijelu obale, ali kad dobro razmisliš, danas gotovo da nema nepristupačnih dijelova bilo čega. U živi pijesak ili u živo blato – bilo gdje, štogod može, guta jednooka sprava  - kamera i ostali fotoaparati
Vrabac je samo povremeno trepnuo ne mogavši sebi doći od čuđenja što mu se ovo ogromno stablo svijeta povjerava – zar meni!? Stablo nije moglo čekati boljeg slušatelja.
«Moj vrapčiću, s posljednjim se stvarima nije šaliti, netko je rekao, ali mene je baš lastovica naučila da im se možemo smijati veselo i kliktavo pa i ovom crnom proročanstvu. Zašto bismo čeznuli za svršetkom svijeta?! I taj je odgovor lastovica znala – Iz znatiželje, iz znatiželje, moje stablo! U pravu je, svi smo mi radoznali i znatiželjni. Lastovica možda još ponajviše, ja sam drugačije biće od nje i moja je radoznalost drugačija. Ona je ptica, a ja sam stablo, ali zajedno smo mi jedno ushićeno biće – stablo i ptica! Tko bi nas uopće mogao prepričati?! Kad se mi prepustimo svojim umijećima, bez ijedne riječi uspavamo uplakano dijete, smirimo učenike nekog naročito živahnog razreda, umijemo otjerati zle misli, umijemo… gdje li je sad lastovica? – napokon završi svoju ispovijest stablo. Vrabac zgranut nepomično zureći u pustinju i slušajući sve do posljednje riječi – tad se prenu i odleti nekamo daleko natrag.
                                                              * * *
Doista, gdje je lastovica?  Našli smo ju pokraj vode. Razgovarala je s ribama. Nitko to nije mogao čuti. Ono što bi ona s vremena na vrijeme zaskvikutala, bila je tek dopuna razgovoru, njezin pozdrav prolazniku, drugoj obali, usklik namijenjen njoj samoj… Uglavnom, nije bio namijenjen ribama iako bi one nedugo iza toga njezinog ksikvaja iskočile iz vode u pravilnu luku. Da, ta voda bila je more ili rijeka ili, još najbolje, ušće rijeke. Znači, i more i rijeka. Veliko plavozeleno oko razliveno u pogled svud uokolo. Čovjek ne može prestati gledati u nj. Sudjelovati u tom razgovoru koji se odvija i razumijeva gledanjem. I lastovičino toplokrvno srdačce razumjelo je krvožilni sustav riba, njezino je perje razumjelo riblje peraje, njezin kljun razumio je njihove krljušti, lastovičin rep razumio se sa ribljim repovima…
 Njihov šutljivi razgovor na prvi je pogled mogao djelovati zabrinuto zato što nije bilo u blizini dupina. Oni bi sve znali prevesti u zvukove i u ples iznad vode. Ovako, s ribicama i ribama dijelila je nijemu rječitost i obje su strane uživale u njoj makar se to nije moglo čuti. Ne treba se brinuti ako nešto jest, a mi ne čujemo i ne vidimo taj čas što to jest. Blago onima koji ne vide i ne čuju, a vjeruju. Može se uživati život i tiho, samozatajno, iako je lastovici bilo žao što mora stalno šutjeti, a ribama što ne znaju pjevati i letjeti. Ne znaju? To nitko sa sigurnošću ne može reći. Možda mi ne čujemo. Uz to, može se reći da ribe pjevaju plešući i plivajući. Pjevaju ne glasom nego tijelom i to bi bila istina. Nezgoda je bila u tome što je svaki čas mogao naići kakav ribolovac, ribič ili ribar. Svi su oni bili opasni za razgovore između lastovice i riba. Lastovica se, doduše, smjestila na nepristupačnom dijelu obale, ali kad dobro razmisliš, danas gotovo da nema nepristupačnih dijelova bilo čega. U živi pijesak ili u živo blato – bilo gdje, štogod može, guta jednooka sprava  - kamera i ostali fotoaparati. Ti su gutači svjetlosti bili i na Mjesecu, barem tako kažu. Pretpostavimo da su te snimke s Mjeseca istinite, ipak je pametnije više vjerovati vlastitim očima koje nam govore da je Mjesec neusporedivo ljepši sa Zemlje nego sa sebe sama. Eto, lastovica je uspjela pobjeći kameri i fotoaparatu, ali nije mogla pobjeći od naše misli. Ona ju je našla u tom jedinstvenom trenutku. U svakom su času mogli naići ribolovci i krivolovci –  tko će pobjeći od njihovih mreža, mamaca i udica. Lastovica je spram riba ipak bila zaštićenija – i zakonom i običajem, ali ona nije bila samosebica koja misli samo na sebe – brinula se zbog riba. Zašto zakon koji tebe štiti, nas izostavlja? – upitaše ju ribe. Zato što je to ljudski zakon – odgovori lastovica šutke – gdjegod su ljudi, možeš se nadati i prekršiteljima i prijestupnicima tako da nisam ni ja sasvim zaštićena. Doduše, neki zakoni zaštićuju i neke vrste riba, ali, dok se lastovica mogla nadati dubokoj lastavičjoj starosti, ribe nisu mogle s njom računati. Tek bi neki som, duboko u mulju neke ravničarske rijeke, godinama izbjegavajući udicu ili bodvu dospio do doba u kojem se očekuje određena životna mudrost i bogato iskustvo.   
Ribe su se na neki način čudno ponašale – ponekad bi samoubilački gutale mamce i srljale u mreže naš kao što se i ljudi daju ponekad zavesti na krivi put, uvale se u kakvo zlo, škode sami sebi i sami sebe ubijaju. Kod ljudi to zna biti od prevelike čežnje za Bogom. Čezneš, čezneš i iščezneš, a na tvoje mjesto tad doista dođe Bog, ali neki ne mogu izdržati to polagano iščeznuće – odluče se na kakav nagli korak ili iskorak – zgriješe protiv sebe. Željeli bi sve skupa ubrzati i zapadnu u takav očaj da se više ne mogu podnijeti. Naglo svrše s tim, onda se poslije sva nebeska vijeća i zemaljski slučajnici bave njima – kud će i kako će – ne bi li ih kako spasili vječne kazne, kaštige i pedepse. Ribe isto tako znaju nagliti i prenagliti – gutanje mamca ili srljanje u mrežu onima nestrpljivima se ponekad učini kao jedini način da dopru do ljudi, do vanjskog svijeta, do čiste svjetlosti. I u najbistrijoj vodi, svjetlost je malko zamućena i svaka se sunčeva zraka u vodi malo slomi. Svaka voda zato pritajeno čezne za pravom svjetlošću i za cjelovitijim svijetom  za kojim hlepi i hlapi – voda ne želi da sve bude voda, ni more ne želi da sve bude more – ono voli svoje krajeve i otoke, s oceanom ne možeš biti tako siguran, pola kugle zemaljske sebi je uzeo i kad se udruži s vjetrom hara obalama. Ali čežnja kanda je u ovom svijetu mijena vječna. Ta čežnja na ljetnom suncu ponekad dočezne i tad neke rijeke naprosto ishlape ususret svjetlosti, presuše – rekli bi ljudi. Ribe tad pocrkaju u mulju. Ali tamo gdje se ne dogodi to čežnjivo ishlapnuće i to crkavanje od ljubavi, čežnja se najjače pokazuje kod onih koje progutaju mamce, uplivaju u mrežu. Ribe tek tada, izdišući, potpunije spoznavaju svijet. Možda je tako svima, ne samo ribama. One ne mogu zaroniti u zrak kao što mi možemo u vodu. Teško se suočiti s time da zrak zbog kojeg mi živimo nekoga ubija, ali tako jest. Kad je bilo ono prvotno – duh nad vodama i kad je počelo stvaranje – ribe su dobile zadaću da ostanu u tom prvotnom i poslušale su, ali svatko od nas, makar ponekad i potajno priželjkivao je za sebe drugačiji postanak, tako i ribe – i one bi htjele znati što bi bilo kad bi bilo, to jest kako bi im bilo i kakve bi bile da su izišle van iz prvotnih voda  kad i svi drugi. Ipak, svatko bi na svom svjetskom mjestu mogao postići savršenstvo i cjelovitost spoznaje. Kako? To svatko za se mora otkriti i onda ako hoće kome dalje prenijeti reći mu – tako i tako i tako. Dakle, ipak je najsretnije za ribe kad se njihova  čežnja za vanjskim svijetom pliva skupa s njima produžavajući im život jer, ispunjenje će doći, kad-tad. Kolike li prednosti čovjek uživa – pomisliše zajedno i ribe i ptica – iako ga nikad ne napušta zavist upravo prema pticama i ribama. Recimo, njegove prednosti spram riba – on u vodi može plivati, plutati, roniti, kupati se, može piti vodu, ploviti morem, oceanom, rijekom – može nad vodom živjeti u sojenici – ipak su to velike mogućnosti, a ribe, čim iziđu na zrak – skapavaju za nekoliko časaka. Lastovici je bilo teško i misliti o tom. Ostanite unutra, govorila je ribama, a ja ću vam reći sve što vas zanima o zraku, svjetlosti, o ljudima. Vi meni slobodno šutite o svemu i plešite – razumjet ćemo se! Razumjet ćemo sve što prešutjesmo, a kad zaskvikutnem, zrak i visina razumjet će sve što vi znadete o rijeci, o moru, o oceanu, o pličinima i dubinama, o sebi samima…
Tko bi rekao da se ptice i ribe tako znaju narazgovarati!
 Povremeno bi lastovica poletjela i preletjela na drugu obalu. Odjednom im se obraćala s druge strane, mogli bismo reći – iz onostranog - dočim su riblji putovi vodene struje i lijeva i desna obala za njih znače nešto drugo nego za ljude. Preletjevši rijeku ptica je dokazala ribama da i one mogu spojiti dvije strane svijeta – plivanjem. A što tek mogu učiniti svojim gledanjem! Riblje oko gledalo je široko, široko. Sjedne strane sve desno, desno, desno, s druge strane sve lijevo, lijevo, lijevo. Kad bi imale treće oko, ono bi spojilo ono što vide ova dva. Četvrto bi oko bilo straga i tako bismo imali puni krug, punu kuglu gledanja. Tko zna možda baš tako i jest – toliko ima nevidljivih očiju. Sve su to znale i ribe i ptica. Razmjenjivale su iskustva. Ljudi nama u čast nose po dva slijepa oka, rekoše ribe – svako s jedne strane glave i neki se izvrsno služe tim očima. Te su oči namijenjene bratimljenju sa životinjama i sa svim ostalim nerječitim bićima, posebno s biljkama. Nisu svi ljudi bili svjesni tog svog slijepog srodstva podcjenjujući svoje slijepoočnice. Ponašali su se kao da ih nemaju, nisu ih koristili. Jedino su slijepci među ljudima bili svjesni važnosti svih očiju, vidljivih i nevidljivih.
Oprostite mi, ribe, ali ja sam se zaželjela svoga glasa – nećemo prekinuti ovaj nesmetani protok misli između nas, ali pustimo načas misli nek se same razmišljaju, nek na trenutak svak bude ono što jest. Ribe su razumjele. Ipak, tako je dugo lastovica šutjela s njima. Šutjela je, ponekad i mučno, kad je doista imala što reći. Drugi su govorili – krivo, lažno, zlobno – i ona je sve to u počast ribama i njihovoj naravi – trpjela. Stoga su joj one rado opraštale pogrešne riječi kojima bi prekidala tu šutnju. Svaka je riječ bila pogrešna ako bi se naglas izgovorila – i z d a j a – buljnule bi ribe jedna u drugu i hitro se okrenule i otplivale. Lastovica je zato u razgovoru s njima znala prešutjeti takve divne riječi da bi se ribe stresle od jeze i ganuća u isti čas. Te bi riječi buknule takvom unutrašnjom svjetlošću da svima oči zasvjetlucale, gotovo se zakrijesile, a tijela bi im se zasinjila odsijavajući sunce.
Ja volim jesti ribu, priznala im je na kraju , lastovica. Ribe su tako šutljive i ukusne, sočne i posne, masne i slasne i kad nisu masne nego se sjaje od ulja maslinova. I vi biste mene pojele da se utopim i da se razgradim u hranjive čestice. Kad poletim preko mora, nikad na to ne mislim. A ako se dogodi, dobro se dogodi – zašto biste vi umrle od gladi usred hranjiva mora. I zar bih ja dopustila da se vi usmrdite na zraku? Zašto nas uvijek netko mora podsjećati da smo smrtnici? -  s negodovanjem primijetiše ribe proplivavši duž cijele obale.
I lastovicu obuzme nestrpljenje te opet lako preleti na prvu obalu. Bila je to rijeka obrubljena vrbama i žestikama. One se zanjihaše, to jest, nasmiješiše. Stare prijateljice riječnih bića. Lastovica je bila dobrodošli dragi gost. Nikad im nije smetala samo su se malo čudile što nije kod kuće. Lastovice su domaća bića, pokućarice ako ne i kućanice.
 Ah, ima nas svakojakih! – kljucne lastovica.

                                                       

                                                         * * *


Preko posljednjeg stabla, koje možda ujedno i prvo – tko će znati! – lastovica se sprijateljila sa svim stablima svijeta, ali nije im svima znala imena niti ih sve prepoznavala. Tim je više cijenila svoje poznanstvo s vrbom i žestikom. Prepoznala bi glatkoću šiblja,  bila bi ponosna na vrbino i johino, žestiku su zvali i joha, lišće u svim zelenkastosivim bojama koje se mogu zamisliti – crvenkastosmeđa kora – prave ste ljepotice, znala bi im reći. Nismo ni sumnjale. I tko bi osim nas izdržao u toj vječnoj vlazi. I kako brzo rastete, uključi se lasta, još lani bijaste samo šiblje. O i sad smo mi sve u šibama! Znam, znam. Šiblje, šiblje, glatko šiblje – skakutala je lasta – a ipak se može reći da si stablo! Dobro, dobro. Zanjišu se žestike i vrbe, ali najdraže nam je kad od nas načine svirale ili kad nas spletu u košare… Zamisli od mene jedan dobar sepet! – šibnu se žestika.
Što rade ribe? Poigravale su se sa ribičima. Tek bi najtišima i najstrpljivijima gutale mamac. Opet gutaju mamce! – lastovica će s prijekorom Ne mogu ja cijeli život lebdjeti nad vama i upozoravati vas! Ej, poigravamo se, ne brini se, javiše se ribe.  I doista, nisu svima gutale mamce. Netko bi se samo pretvarao da je tih i strpljiv, ali one se nisu dale prevariti. Cupkale bi oko udice, svaki čas ga varajući. Ribare su shvaćale ozbiljnije i u njihove mreže ulazile bi jatimice, kao da vrše kakav zadatak, kao da su znale da ribari žive od njih. Zato su se na ribičima iživljavale. Najprije bi pokušale razgovarati s njima, to jest, otvoriti im slijepe i oči i uši da vide neviđeno i čuju nečuveno u tišini… I kad uspiju, riba zagrize mamac, trgne njime, sad dolazi bolni trenutak, udica joj se zabode u usta, ona počne vući sebi, ribič se trgne i obično nadjača ribu. A sve je zapravo za ribu bolna igra sebedarja.

Božica Zoko