Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

Otvori oči i živi život do kraja

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 792
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Piše: s. Augustina Barišić

Istina je da lice koje prepoznaje i prihvaća drugoga nužno ne odagna bol ni pitanje zašto, ali mu daje neko zrcalo u kojem osoba može jasno vidjeti cijenu, vrijednost svog života, dragocjenost svega onog za što je živio        

 

                

 

 

Uz bolesnički krevet stojim, slušam, razmišljam i mislim kako je lijepo kada osoba s kojom razgovaram i komuniciram svjedoči kako svojim mislima uvijek iznova ljubi i proživljavam svoj život. Misli ona i na sve godine iza nje pa kaže kako su prebrzo prošle, i prihvaća neizbježnu činjenicu, da ništa ne može trajati vječno, pa ni njen život nije vječan ovdje na zemlji. U daljnjem razgovoru reče mi: „Kažite svojim pacijentima, a to i Vama kažem, otvorite oči, otvorite oči i pogledajte! Živite život svjesno, radosno ali do kraja, jer  pred Vma ne leži jedna ogorčena starica, pred Vama sam JA!“ reče mi starica.

Što  onda činiti?

I te kako, starica, žena sa životnim iskustvom, dala me na razmišljanje… ako dakle, životu starice koja se našla na bolesničkom krevetu, nitko više nije u stanju promijeniti Božji plan a niti dodati jedan dan života, od onoga što joj je darovano i određeno, što je onda činiti? 

I dalje ju promatram, slušam, osluškujem, razmišljam, zahvaljujem i molim. Zaključujem, ono najvažnije, pitati, što zapravo ova žena „istrošena života“ želi reći o sebi? Ili možda nešto o svojoj tjeskobi, o želji da ide dalje kroz život, da bježi, da se nekome pridruži? I dok nepomično stojim uz nju, nameće mi se misao, a zašto je tako teško ući u lađu života drugoga i zajedno „putovati“?! I zato pitam, koji su prioriteti? 

I zaključujem, najvažnije u službi svake osobe je znati slušati, osluškivati, čuti, komunicirati i biti sasvim blizu osobi. Zato, čini mi se kako upravo osobno u mom poslanju, tu, gubim i gubimo strpljenje i svodimo svoje različite službe pa i u bolnici na dijeljenje lijekova ili mjerenja ovog i onog i bježimo dalje. Nestrpljivi smo ponekad! Ili smo u zamci nepotrebnog aktivizma. Puno toga činimo, doduše, puno dobroga, ali smo ponekad odsutni, odnosno ne stignemo vidjeti, primijetiti osobu ispred sebe. Možda vidimo samo njezino tijelo. Naravno, ponekad količina i teret službe ne dopušta da budemo dovoljno blizu. Međutim, važniji je način komunikacije koji zahtijeva dužu prisutnost i kojim se pomaže čovjeku da temeljito živi ili u miru odlazi s ovog svijeta, pokazujući da je bez obzira na sve negativnosti iz prošlosti ljubljena osoba. 

Potrebno  prepoznati osobu u potrebi!

Stoga, ovo razmišljanje privodim kraju i mislim kako je neminovno potrebno  prepoznati osobu u potrebi, osobu koja trpi, stoga mi se čini da ovo prepoznavanje i prihvaćanje osobe koja živeći trpi je ono što možemo nazvati „konstitutivnim ljudskim činom“, baš kao što je rekao i Todorov da nitko ne može živjeti ako nije prepoznat. Međutim, to prepoznavanje ne bi smjelo biti nešto automatsko. To svjedočim iz osobnog iskustva kao i mnogih duhovnika i volontera. Zapravo, svi imamo poteškoće s ustrajnošću u blizini osoba, a posebno bolesnih, i zato često padamo u rutinu koja pretvara čovjeka u puki predmet. Na taj način, priznajem, nismo uvijek kadri ući u dinamiku prepoznavanja i prihvaćanja osoba. Je li potrebno tražiti razlog? Ukoliko želimo biti autentični onda zaista mogu reći - razlog se krije u činjenici da smo u deficitu s osobljem iz različitih resursa, zvanja i zanimanja kao što su to osobe iz kulturnih, ljudskih i psiholoških resursa da bismo se s time nosili. 

              Drugi razlog je jaz između našeg ideala ljudskosti biti čovjek i stanja pred kojim se nalazimo kao što je i izvor prevelikog stresa, do te mjere da osobno nosimo ponekad teret vlastite ranjivosti i konačnosti, ali na krivi način. Stoga postavljam pitanje - što nam je činiti? Kako slušati, osluškivati i služiti? Kako prepoznavati? Ponudit ću rješenje iz osobnog duhovnog, kršćanskog i radnog iskustva sa zdravima a i bolesnima. Odgovor se svodi - ispravno vršiti ulogu ili službu prepoznavanja i prihvaćanja do mjere slabosti i ranjivosti onih koji su pred nama. Naime, ljudskost u nama se jasnije očituje po i u odnosu s drugim, i s Drugim. 

             U tom duhu, mogu još samo reći da prije onog vječnog pitanja „zašto?“ pred raznimpoteškoćama uvijek postoji nečije lice koje je najradikalnija riječ. Istina je da lice koje prepoznaje i prihvaća drugoga nužno ne odagna bol ni pitanje zašto, ali mu daje neko zrcalo u kojem osoba može jasno vidjeti cijenu, vrijednost svog života, dragocjenost svega onog za što je živio. Dakle, i tvoje i moje lice, iako tiho, izražava ono što duboko u sebi nosimo pred zdravim ili trpećim čovjekom koji i meni poručuje po riječima proroka Izaije: „… dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim… Gle, u dlanove sam te svoje urezao“ (Iz 43,4.49,16).  Ljudski život, ma kakav on bio ne traje vječno. Samo ljubav Božja vječna je!

 

Opširnije u mjesečniku Hrvatske novine broj 46 u pdf i tiskanom izdanju strana 10

0

Comments