Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

O samoći

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 171
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Neka se novi naraštaji pobrinu za nova navještenja. A mi? Što ćemo mi dotad činiti? I što onda ako se novi naraštaj ne bude brinuo? Ma prit će na usta…rič. Ostat' će uvijek nešto na srcu i nosit će se ispod srca   

 

 Može li se nova riječ reći? Navikla sam. Stari Bog je uvijek dobro društvo. Ali i on šalje prešutno u svijet. Potpuno ispražnjenog ili s nekom pohlepom – svejedno.  Danas se najviše priznaje pohlepa za novcem.  Što možemo reći o nama? Nije to trbuhom za kruhom. Hoće se živjeti lijepo. Ali – što to znači? Doista više ne znam.  Ritualni pohodi u trgovinu? Psi u trgovištu – bio je naslov romana po kojem se proslavio Ivan Aralica.  Neka se postavi pitanje – tko je gospodar tih pasa i tko ih je tako izdresirao. I ja imam psa. I on voli ovu zemlju. Skoro kao ja.  Najviše voli trčati poljima, kanalima, šipražjem… bez povodca.  Nije ni kastriran ni cijepljen. Nije čipiran.  Nema putovnicu.  David Bowie je davno pjevao o velikom nadzoru nad svima nama. Općem nadzoru.  Za one koji su vjernici tu nema sumnji ni dvojbi. Stalno si u žrvnju od Božjih očiju što bi rekao Hrvoje Pejaković. Mi ne bismo tako rekli. Dvije očne jabučice. Dva slijepa oka.  Ono treće na čelu. To jest peto. Oči u rukama koje pišu. Nekad se računaju i bjeloočnice. Leđa. Zatiljak.  Melju li nas doista te svevideće oči – ako melju – dobro je – bit će i od nas jednom brašno. Od brašna kruh. Nasitit će se gladni.  Koliko ima Božjih očiju? 

Više nego nas. To sigurno.  Donji žrvanj – spominje se u svezi s lijenošću. Bio gornji ili donji žrvanj što se ne okreće – svejedno je i jednakovrijedno. Uglavnom, rekosmo, to je samo znak da – bit će brašna. Da se lud nasmije. Otkuda  onda taj osjećaj samotnosti? Toliko toga ima u mlinu. I miševi su dobro društvo.  Znaju te i oni lijepo pogledati. Osobito majka mišica. Mickey Mause i njegova Mimmie uopće ne sliče na miševe. Jerry malo više sliči mišu. A Tom mačku. Umjesto znanstvenika trovača – ili eksperimentatora – unatoč svim tobožnjim otkrićima – koja su – ruku na srce – malo kome pomogla - istinitije su bajke o frulašu koji zasvira i izvede miševe iz grada. Istinitija su suglasja među vrstama. Kao što je i čudo u Milanu istinito. I zato njihova katedrala još stoji.  

Prema proračunima tadašnjih majstora zanata, a današnjih arhitekata ne bi se uopće mogla podići.  Sporili su se oko nje – jedni su tvrdili još dok se gradila – srušit će se. Drugi su znali svoj pos'o.  I gradili. Uzalud se trude graditelji ako Gospodin ne gradi.  I sve može biti dopušteno, ali sve ne izgrađuje. Kad netko nije baš dobro sazdan – onda se kaže – Tko zna tko te je zid'o?! Tijelo! Hram Duha Svetoga ili zmajev zamak. Može li duh biti osamljen? Zmaj može, to znamo. I upravo čezne za društvom – ali Duh, a pogotovo Sveti i kad u središtu ruže vjetrova piše – TIŠINA – uvijek iznova oblikuje ružu tajanstvenu. A trnje? E nemoj brati.  Ruže vole ostati na svom stabalcu i mirisati pred pragom. Ne vole se brati – otud trnje. O ružo, čisto protuslovlje – piše na grobu Reinera Marie Rilkea – ničiji san biti međ toliko vjeđa.  Naš Cesarić ima onu – Kad jednom budem trava…Stari Egipćani su mislili kad raste žito na Nilom oplođenom tlu – to nas mrtvi hrane.  I Hetiti su na stol prinašali kruh i vino. Ne ukidam, nego ispunjam! Reče Krist o zakonu. Zato sam došao. Jasno je da je mladi Krist stariji od kršćanstva. Samo – eto, odlučio se – umiješati u povijest. Zaći među nas. Hoditi zemljom i činiti dobro.  Činiti sve novo.  Volja Očeva.

 

 A mi govorimo o samoći! 

I nitko ne prilazi… - reče pjesnik Nikica Petrak. I još uz to dometnu – Neka se novi naraštaji pobrinu za nova navještenja. A mi? Što ćemo mi dotad činiti? I što onda ako se novi naraštaj ne bude brinuo? Ma prit će na usta…rič. Ostat' će uvijek nešto na srcu i nosit će se ispod srca…U cijelom životu. Kako se nekada zvalo tijelo.  A kako dušu zazvati? Kojim imenom? Psihe – zvali su je stari Heleni. Sad je zovu Psihijatrija plus – neuro.

Naši su odavna plaćali kunovinom i nosili šubare od kunina krzna. Imamo i svoju Kuna-goru. Svoju Dinaru. Ja domovinu imam, u srcu je nosim – rekao je Silvije Strahimir Kranjčević. I brda joj i dol. Gdje raj da ovaj prostrem – uzalud svijet prosim i gutam svoju bol. E jesmo se nagutali i nagucali. Iz srca je malo teže istjerati i otadžbinu i djedovinu i domovinu. I Kuna-goru i Dinaru. I Svilaju…I Zlatibor i Troglav i Triglav. I Velebit i dno dna. I Konjuh –planinu i Zvijezdu i onu Šar…To su oduvijek znali krvoločni – zato su čupali srca na meksičkim piramidama.  

Kardiolozi u plastičnoj opremi ugrađuju premosnice.  Presađuju srca.  O Bože koliko je ljepše biti pčela i med vrcat'.  Moje je srce od sedam komada – rekao je Tin.  Nad svakim mačem jedan plam da vrisne. Šokice znaju u kolu vrisnuti, Bosanke iz srednje Bosne dugo iknu u pjesmi – a Bunjevke Dalmatinke dugo znaju šutjet' i trpit' – sve dok grlo više ne mogne izdurat' i zagrokće groktalicu. To potresa temelje. Gradskih kuća. A seoske nabijače samo šutke povlađuju – jače, još jače!

Kolumna Božice Zoko

 

0

Comments