Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

„Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“: Pred vama je priča "Mobilizacija"

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 525
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Iz knjige Branimira Miroslava Tomlekina „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“ romaniziranoj kronologiji njegove obitelji od dolaska u Hrtkovce 1737. godine do odlaska iz tog sela u poznatim događajima 1993. godine.   

 

Na Veliku subotu tisuću devetsto četrdeset i prve, samo nešto više od sat vremena od kako je crkveno zvono oglasilo podne i samo dva dana nakon što je Kvaternik proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, u Hrtkovce su ušli dijelovi Osme tenkovske divizije Hitlerove Njemačke. Nitko od Hrtkovčana nikada nije vidio tako velike i moćne ratne strojeve kakvi su bili njemački tenkovi, prave grdosije. I nikada nije viđena tako dobro opremljena, naoružana i disciplinirana vojska poput ove. Svi su mirno, sa strahopoštivanjem, ali i s nekom strepnjom na što će sve to izaći, posmatrali ulazak njemačkih trupa u selo. Jedino su hrtkovačke Švabe, dočekavši svoj trenutak, oduševljeno klicali njemačkim vojnicima, a osobito su bile euforične folksdojčerske žene, poglavito aktivistkinje „Kulturbunda“, koje su sve vrijeme, uz pokliče, mahale bijelim maramama.

Svjesni velikih promjena, jer nestala je Kraljevina Jugoslavija, država u kojoj su do jučer živili i koja im baš nije odgovarala, uz ostalo i zato jer je veći dio Srijema stvaranjem banovina prvi put administrativno bio van Hrvatske, a sada se prekonoći našao u novoj, i to nezavisnoj hrvatskoj državi. To su smatrali da je pravično, ali svjesni i neizvjesnosti koja slijedi jer je cijela Europa u ratu, Hrtkovčani su obazrivo čekali svaki sljedeći dan.

Novostvorena folksdojčerska vlast za predsjednika općine u Hrtkovcima postavila je Pavliku Kupeka, a dva tjedna kasnije stigle su i ustaše iz sastava Ustaške bojne iz Mitrovice i za poglavnika Općinskog poglavarstva u Hrtkovcima postavile Antuna Gračana. Pavlika je od istoga dana kada je postavljen za predsjednika općine za sve Hrtkovčane bio jedino i zvanično Paul, zaboravio je hrvatski jezik i imao je prevoditelja, a ustaše su po selu činile premetačine, kupivši sve što se od opreme zateklo od bivše jugoslavenske vojske, osobito oduzimajući sve vrste oružja, pa i lovačko. 

Njemački vojnici su se stacionirali u logoru formiranom kraj Vranje, a viši časnici su smješteni po većim i boljim kućama u selu, iako su se hranili u vojničkoj kuhinji.

Komisijski je pregledana i kuća Tomlekinih i određeno je da gostinska soba mora biti sve vrijeme na raspolaganju njemačkim časnicima. Obično su to bila po dvojica časnika i imali su ključ od praga, ključ od ulaznih vrata iz gornjeg gonka u prostoriju u kojoj je bilo ognjište i ključ od gostinske sobe, u koju se ulazi iz prostorije u kojoj je ognjište. U pragu je dvadeset i četiri sata bio stražar, a Tomlekini i svi drugi koji su dolazili k njima u kuću više nisu ulazili kroz prag, već samo kroz kapiju. Za sve vrijeme rata njemački časnici su se u gostinskoj sobi mijenjali, svi su bili tihi i krajnje učtivi, ali i krajnje službeni i hladni. Skoro nikada ukućani nisu znali ni njihova imena, a kamoli nešto više o njima. 

Ljubav Paskala i Josipe prerasla je u ozbiljnu vezu i u potrazi za poslom oboje su napustili Hrtkovce kada je Paška početkom tisuću devetsto trideset i sedme dobio činovnički posao u poreskom uredu u Općini Sombor, a Josipa, idući za njim, na početku te nove školske godine, u školi u Krnjaji kraj Sombora. Živjeli su kao podstanari u Somboru, a u međuvremenu su se, dvadeset i peti srpnja, vjenčali u rimokatoličkoj župi Stjepana Kralja u Slavonskom Brodu, jer u Brodu živi Stjepan Benak, ugledni krojač, inače muž Josipine najstarije sestre Rozalije, koji je bio kum na vjenčanju s Josipine strane. S Paškine strane kum je bio njegov najbolji drug još iz rumske gimnazije, novinar Đorđe Vukadinović.

Pašku i Martu, kako je Paška iz milja, a samo njima znano zašto baš tako, zvao Josipu još od prvih dana njihovoga poznanstva, rat tako zatiče u Somboru i oni, kao domicilni građani nove države, dobivaju premještaj u Nezavisnu Državu Hrvatsku, u kojoj im žive i svi njihovi – Paškini u Hrtkovcima, a Josipini u Osijeku.

I Ministarstvo nastave u Zagrebu, Odjel za pučku nastavu, 18. travnja 1941. godine „naređuje da se Josipa Tomlekin, dosadašnja učiteljica pučke škole u Krnjaji, kotar Sombor, činovnik IX. položajne grupe, primi u službu Nezavisne Države Hrvatske i imenuje za učiteljicu pučke škole u Petrijevcima, kotar Valpovo.“

A Računarski dvor u Zagrebu 2. listopada 1941. godine šalje Državnoj riznici u Zagrebu dopis u kojemu, uz ostalo, piše:

„Računarski dvor na sjednici pravnog vieća od danas, suglasio se s rješenjem Ministarstva narodnog gospodarstva, Odjela za državne financije u Zagrebu od 6. lipnja 1941. broj 9422-1941., kojim je Paško Tomlekin, poreski vježbenik IX. grupe poreznog ureda u Somboru, preuzet u službu Nezavisne Države Hrvatske u porezni ured Sisak.“ 

Nezadovoljni, jer su sada, iako u istoj državi, razdvojeni i daleko jedno od drugoga, i Paška i Marta traže premještaj, po mogućstvu što bliže Osijeku. Paška brzo prelazi u poreski ured u Osijeku, a i Marta već tu školsku godinu započinje u Tenji, kraj Osijeka, da bi od polugođa držala nastavu i u samoj donjogradskoj pučkoj školi u Osijeku. Sada su opet zajedno, ali pošto nemaju smještaj, primorani su stanovati u maloj Josipinoj roditeljskoj kući s još petero druge čeljadi.

Ferdinand Brkić, Josipin otac, potječe iz stare siromašne donjogradske osiječke obitelji. Kao mlad čovjek, još u vrijeme Austro Ugarske, postao je relativno uspješan tesarski obrtnik i sa svojim radnicima, preko firme „Aksman“, radio je krovove i na značajnijim objektima u Osijeku, kakav je, recimo, Glavna pošta. Oženio je Tereziju iz stare dobrostojeće gornjogradske osiječke obitelji Štajner. Naišla je kriza pred Prvi svjetski rat, a Ferdo i Tesa su već imali petero djece – dva sina i tri kćeri. A kada im se tisuću devetsto i trinaeste rodila još jedna kći, Ferdo je otišao u Ameriku. Poslije sedam godina vratio se s nešto novca i svog ga je uložio u tov svinja i izgradnju objekata za te namjene. Ali već prve godine, pri štrojenju, sve su mu svinje uginule, a objekte je morao prodati ispod cijene i uskoro je bio tamo gdje i prije Amerike. Nova kuća, kako je Ferdo planirao još u Americi, nije mogla biti sagrađena. Tako su svi Brkići ostali živjeti u maloj trščari od naboja, s tri prostorije, od kojih je u sredini bila kuhinja. 

Ferdo i Tesa su uspjeli Josipu i Elizabetu, kao najmlađu djecu, odškolovati za učiteljice, a sinove, starijeg Ferdinanda i mlađega Franju, dati na mlinarski zanat. Ferdo mlađi je stradao tisuću devetsto trideset i prve tako što mu je pukla krvna žila u plućima, jer je pred momcima, svojim drugovima, dizao neki teret pokazujući im koliko je jak. Danima je imao unutarnje krvarenje za koje nije znao, a kada su potražili liječnika bilo je kasno. Otac Ferdo umro je od tuge za sinom dvije godine kasnije, najstarija kći Rozalija brzo se udala u Slavonski Brod za već spomenutog krojača Benaka, a najmlađa Elizabeta za Antuna Cveka, učitelja iz Zagorja. Antun, zvani Tonči, i Elizabeta, koju su svi zvali Lizika, imali su sada već trogodišnju kćerku Blaženku, Franjo se još nije oženio i Marija se još nije udala, a i majka Tereza umrla je prije par meseci. Tada su u staru kuću Brkićevih došli Paška i Josipa te ih je sada u njoj bilo sedmero. U sobi do ulice su Tonči, Lizika i njihova mala kćer Blaženka, u sobi do dvorišta su brat i sestra, Franjo i Marija, a Paška i Marta su morali spavati u kuhinji, iz koje se išlo u obje ove sobe kao i izlazilo iz kuće na dvorište. Kuhinja je, tako, ujedno bila i predsoblje. No, ljubav čini čuda – svi su se voljeli i kuća im nije bila tijesna.

Međutim, već drugoga dana Božića Paška je, kao pričuvni potporučnik dobio poziv da se javi u vojarnu u Donjem gradu. Dobio je i ratni raspored u Drugoj pričuvnoj osječkoj pješadijskoj bojni. Radio je i dalje u poreznom uredu, svaki je čas bio na vježbama, a svaki dan je mogao biti poslan na front, u bitke koje su se sve više rasplamsavale, osobito u Bosni. 

Kao obrazovan i načitan, Paška je sumnjao da će Njemačka uspjeti na kraju okončati rat u svoju korist, a to je značilo i da je sudbina Nezavisne Države Hrvatske neizvjesna i svrstati se dragovoljno u ustaške redove može biti veoma pogrešan korak. S druge strane, dosta mladića Hrvata, kao i sviju drugih nacionalnosti, odlazi u partizane, no, i njihova zanesenost pobjedom komunizma može biti također pogrešna. Poziv u vojsku od trenutno legalne države Paška je smatrao takođe legalnim i nešto zbog čega ne može nikako odgovarati kada jednog dana prestane rat i u miru dođe bilo koja vlast, jedino ne smije podleći psihozi rata i činiti zločine. O ovim svojim razmišljanjima oko opredjeljenja u ratu nikome nikada tijekom cijelog rata nije rekao ni jednu riječ, čak ni svojoj Marti.

Paška je mobiliziran deseti siječnja tisuću devetsto četrdeset i druge. Automatski je unaprijeđen u pričuvnog poručnika i dobio je komandu nad stotinu domobrana rezervista. Već sutradan su svi bili u Doboju. 

U velikoj kući Tomlekinih u Hrtkovcima Paškin odlazak iz nje zbog posla smatrao se konačnim rješenjem njegovoga pitanja i normalnim slijedom događaja. Maraš je prepustio svo imanje svom starijem sinu Pepi i na neprestano Pepino inzistiranje čak ga je i zvanično prepisao na njega. Pepin san se ostvario, imao je na teretu još jedino oca i sestru Terezu, koja se, po svemu, više neće ni udavati. Sada je bila i bez ičega, a bez miraza je osobito nitko neće uzeti. Otac će jednog dana umrijeti, a sestru će Pepa već nekako, kao dobru pomoć u kući, istrpjeti. I, bio je konačno jedini gazda još uvijek velikoga imanja i velike kuće Tomlekinih. A njegov sin jedinac Nika, koji je upravo stasao u zgodnog, dobrog i vrijednog mladića, naslijedit će sve to jednog lijepog dana.

Međutim, Nika je stasao i za Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja isto tako treba zdrave i dobre mladiće za svoje potrebe. I on je dobio ratni raspored kao rezervist i to takav da može, kao momak koji je nedavno odslužio vojsku, među prvima otići na front. Djedu Marašu, ocu Pepi, a osobito majci Milji, na koncu i samome Niki, nije padalo na pamet da u ovim ludim ratnim vremenima postoji još luđa solucija da se bježi u šumu, u neke partizane, koji započinju neku svoju uzaludnu bitku. Takođe ni on nije ni pomišljao da stupi u ustaške redove, a neće ovaj rat valjda još dugo ni trajati i uskoro će se opet mirno živjeti tu, u Srijemu, u Hrvatskoj. 

Ali borbe su se sve više rasplamsavale, osobito u Bosni.

Nika je bio lijep i bistar momak, sve je zapažao, imao je samo četiri razreda osnovne škole, ali je lijepo pisao i lijepo se izražavao. No, bio je još jako mlad, povodljiv i još više naivan. Ništa nije znao o povijesti, politici, partizanima, četnicima i ustašama, i nije imao predodžbu kako bi rat mogao završiti i tko će na kraju pobijediti.

Mobiliziran je šesnaesti ožujka tisuću devetsto četrdeset i druge i za dva dana se i on našao u sred Bosne, kod Rogatice. Ukućani znaju gde je Nika, imaju adresu njegove jedinice i već nekoliko puta su u velikoj sobi svi zajedno diktirali Marašu što će Niki pisati, poslali su mu i dva paketa, ali od Nike nema odgovora. Milja i Tereza plaču po cijeli dan, Maraš ne izlazi iz svoga vajata, a Pepa kao mjesečar hoda po kući, vrtu i polju. I tek poslije skoro punih šest mjeseci, kada mu se jedinica u predahu našla u gradu, Nika je uspio javiti se. Svoga rođenog oca zove Brata, tako kako su ga u kući zvale sestre i Paška, a svog djeda Maraša, Deša, kojemu i odpisuje:

Rogatica, 2. IX. 42. g.

Dragi moj Dešo i ostali,

u prvome redu da vam se javim da sam živ i zdrav koje i vama želim od Boga i srca svoga. Javljam vam da sam tek danas dobio tri vaša pisma, ali pakete nisam primio. Jako sam se obradovao o čemu mi pišete, da ste svi dobro i da ne oskudjevate sasvim i da je žito koje ste posijali, kako pišete u prvome pismu, lijepo. Samo ti, Dešo, znam, nemaš dovoljno duhana i znam da si onda nervozan i bijesan. Duhana i štošta drugog nemamo ni mi ovdje, ali ja, hvala Bogu, ne pušim.

Dešo, pišete da ćete imati dosta repe i da ćete za nju dobiti šećer. Ako ikako možete, pošaljite mi koju kilu, jer je ovdje kila šećera tisuću kuna. Ali bojim se da to neće stići do mene, kao ni ovi paketi za koje pišete da ste ih poslali. 

Ovdje sve više ima četnika i partizana.

Mogao bih vam pisati cijelu noć o svemu i svačemu, i o onome o čemu bih želio da vi pišete meni, ali nemam puno vremena, tjera nas stožerni zapovjednik postaje da predamo pisma.

Kako je moja majka, je li zdrava? I moj Brata? Je li žito dobro rodilo? A moja Tereza, ima li momka? Javlja li se Paška?

Primite mnogo lijepih i srdačnih pozdrava od mene i ostajte mi zdravi. Pozdravite svo moje društvo, kumove i osobito moju Maricu. 

Mnogo vas voli vaš Nika.

Iz Hrtkovaca je samo nekoliko ljudi otišlo u ustaše, par njih i u četnike, a u partizane je otišlo sedamdeset i sedmero momaka. Svi ostali koje je mobilizirala Nezavisna Država Hrvatska bili su u domobranima. I svi su gledali kako da izvuku živu glavu iz te ratne ludnice. Netko je bio pametan i imao je sreće, netko je bio pametan i nije imao sreće, netko je bio i naivan i glup ali je imao sreće, a Nika je bio samo naivan i, vidjet ćemo, nije imao sreće.

  

 Objavljeno u mjesečniku Hrvatske novine broj 18

0

Comments