Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

„Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“: Pred vama je priča "Kolona"

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 492
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Iz knjige Branimira Miroslava Tomlekina „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“ romaniziranoj kronologiji njegove obitelji od dolaska u Hrtkovce 1737. godine do odlaska iz tog sela u poznatim događajima 1993. godine.  

(II. priča iz poglavlja „Opet rat“)  

 

 

Jedan od naivnih Hrtkovčana i jedan od onih koji nisu imali sreće bio je i Janoš Magoč. Nije otišao ni u partizane, ni u četnike, ni u ustaše, a nisu ga zvali ni u domobrane, a sve vrijeme je po kavanama i u svojoj kući „dobrim“ prijateljima, tiho i u povjerenju, govorio da će Nezavisna Država Hrvatska trajati samo toliko koliko traje rat. A ustaše su upravo ušle u Hrtkovce i Nezavisna Država Hrvatska je tek počela dokazivati da će i te kako živjeti i da nema namjeru brzo umrijeti. Osobito ne zato što to tvrdi Janoš. 

Janoš je u noći između dvadeset i devetog i tridesetog lipnja tisuću devetsto četrdeset i prve izveden iz svoje kuće, ubijen na Gomolavi i bačen u Savu, zajedno s još dva njemu slična iz Platičeva. Ovo mučko ubojstvo naišlo je na osudu svih Hrtkovčana, osobito domaćih Švaba. U Rumu su, u stožer njemačke vlasti, pozvani na saslušanje poglavnik Općinskog poglavarstva Antun Gračan, župnik Ante Mijaković i mnogi drugi. Postojao je čak i nalog iz Ministarstva unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske iz Zagreba o istrazi u vezi ovog ubojstva jer je Nezavisna Država Hrvatska i s time htjela dokazivati da je država. Na žalost, istraga se završila bez pronalaženja izvršitelja ovoga nedjela. Bila je to opomena za sve one koji se ne slažu s najnovijom državom na ovome prostoru. Pričalo se da postoji popis od još pedesetak Hrtkovčana koje će „progutati noć i valovi Save“. Srećom, to se završilo samo na priči.

Hrtkovci su inače relativno mirno preživjeli rat i moglo bi se reći da ne znaju za ratne strahote i nesreće, ali su i Hrtkovčani mudro i obazrivo postupali u tim smutnim vremenima. U Hrtkovcima, za Hrtkovce i okolo Hrtkovaca nisu vođene borbe, pa sva pritajena neprijateljstva nisu možda ni mogla doći do izražaja.

Međutim, jedan događaj, koji je neistinito prezentiran i tendenciozno preuveličavan, osobito poslije rata, okarakterizirao je Hrtkovce kao ljuto ustaško selo, što ono svakako nije bilo. Gledajući prema broju ustaša, rekli smo da ih je bila samo nekolicina, a selo bi moglo biti čak četničko, jer je od samo stotinjak Srba bilo skoro jednako četnika koliko je od skoro dvije tisuće Hrvata bilo ustaša! A Hrtkovci su zapravo bili jedno od najrevolucionarnijih sela u Srijemu jer su imali sedamdeset i sedam partizana, među kojima, uzgred rečeno, nije bilo nijednog Srbina. Isključivo su to bili Hrvati i Mađari. A njih dvadeset i petero dalo je svoje živote u borbama širom Jugoslavije. Njihova imena su uklesana na spomen ploču na školi „Vladimir Nazor“, ali nitko nikada nije potencirao tu činjenicu. Naprotiv, ona je stalno namjerno prešućivana.

Možda će stvari biti sasvim jasne ako upravo ovdje kažemo da je Miladin Ivanović, predratni učitelj, kojeg su hrtkovački radićevci htjeli tući još prije rata, u ratu dogurao do čina general potpukovnika, s vrlo utjecajnim položajem u samom komunističkom vrhu poslijeratne Jugoslavije. 

A priča koja je služila poslije rata kao temeljni „dokaz“ da su Hrtkovci ustaško selo u istini se zbila ovako: 

U petak, dvadeset i šesti rujna 1941. godine jedna SS četa 64. rezervnog policijskog bataljuna folksdojčera nemilosrdno je, u koloni prema Rumi, usiljenim maršem gonila zarobljenike uhićene u Šapcu i okolici. Kolona je bila duga skoro dva kilometra. U prolazu kroz Hrtkovce, iznemogli i žedni ljudi su vapajima tražili vodu od Hrtkovčana koji su na ulici promatrali ovaj užas. Koloni je bilo teško, a još više opasno prići, jer su razjareni folksdojčeri bili spremni pucati. I pored toga, u više navrata je bilo pokušaja da se voda nekako dobaci zarobljenicima. Čak je Kata Nilić zbog toga, udarcem kundaka u grudi, bila grubo odbijena od kolone, a Apoloniju Pavišić je od strijeljanja na licu mjesta spasila Elizabeta Nicić koja je znala njemački i jedva je odvratila folksdojčera da ne puca. Ovi plemeniti pokušaji, međutim, poslije rata su interpretirani kao „masovno polivanje vrelom vodom nesrećnih i žednih Srba od strane hrtkovačkog proustaškog stanovništva“'! Kakva gnusna laž, vješto plasirana, a koja će imati dalekosežne posljedice po Hrtkovce i sve Hrtkovčane!

Treba reći da je jedini primjer nehumanosti ispoljila Marija Krznarić, majka domobrana koji je upravo nedavno poginuo, a koja je, umjesto da dodaje vodu žednim zarobljenicima, nju prolijevala po tlu. I to je sve! A, isto tako, mora se reći i da su trojica Hrtkovčana bili u koloni kao zarobljenici!

Prvo odmorište ovih nesretnika bilo je u Jarku i tek su tamo folksdojčeri dopustili narodu doturiti zarobljenicima vodu i hranu. To je, s druge strane, poslije rata preuveličavano i tako je Jarak, kao srpsko selo, poslije rata dobio i spomen česmu za hrabro i humano držanje u ovako teškim trenucima rata, a Hrtkovci ljagu koju nitko nikada više nije mogao sprati!

Najveća ironija u svemu tome je to što su sami folksdojčeri nehotice izrežirali jaračku hrabrost i humanost, jer bi se ista stvar dogodila i u Hrtkovcima samo da su oni tu kolonu zaustavili na odmor četiri kilometra prije, u Hrtkovcima, i dopustili da joj se priđe.

I dok je u Hrtkovcima, kao i u mnogim drugim mjestima Hrvatske, raslo rivalstvo oko vlasti između ustaša i folksdojčera, simpatizeri partizanskoga pokreta u Hrtkovcima počeli su se okupljajti u Šererovom mlinu. Mlinari Mića Turkalj, Mića Moćan i Antun Ivanić uspostavljaju vezu sa svojim istomišljenicima iz Jarka, Buđanovaca i Šašinaca i određene količine brašna odlaze ilegalno partizanima u Frušku goru. Vlasnica mlina Ketika Šerer naslućivala je što se događa u njezinu mlinu, za neke akcije je čak i znala, ali svoje mlinare nije nikada odala. U kolovozu 1943. godine dala je dopuštenje da se samelje pedeset meteri žita za transport u Bosnu, dobro znajući gdje i kome brašno ide.

Sve aktivniji postao je i Martin Čorak, zvani Sarač, stari komunist, koji je oko sebe imao sve više pristaša. Bili su to, prije svih, Josip Magoč, zvani Joška, sin ubijenog Janoša, Olga Vuksanić, Ivan Rožić, Ivan Ilić, zvani Francuz, Pišta Rac, Martin Ivanić, zvani Dunda, Pavle Loš, zvani Paškalj, braća Antun i Josip Petrović, Josip Manceta, zvani Jazavac i još neki drugi.

Najkontroverznija osoba u to vrijeme, i u biti izuzetno hrabar čovjek, u Hrtkovcima je bio Stanko Bos, narednik ustaške Oružničke postaje u Hrtkovcima. Zahvaljujući njemu, mnoge su se aktivnosti hrtkovačkih simpatizera komunista mogle nesmetano odvijati, a preko njegovog posinka Đorđa Relića uspostavljena je čak kurirska veza s partizanskim bazama u okolici!

Partizan Mile Drljača iz Šašinaca, koji je dobro poznavao hrtkovačkoga liječnika Višnjovskog i hrtkovačkoga ljekarnika Dorna, doveo je, razumije se ilegalno, mladu, teško bolesnu partizanku Dušanku Jovičić, Jazačanku, kasnije suprugu general pukovnika Koste Nađa, iz baze kod Šašinaca u Šererov mlin. Doktor Višnjovski ju je noću pregledao u ambulanti – Hrtkovci su tada imali i rentgen – a ljekarnik Dorn joj je iz njemačke vojne ljekarne dao najbolje lijekove. Ova dva najuglenija čovjeka u Hrtkovcima ovo sigurno nisu učinili, riskirajući svoje živote, samo iz liječničke etike.  

Najveća partizanska „akcija“ u hrtkovačkom ataru za vrijeme rata bilo je paljenje oko pedeset i pet jutara žita pred samu žetvu 1943. godine, a koju su izveli partizani iz baze kod Brestača.

Koncem te godine Čorak osniva ilegalni Narodnooslobodilački odbor u Hrtkovcima i mladići iz Hrtkovaca počinju organizirano odlaziti u partizane. Bili su to, između ostalih, Antun Loš, Stjepan Horvat, zvani Pišta, Ivan Grdić, zvani Šnajder i Nikola Nilić. Prva trojica su bili mobilizirani u domobrane, ali su se, po već ranijem dogovoru, uputivši se na vlak u Nikince, na Šeju priključili partizanima, a Nikolu je otac vozio u mitrovačku bolnicu kao „teško bolesnoga“ kada su ih kod Šašinaca „napali“ partizani, pustivši oca da se vrati u Hrtkovce, a Nikolu su „zarobili“. Nikola je, kao borac Četvrte vojvođanske brigade, poslije samo nekoliko mjeseci poginuo u Bosni, u borbi s četnicima.

Gestapo je uskoro otkrio ilegalni Narodnooslobodilački odbor u Hrtkovcima. Uhićeni su Sarač, Dunda, Paškalj, Joška, Jazavac, braća Petrović i Olga Vuksanić i odvedeni su u logor Sajmište u Zemunu. Iz logora se nisu vratili Martin Čorak, Josip Manceta i Josip Magoč.

Najpoznatiji partizani iz Hrtkovaca Viktor Gunjak i Ivan Rožić izvodili su s ostalim partizanima razne diverzantske akcije po Srijemu i bili su stalno na meti folksdojčerske vlasti u Rumi. Zloglasni Bauer, šef policije u Rumi, osobno je uhitio u lipnju 1944. godine Viktorovu i Ivanovu obitelj, to jest njihove žene sa po dvoje djece, i sproveo ih u Rumu, a zatim i prema logoru u Staroj Gradiški. Međutim, zbog partizanskih diverzija na željezničkoj pruzi Beograd Zagreb, Gunjakovi i Rožići nisu nikada dospjeli u taj logor, već su kod Našica, s još dosta zarobljenika, zamijenjeni za nekoliko njemačkih časnika, također zarobljenika, ali na drugoj strani. U Hrtkovce su se i Gunjakovi i Rožići vratili tek poslije svršetka rata, a dotle su se krili kod partizanskih jataka po Slavoniji i Srijemu.

Odgovor partizana na odvođenje obitelji Gunjak i Rožić u logor bilo je paljenje zgrade u kojoj se nalazilo sjedište Kulturbunda u Hrtkovcima, na samome početku Jaračkoga šora. Nešto kasnije, ubijen je na prepad David Šmuc, jedan od najagilnijih folksdojčera, a s početkom kolovoza je ubijen i Ivan Markus, zvani Hans, predsjednik hrtkovačkog Kulturbunda. Hans je ubijen u pola bijela dana na putu kroz Dobreč, šumu između Hrtkovaca i Jarka, a u neposrednoj blizini sela. Netko je iz šume pucao na njega dok je s kolima i konjima išao kući. Dodatnu paniku među folksdojčere, osim što se ubojstvo dogodilo usred dana, i u blizini samoga sela, unio je sablasni prizor kada su konji, upregnuti u kola, poplašeni pucnjavom, u galopu dojurili u selo s Markusovim tijelom i kada ih dugo nitko nije mogao zaustaviti. Bezglavo su jurili po selu sa svojim mrtvim gazdom.

Po Srijemu, osobito duž Save, motali su se i četnici, pa su primijećeni i u hrtkovačkome ataru. Kasnije su se okuražili, pa su, kao službeni suradnici Nijemaca, slobodno hodali po Hrtkovcima tražeći suradnju mještana protiv partizana. Svi su u selu bili zaplašeni izgledom i ponašanjem četnika, a ustaški tabornik Paja Belan i njegov pobočnik župnik Ante Mijaković traže da se četnici protjeraju preko Save. Međutim, ono što nisu htjele provesti službene vlasti učinili su partizani. 

A kada je na pomolu bio poraz Hitlerove Njemačke i kada je već formiran Srijemski front, partizani su ušli i u Hrtkovce. Svi Nijemci iz Hrtkovaca napustili su prije toga selo i partizani su iz Švapskoga šora vukli kolima veliki plijen, prije svega stoku i namirnice, ali i još koječega drugog. 

„Prosto smo tjerali jedan vašar iz Švapskog šora“ – hvalio se u svojim zapisima Viktor Gunjak, koji je osobno sudjelovao u „oslobađanju“  Hrtkovaca, a Đura Pavišić, koji je vodio svoj dnevnik, zapisao je: „...Otišli Švabe, komšija Adam Petrović prenio kod sebe na čuvanje jedan radio, jedan šivaći stroj, jednu kravu, jednog brava i dvjesto litara vina...“

Stanko Bos je neposredno prije ovoga kod Klenka preveo sve svoje žandare u partizane, a domobranski satnik Krunoslav Tkalac cijelu svoju satniju. Neki od ovih domobrana poginuli su u partizanskim redovima u završnim borbama.

Hrtkovce je službeno 25. listopada 1944. godine, bez borbe i bez ispaljenog metka, oslobodio Prvi bataljun Pete kozaračke krajiške brigade, u suradnji s lokalnim partizanskim jedinicama. Krajišnici su dolazili od Nikinaca i u susret im je išla oduševljena mladež iz Hrtkovaca. Mića Moćan je otrčao kući i iz skrovitog mjesta izvadio crvenu zastavu sa zvijezdom petokrakom. Na sred sela, ispred crkve, zavijorilo se, uz tu zastavu, i kozaračko kolo.

Nestali su Nijemci, četnici, ustaše, domobrani, folksdojčeri i s njima Nezavisna Država Hrvatska. Hrtkovci su se još jednom našli u drugoj državi, a da se nisu pomakli sa svojega mjesta. Uskoro će saznati da se ta najnovija država zove Demokratska Federativna Jugoslavija. 

 

0

Comments