Piše: Mladen Šimić

Centralno grijanje sam uključio već početkom listopada jeseni sumorne 2016. godine. Bio je to loš znak jer mi je studeni izgledao nedohvatljiv. Osim hladnoće počele su kiše i sivo nebo. Je li to nekakva poruka? Zašto bi bila i tko je šalje? Mozgam zbrkano: prostor, vrijeme, zloba, pomoć, zakon, predrasuda? Sve je to apstraktno i gubljenje vremena jer smo svi mi diskretno uporni u potrazi za srećom i ljubavlju. Pretražujem prostor u mislima, pipam po magli.   

Vrijeme uvijek tjera svoje. Siječanj je postao ledeno strašan. Dunav se zaledio u ovoj 2017. godini. Lebdim u nekakvom ledenom polusnu.

Sve to nije smetalo mojim prijateljima i meni da odemo po snijegu i ledu u birtiju u Ribnjak kod Petrovaradina na srijemskoj strani Dunava. Pažljivo smo išli i pridržavali se za korijenje vrba jer je bilo klizavo a teren u nagibu. Birtija je bila prazna ali sve je bilo uredno i čisto, što je ostavilo dobar utisak na nas. Proderem se iz sveg glasa: „Dijete, dijete, ...“ i pojavi se konobarica, a nema joj 16. Pa sad neka netko ne kaže da nema intuicije. Gazda ju je izgleda zaposlio na crno. Gazdu nismo vidjeli, ali i ne treba. Sigurno ima 150 kila i ogromnu trbušinu od čevapčića, pita i pica koje nije prodao.

„Izvolila molim lepo“, cvrkutala je mala.

„Pet dudovača!“ riknem kao Metro Goldwyn Mayerov lav, a ona zabezeknuta, ne zna, šuti.

„To je rakija od duda, dušo, dudy – brandy“, procijedim kroz zube.

„Ah! Setio sam. To je pila moja pradeda“, hihotala se je mala. 

Ja zaključim da je Mađarica i obradujemo se svi jer ima dudovače. Ovaj gazda ima sve osim ptičijeg mlijeka. Popijemo nas petorica svaki po 3 čašice što i nije tako mnogo kad se uzme u obzir koliki je Dunav. Razvezli mi priču o nogometu i ženama i s obzirom na to da sve ima kraj, platimo i krenemo. Ustali smo fino a stolovi su bili čvrsti od hrastovine tako da smo se lijepo mogli pridržati. Zašto da idemo preko mosta kad nam je bilo puno bliže ledom preko Dunava da prijeđemo u Bačku. Led je bio debeo pola metra. Na pola Dunava mene potjera mala nužda a nisam se sjetio da to obavim u birtiji.

„Tko te gleda? Obavi to tu“, kažu mi prijatelji.

Baš su fer, to su pravi prijatelji, pomokrim se ali ne lezi vraže. Od dudare koju još zovu i ludara led se poče topiti, pojaviše se sante leda, pa popadasmo u vodu i sante se tu pojaviše kao velika prednost jer se nas svih pet uhvatismo za njih. Bilo je malo i prohladno u vodi ali bilo nam je puno bolje nego onima sa Titanika. Pomislili smo da ćemo tako ploviti nizvodno do Crnog mora. Tako smo ćaskali a i pomisao na daleko Crno more nam baš i nije bila prijatna.

Na našu veliku sreću pojaviše se nekolko dupina. Oni su došli iz Crnog mora jer su se zeznuli misleći od leda da su lignje. Jako su se obradovali jer su pomislili da će imati društvo u povratku u Crno more. Ja se sjetim da znam dupinski jezik a narod kaže „Što više jezika znaš – više vrijediš“. 

Zamolim dupine da nas izbace na obalu, što oni teška srca i učiniše iz ljubavi prema ljudima. Izbacili su nas na obalu i na rastanku su nam mahali repovima. Prijatelji odoše u svoje stanove na Limanu a ja sav mokar treba da se vratim u Srijem. Nema tu mnogo filozofije i razmišljanja. Skinem svu odjeću i dobro, žestoko iscijedim sve. Iz čizama izbacim svu vodu. Puno svijeta se okupilo da gleda neobičan prizor a žene iskolačile oči jer mi se od hladnoće sve ukočilo na tijelu, sav sam se naježio. Pošto sam dobro iscijedio odjeću kad sam se počeo oblačiti sve je bilo potpuno suho. Pamet mi je došla u glavu pa sam odlučio da se vratim preko mosta. 

Samo mi je bilo čudno zašto mi je bilo toliko hladno. 

A, ustvari, nije ništa bilo čudno jer kad sam se probudio jorgan mi je bio na podu. 

Opširnije u Mjesečniku Hrvatske novine broj 45 u pdf i tiskanom izdanju strana 20