Neka bude kraj licemjerstvu počevši od nas samih pa će svijet izgledati mnogo ljepši, jer će samim time biti i manje ratova, svađa, razdora
Piše: Marina Klara Gerbicz
Premili moji suputnici, stanovnici Zemlje nebeskog državljanstva, vjerojatno ste već dobro upoznati sa tom štetočinom koja u potpunosti uništava sebe i sve oko sebe, zvana licemjerstvo. Potiče od grčke riječi hypokrisis koja znači „gluma“, dakle hipokrizija ili licemjerstvo odnosno glumatanje. Također za licemjerstvo možemo upotrijebiti i druge termine istog značenja poput pretvaranja, dvoličnosti, farizejstva i sl.
Licemjerstvo ima dvije strane
Licemjerstvo je jedna nemoralna karakterna osobina, utemeljena na lažima, na namjenskom neskladu između misli srca i djelovanja, između nutrine i vanjštine. Prijetvorna je maska kojom se zapravo skriva pravo lice kako bi se zavarala određena masa, taktički igrajući poput pokeraškog blefiranja ili pak uvježbano plesajući poput bala pod maskama. Predstavlja neispravno ispravnim bilo prećutno ili izričito zavaravajući tako svijet oko sebe iskrivljujući istinu, i skrivajući prava osjećanja te pri tome i okrivljujući drugoga za svoju krivicu. To je jedna surova gluma čovjekova koji se pretvara da je fin, a u biti u svom srcu smišlja zloću, koji pokazuje svoju ružnu osobnost lijepom, koji misli, osjeća i govori jedno, a radi posve drugo, koji se čini iskrenim, a u suštini to nije, koji izvrče stvarnost i svoju duševnu tamu predstavlja kao svjetlo, ma koji se u biti pretvara po svemu da je ono što ni po čemu nije poput umjetne ikebane koja je samo na izgled prelijepa, a zapravo je bez ikakvog mirisa, posve neprirodna, vještačka, plastična.
Dakle, licemjerstvo ima dvije strane poput neke medalje koja se po potrebi mijenja obzirom na to je li vrijeme za sunce ili kišu, za dan ili noć, za dolazak ili odlazak, za plimu ili oseku, i pri tome ni najmanje ne mari za tuđa osjećanja, za povredu koju drugome nanosi. Istina, to je možda i otrovna klica koja „čuči“ u svakome čovjeku, ali protiv koje se svakako zdušno treba svatko boriti, da ona nikad ne iziđe iz svoje „čahure“.
Mnogo je ipak i onih koji svjesno i namjerno žele da budu licemjerni. To svakodnevno vidimo i doživljavamo. Ali meni se uvijek nanovo nameće pitanje kako se netko uopće usuđuje biti takav? Kako ne razmišlja o posljedicama koje će ga svakako jednom stići? I odakle nekome pravo na to? Kakvo je to stanje duha? Zašto hipokrit ne shvaća da je to grešno, i da tako zapravo sam sebe vrijeđa i uništava? Iako u tom trenutku misli da pobjeđuje, koristeći se svim tim prijetvornim sredstvima kako bi stigao do svog zacrtanog cilja poput nekog lopova, u svojoj pravoj istini naime, on sam sebe poražava. Jer mu na koncu života valja predati račun i za tu svoju dvoličnost, Bogu koji sve vidi i zna, kojemu ništa nije skriveno i kojeg se ne može prevariti.
Pa čemu onda biti licemjeran, pokušavati nekoga obmanjivati, biti neiskren, pretvarati se kada se to i onako ne isplati? Zar možda zbog neke nadasve kratkotrajne zemaljske ugode vrijedi gorjeti? Ta puno je bitniji Život nakon ovog života.
Opširnije u Hrvatskim novinama u tiskanom i pdf izdanju broj 36 strana 5
