Plakat
U srijedu šesnaesti lipnja tisuću devetsto devedeset i druge godine, na drvenom električnom stupu ispred crkve u Hrtkovcima, na visini od oko dva i pol metra, tako da ga nitko ne bi mogao dohvatiti, osvanuo je plakat. Na papiru bijele boje, veličine uobičajene za pisaći stroj, crvenim je flomasterom, i dosta urednim rukopisom, latiničnim velikim slovima bilo ispisano:
Kroz selo je brzo prostrujila vijest da se noćas sprema pokolj i zavladali su velika zabrinutost, nervoza i strah. Još desetak obitelji, većinom onih s malom djecom, otišlo je iz Hrtkovaca toga dana, kuda je i kako je tko mogao.
U vijest da na banderi pred crkvom stoji plakat o noćašnjoj prijetnji klanjem svih Hrvata koji do ponoći ne isele iz svojih kuća, Marko se htio osobno uvjeriti. Bila je ta vijest toliko strašna i za njega posve nevjerojatna da je u nju mogao vjerovati samo ako taj plakat vidi svojim očima. Sjeo je odmah na bicikl i odjurio na raskrižje. Znao je koji je stup u pitanju, jer je ispred crkve bio samo jedan, i u trku se zaustavio pod njime. Bila je istina! Na njemu je stajao plakat s tom monstruoznom prijetnjom.
Teško je opisati što je Marko u tome trenutku osjećao. Zna samo da straha nije bilo ni malo, ali da je prevladavao bijes. Prva mu je pomisao bila strgnuti tu užasnu poruku bezumnika i drznika, koji su smatrali da imaju pravo progoniti Hrvate samo zato što im to nije uspjelo u Hrvatskoj. A ondje su, uz progone i ubijanja Hrvata, stavljali balvane na putove, podizali tri prsta, razvijali četničke zastave i vikali „Ovo je Srbija!“. Da su slične stvari radili Hrvati u Vojvodini i uzvikivali „Ovo je Hrvatska!“ pojeo bi ih prvi mrak. I taman je naslonio bicikl na banderu, ne bi li, popevši se na njegovu štangu, dohvatio plakat, kada mu je kroz glavu prošla misao da taj papir netko možda čuva i motri na njega sve vrijeme. To se mjesto moglo vidjeti s tavana mnogih kuća u Savskom šoru, a kroz durbin i iz veće razdaljine, pa bi se tako vidjelo šara li tko po njemu, piše ili precrtava, a posebno da li ga želi strgati. Još bi gora varijanta bila da nije u pitanju samo dvogled, već i snajper, što ne bi bilo nikakvo čudo spram sadržaja samoga plakata i spram situacije u selu.
Marko se vratio kući razmišljajući čitavim putom kako skinuti tu strahotnu stvar s bandere, ali nikomu nije o toj svojoj namjeri ništa ni spomenuo. Uraditi to noću bilo je još riskantnije, a očigledno je da se na skidanje plakata nije usudio niti itko drugi, i plakat je tu stajao danima. Uslikale su ga čak i neke inozemne novinarske ekipe u prolazu kroz Srbislavce.
Međutim, ta prva noć, u kojoj je na plakatu ponoć naznačena kao rok iseljenja svih Hrvata iz Hrtkovaca, nije se puno razlikovala od prethodnih, iako je među preostalim Hrvatima, pa i Mađarima, bilo više straha i opreznosti, ali isto tako i više spremnosti na otpor. Naravno da nitko, osim sasvim male djece i nemoćnih starih ljudi, nije spavao ni tu noć, kao ni mnogih prethodnih, jer je iseljavanje iz Hrtkovaca tih dana bilo najveće, a plakat ga je još i ubrzao i pridonio da takvu odluku donesu i neki koji nisu imali namjeru otići. Ipak je svakome bilo jasno da se toliki broj ljudi ne može poklati za jednu noć. No, na tu kartu nije smio igrati nitko. A to se plakatom i željelo, uliti strah u kosti Hrtkovčanima i ubrzati njihovo iseljavanje.
Plakat jest ubrzao iseljavanje, ali je i udružio one koji nisu htjeli ni po koju cijenu otići. Počelo je noćno stražarenje više udruženih obitelji, gdje bi se u jednoj kući sakupilo i desetak odraslih muškaraca naoružanih lovačkim puškama, ponekim pištoljem, noževima, sjekirama i sličnim stvarima s kojima se moglo braniti.
Nekoliko dana poslije, u subotu, kada je plakat već bio nešto sa čime su se Hrtkovci saživili, pošao je Marko, oko deset sati prije podne, biciklom do Nikole Lulića, pomoći mu kod selidbe. Nikola je bio jedan od onih kojima je letak ubrzao odluku o odlasku.
Kao i obično, kroz Cakića šor je Marko vozio bicikl pločnikom, a kada se na raskrižju htio uključiti na asfalt u Savskom šoru i nastaviti do Nikole, iznenadno su, od Šapca, u zavoj na raskršću naišle dvije velike, crne limuzine. Prva ga je gotovo zakvačila i počeo je bježati od nje s ceste k pločniku, prema zgradi kapetanije i prema vatrogasnome domu. Međutim, koliko se više udaljavao od ceste k zgradama, tako je i ta limuzina silazila s ceste i usporedno s Markom se također približavala zgradama. Kako je vozač agresivno uletio u krivinu i produžio voziti suviše brzo, izgledalo je kao da namjerno izguruje Marka prema zgradama. Marko u prvome trenutku nije znao što se događa, te kako je i on u krivinu uletio biciklom prilično brzo i jedva izbjegao crnu limuzinu, odlučio je pobjeći sasvim uza zid zgrada i tu naglo zakočiti. Međutim, i limuzina se tada tu, tik uz Markov bicikl, naglo zaustavila i još naglije su se otvorila njezina sva četvera vrata. Desna zadnja su skoro zakvačila Markov bicikl, a ogromni mladi čovjek, koji je izletio iz njih, skoro je naskočio na Marka. Kako je iz svih drugih vrata kola na isti način izletjelo još troje takvih momaka, a također još četvorica i iz druge limuzine, koja se zaustavila na samo pola metra iza prve, najednom je oko Marka bilo osam rmpalija i svaki se jednom rukom držao za nešto debelo ispod sakoa. Marko je bio uvjeren da žele upravo njemu nešto učiniti, pri čemu mu je svašta padalo na pamet što bi i zašto bi to moglo biti – od onoga što je otvoreno govorio protiv Šešelja, pa ga hapse njegovi ljudi, do onoga da kod kuće ima skrivene pištolje, pa ga hapsi policija. Međutim, momci su se rastrčali daleko od limuzina, a tu su ostala samo dvojica. A iz prvih je kola, na desna stražnja vrata mirno izašao nitko drugi nego nesuđeni jugoslavenski prijestolonasljednik, princ Aleksandar Karađorđević!
Princ Aleksandar je očito sjedio odozada u prvoj limuzini, između dva momka, za koje je Marko sada shvatio da su mu tjelohranitelji, i sada je bio toliko blizu Marka da su se našli skoro licem u lice. Između njih je bio samo Markov bicikl, a tik uz Marka je stajao jedan momak, zureći pomno u njega. Marko je princa odmah prepoznao, jer je on po svim novinama i televizijama prikazivan kao nositelj jednog od mogućih razrješenja jugoslavenske, a prije svega srpske krize. A samo dva dana prije čitao je da je Aleksandar u posjetu Oplencu i da su mu tamo Šešeljevi ljudi u jelo stavili neki jaki klistir. Aleksandar Karađorđević je, naime, zagovarao neku projugoslavensku srpsku opciju i bio je Šešeljev ljuti neprijatelj. Očigledno je čuo za događaje u Hrtkovcima i, vraćajući se s Oplenca u Beograd preko Šapca, zaustavio se ovdje. I sada, nemajući nikoga u blizini, obratio se izravno Marku, jer mu je bilo jasno da je ovaj čovek s biciklom mještanin:
„Šta radi ovde taj Šešelj?“, skoro je vriskao na srpskom s jakim engleskim akcentom.
„Pogledajte onaj plakat na banderi preko puta i bit će Vam sve jasno“, rekao mu je Marko svladavajući svoje veliko iznenađenje od tog zaista neočekivanog susreta.
Opširnije u 36 broju Hrvatskih novina u tiskanom i pdf izdanju
