Piše: Goran Suručić
Svi oni su se ujedinili da ne možeš više naći svjetlo u tunelu kroz koji nas vode svih ovih godina. Budi pametan ako možeš i ako smiješ. Nadaš se da dolazi bolje sutra. Ali ništa
Kako drugačije da razmišljaš poslije još jedne peripetije zvane postizborna noć. Što da misliš poslije još jednog ci(r)klusa, koji je trajao 2 – 4 godine. Smjenjuju se izvješća sa svih strana. Svi čekaju da čuju nešto novo. Novu nadu u bolje sutra. Ali ništa.
Svi govore da ne treba govoriti po noći, već prespavati noć, jer navodno svanuće novi dan. Sa svakim novim danom rađa se jutro koje donosi novu radost i drugačije razmišljanje. Međutim, sa novim danom kao da se ništa nije promijenilo. Kao da nemaš više čemu da se nadaš. Samo zabrinutost i zamišljenost još se više uvlače u dubinu sve hladnijeg jutra. Počinje i duša da osjeća nelagodnost od hladnoće i sve sumornije sutrašnjice, koju ćemo uskoro početi da preživljavamo. Ta nelagoda se ne može odagnati ni preko naručenih reality showova kojima se zaglupljuju osjećaji da bi se zaboravilo kako se živi. Zabave širokih masa ne mogu ni malo da vrate smješak, iako se debelo plaćeni akteri svojski trude. Djeluju smiješni i tragikomični njihovi pokušaji uveseljavanja širokih narodnih masa koje izvode k’o arlekini na žici kojima netko rukovodi.
Razočaranje se osjeća već u samoj tišini iako se pokušava biti glasan, iako pojačavaš ton do daske, iako se svi trude da budu što glasniji, što ubjedljiviji i što razumljiviji. Gledaš izvještačene kezove, sakrivene osjećaje bijesa i nemoći. Pokušavaš da uhvatiš makar malo nade u bolje dane, u bolje sutra. Ali ništa.
Samo bol i patnja
Polako se pitaš što dalje i kako dalje. Počneš da izvlačiš iz davnog sjećanja sve što si preživio od kako su počeli da obećavaju kule i gradove, od Vavilona, do kanala, letećih ćilima i meda i mlijeka. Umjesto svega obećanog, dočekasmo bol i patnju, razaranja poduzeća i tvornica, siromašenje na jednoj strani i bogaćenje onih koji obećavaju. A široke narodne mase trpe bol i gube zdravlje i sve mora da se plaća mnogo više i sve više. I onda počinješ da osjećaš sve veći strah što te čeka sutra kad se probudiš. Najbolje bi bilo ne probuditi se već spavati jedno 100 godina pa se probuditi kad sve to što se događa napokon prođe.
Opširnije u tiskanom izdanju i pdf izdanju strana 9
