Piše: Michael Ilić
Nekim čudom i baš sada Hrvati imaju zastupnika i u republičkom parlamentu, tehnički ispunjavajući jedan od uvjeta hrvatske blokade Srbije u eurointegracijama, poglavlja 23.
Koliko bi naši životi bili prazni i monotoni da malo pa malo nemamo neke izbore, što dokazujemo i brojem političkih stranaka po glavi stanovnika.
Hladno vrijeme i malo kiše ne može spriječiti glasače nedjeljom malo prošetati do škole, dobiti socijalni paketić od vrećice brašna i dvije paštete, a popularno je i gotovinsko plaćanje.
Ove godine sve stranke potrudile su se zakopati nas propagandnim materijalom. Kada je nestalo slobodnih površina, fasada do dva metra visine parole se ispisivale i po trotoaru. Oznake pješačkih prijelaza odavno obrisane te će, iako postoje realne šanse da vas prilikom prelaska ceste pokupi vozilo, ostat u pamćenju ispisani grafit na ulici koji političar je lopov, tko je bolji, tko je veći patriota, tko ima veći..., itd.
Jedna izgubljena nedjelja u životu donosi cijelotjednu zabavu, gledajući kako se lideri stranaka kao hijene u javnosti trgaju za ono malo glasova bacajući u sjenu i „Farmu“ svojom elokvencijom.
Najveća politička promjena u Vojvodini nakon izbora je kataklizma vladajuće Demokratske stranke i njezinog fronta u korist proeuropske, trenutno blage desničarske napredne stranke.
Zahvaljujući kultu „Šešelj“ radikali su se uvukli u pokrajinsku skupštinu svojim ustaljenom ideologijom iz devedesetih godina.
U općem postizbornom cirkusu jedna od svjetlijih točaka je pad ispod cenzusa i ispraćaj iz pokrajinske skupštine DSS, Dveri i 3D pokreta.
Vojvođanski Hrvati u tradicionalnoj simbiozi sa Demokratskom strankom na svim razinama jer očito nema snage ni hrabrosti samostalno se boriti. Pored debakla demokrata na izborima, to na Hrvate nije imalo toliko negativnog utjecaja kao što je na većeg koalicijskog partnera. Nekim čudom i baš sada Hrvati imaju zastupnika i u republičkom parlamentu, tehnički ispunjavajući jedan od uvjeta hrvatske blokade Srbije u eurointegracijama, poglavlja 23.
Jedan Hrvat u skupštini dovoljan je da Europi srce euforično zatreperi, jer nije bitno što će u novom sazivu u skupštini sjediti 23 radikalna poslanika kojima je Rusija europska alternativa, koji Hrvatsku ne priznaju državom već nekom trećerazrednom tvorevinom. Kako će radikali gledati na jednog predstavnika Hrvata kada i dalje žive u svojoj imaginaciji velike države, pretendirajući na teritorije druge suverene europske države zapostavljajući činjenicu da im i matična država rapidno iz godine u godinu odumire, da ni te teritorije nema tko naseliti.
Kolika je moć jednog Hrvata u skupštini kada osobno lider stranke sa relativnom većinom u parlamentu organizira tribinu o godišnjici nastanka susjedne države, promotivno koristeći fragmente povijesti u samopromociji i europskom lobiranju. Nekako se uvijek slučajno, a više namjerno izostavi činjenica da je paralelno na svom teritoriju postojala država koja je imala istog saveznika. Ako se već kopa po krvavoj povijesti onda je u cijelosti treba i prezentirati, ne selektivno kao jeftini promidžbeni program.
Opširnije u tiskanom izdanju i pdf izdanju strana 11
