Od Trsata do Aljmaša

HRVATSKE NOVINE
Typography

Krenuli smo s Trsata ispred svetišta Majke Božje. Jutro kao stvoreno za putovanje. Mjesto polaska nisam sama odabrala. Nema slučajnosti, pomislim sjedajući u automobil. Sve je određeno iako o tome rijetko razmišljamo. Dopušteni su nam tek mali pomaci i uzmaci, pa koje li sreće ako već na početku puta ili na prvomu raskrižju odredimo pravi smjer. Uživam u suncu.  

Grije me kroz staklo. Vozač je šutljiv. Uvijek je takav. Dobro sam ga upoznala na ovim neobičnim hodočašćima. U godinama njihova progonstva zajednički smo prošli dio Hrvatske i Europe, bili u velikim gradovima, malim mjestima i u zabačenim zaseocima. Hodočastili do zadnje kućice u kojoj su prognanici bili smješteni. 

Upoznali smo se ranih devedesetih kad su izbezumljeni i uplašeni ljudi s djecom i imanjem, koje je stalo u nekoliko vrećica, svakodnevno u kolonama pristizali na Primorje, gdje sam daleko od zavičaja godinama živjela. Bili su to neizvjesni i teški dani. Običnim malim ljudima, opterećenim neimaštinom i mislima čime će sljedećega jutra platiti kruh, nije išlo u glavu što se to odjednom oko njih zbiva. 
Pripadala sam tomu svijetu. Vijesti, koje sam redovito slušala, zbunjivale su me i plašile. Govorilo se o raznim kombinacijama raspada države i o gotovo neizbježnim ratnim sukobima. Sa zebnjom smo se pitali zašto samo jedna nacija tako uporno želi zadržati tu umjetnu državnu tvorevinu? Onda se dogodilo ono čega smo se svi bojali. Rat je postao naša krvava stvarnost. Napadali su nas sa svih strana. Bombardirali sela i gradove, ubijali vojnike i civile, žene, starce i djecu. Razorili našu Zemlju. Nevješti oružju mladići su napuštali školovanje odlazeći na ratišta s kojih se mnogi više nisu vratili. 
Nesretne majke i očevi još uvijek tragaju za svojim nestalim sinovima. Nikoga nismo napadali, ničije teritorije prisvajali, samo smo htjeli svoju slobodnu Domovinu. U Vojvodini, mojemu zavičaju o kojemu je, isto kao o slobodi Hrvatske, još davno bilo vrlo opasno glasno govoriti istinu, posljednji sam put bila 1990. godine. Onomu, koji se boji, a ipak mu ponekad nezgrapno ispadne po koja povijesna činjenica, više nije lako prijeći na drugu stranu nepravedno postavljene granice. To se dogodilo – mislim jednostrano mijenjanje granice – stvaranjem druge zajedničke tržave. Od tada se kod nas sve okrenulo naopačke. No o tome je najbolje šutjeti, iako svi znamo čije je što bilo prije ulaska u tu nepravednu državnu tvorevinu, samo se mnogi prave da to ne znaju. 
Zaboravili!? Visoke, kamene stijene uzdižu se prema nebu. Miris kadulje i mora ostaje iza nas. Ulazimo u prvi tunel. Instinktivno zažmirim kao što sam često činila da odagnam strah od mraka i neizvjesnosti. 
 
–Hoćemo moliti krunicu? Trgne me paterovo pitanje. 
Kako sam brže-bolje, kao prtljagu bez koje se ne može na put, na sebe natovarila i čežnju za zavičajem, kojemu ću uskoro nakon dvadeset godina prvi put biti tako blizu da ću moći osjetiti miris naše zemlje, od uzbuđenja pred susretom s rodnim krajem, zaboravih reći tko je moj današnji suputnik, ustvari čiji sam ja – gotovo sam sigurna – nikako slučajni suputnik. Onih devedesetih, kad nisam znala udara li mi srce jače od straha pred nagovještajem rata ili želje za slobodom naše Domovine, priključila sam se njezinu stvaranju. Bili su to teški, ali čudesno lijepi dani, ispunjeni nadom i iščekivanjem ostvarenja hrvatskoga sna. Tada sam spoznala i najdublju patnju i uzvišenu radost, osjetila suze, koje teku zbog bola i sreće u istom trenutku. Za sve koji su se na bilo način uključili u stvaranje naše države, to će vrijeme ostati u nezaboravnu sjećanju. Na jednom susretu s prognanicima iz mnoštva tih nesretnika, koji su se izbačeni iz svojih kuća, odjednom našli nigdje, prišao mi je izrazito visok i dostojanstven čovjek, kao da je već samim izgledom određen za vođu. Kako je bio u civilnom odijelu, nisam ni slutila da preda mnom stoji svećenik. – Ja sam pater F. Nasmiješio mi se i pružio ruku. U tom času nastalo je naše prijateljstvo, kakvo se stječe jedino u djetinjstvu i u teškim nevoljama. 
      Pater je neumorno obilazio svoj protjerani narod, molio s njima i tješio ih, ali nikada nije pokazao svoje osjećaje. Uvijek s osmijehom na licu, spreman za šalu, djelovao je kao da nije protjeran i ponižen, kao da pripada nekom drugom svijetu. Bila sam čitač u svojoj župnoj crkvi, te sam se lako i rado priključila paterovoj skupini. Svete smo mise imali na različitim i čudnim mjestima: u domovima, privatnim kućama, u gostionicama, na livadama...
      Molili smo se na svakom putovanju pa ni ovaj poziv na molitvu nije iznenađenje, ali na samom ulazu u tunel, bio je puno više. Osjetih trenutno olakšanje. Kao da sam popila kakav dobar lijek. Pater je bez riječi znao pokazati koliko mu je do svih nas stalo, do svakog čovjeka i u svakom trenutku. – Molit ćemo franjevačku krunicu. – Hoću li se stalno ovako trzati na paterove riječi? Možda još nisam spremna za ovaj put? Zašto sam krenula ako se bojim?
        – U ime Oca i Sina i Duha Svetoga... Pogledam u paterove ruke. Lijevom je držao volan automobila, a desnom na sebe stavljao znak križa. Ohrabrena nečim neobjašnjivim, a tako potrebnim čovjeku i jasnom slikom iz djetinjstva, kako klečim uz baku kraj kreveta prije spavanja ili na ranoj jutarnjoj misi, učinim isto. Tim znakom započinjali smo svaki obiteljski objed i svaki rad, njime me majka uspavljivala i dočekivala nakon buđenja. U našoj se obitelji sve važno započinjalo znakom križa.  –  Oče naš koji jesi... sveti se Ime Tvoje... Koliko god me srce vuklo majci na grob i u naše dvorište, u šljivik i vinograd kad zaplave prvi grozdovi, nisam se usudila kročiti na onu dragu stranu. 
      Na samu pomisao kako ulazim u naše dvorište, koje sada pripada nepoznatu tuđinu, srce mi počne snažno udarati kao da sam u najtamnijem dijelu tunela. Iločani su napustili svoj grad i otišli u nepoznato. Samo oni znaju kako im je bilo, ali spasili su živu glavu. Sjetih se da su tako u našem selu govorili za one mladiće, koji su se iz rata kući vratili kao teški ranjenici. Da, važno je spasiti živu glavu. 
         – Kruh naš svagdašnji daj nam danas i ne uvedi nas u napast... Ako ovako nastavim,  slaba će korist biti od moje molitve. Bolje da pateru odmah priznam kako mi misli lutaju od nemila do nedraga i da mi je teško pratiti krunicu. Usporedih molitvu i rad, koji obavljamo  misleći na nešto drugo. U tvornicama za strojevima mnogi stradaju i postaju invalidi zbog nepažnje, a koliko tek nesreća izazivaju nepažljivi i rastreseni vozači. Na um su mi padale svakakve ljudske gluposti ili sam ih tražila da odagnam ono što me uistinu mučilo. 
       Dok sam se tako bavila svim i svačim, pater je mirno nastavljao moliti kao da se na svijetu ništa ne događa. U automobilu je vladala tišina poput one na našoj njivi za ljetne žege. Pogledam kroz prozor i sklopim oči. Možda ću se malo smiriti. Jedna sunčana zraka spusti mi se na vjeđe i pomiluje lice kao da me želi ohrabriti. Pokušam pratiti krunicu glasnije izgovarajući svoj dio.  
        – I ne uvedi nas u napast... i ne uvedi nas u napast... Kao sa starih, istrošenih gramofonskih ploča, počne u meni sve glasnije odzvanjati ovaj dio Očenaša, pa i ne znajući pravi razlog, ponovim povišenim tonom.  – I ne uvedi nas u napast! Pater me bez riječi pogleda. Je li znao o čemu razmišljam? Svećenik razumije i ono što nije rečeno. Uostalom, za ispisanu patnju na licu patnika nisu potrebne riječi. Onda mi se javi nova misao. Bit ću tako blizu zavičaju. Tako blizu... Suze mi snažno zapeku oči. Jedna sklizne niz lice. 
       – Zdravo Marijo, milosti puna... Učini mi se da je i pater povisio glas. To nije dobar znak. Ili možda jest? Možda želi reći da čuje moje misli, da razumije koliki je moj strah. Dvadeset je godina prošlo od mojega posljednjeg boravka u rodnom selu. Što bi se dogodilo kad bih  jednom prešla granicu? Da prođem selom. I odem na majčin grob. Da vidim sve ono što me godinama neprekidno zove. Nizala su se pitanja bez odgovora. 
      Nova sjećanja ponovno prekinu molitvu. Preda mnom se prostre najljepši komadić zemlje na svijetu. Široka ravnica moga zavičaja zaplače bolnim krikom. Bogata i ponosna, ostavljena i napuštena. Zašušti žitno polje. Klasje se lagano zanjiše. Jedna ptica prhne i odleti visoko među ljetne oblake, boje perja. Zrak zatreperi, a onda se smiri kao da je čitav svemir stao pred tolikom ljepotom. Tko nije bio ljeti u Srijemu, ne može zamisliti ovu sliku. Nema majstora koji je može naslikati. Treba je vidjeti. Osjetiti na koži, pod kožom, u snažnom udaranju bila. Biti tamo. Zakovitlan nekom čudnom silom i bačen kao zrno pšenice na plodno tlo gdje će proklijati i duboko pustiti snažno i neuništivo korijenje. 
 
      Kad mi je sestra tih devedesetih sve češće počela javljati da traži kuću i zemlju za zamjenu za našu i da će se svi preseliti u Hrvatsku, sjetila sam se svih svojih odlazaka od kuće. Bolnih pogleda majke i našega plača dok me pratila na željezničku stanicu. Tako je bilo dok nije potpuno onemoćala, a onda ubrzo i preminula. Sada svi napuštaju selo. Ne zbog školovanja kao što su mladi poput mene odlazili kad su nam komunisti dolaskom na vlast oduzeli zemlju... Humano preseljenje! Izgovorim glasno, a pater me opet bez riječi pogleda. Svašta će se naslušati na ovom našem putovanju. Moram stišati osjećaje i srediti misli. Ne mogu dalje ovako. No uzalud sam se trudila. Pred sobom sam gotovo živo vidjela sestru i te nepoznate ljude kako joj svakodnevno ulaze u dvorište i prijete. Zamišljala sam ih poput onih koji su kolonizirani u kuće protjeranih Nijemaca. Zauzeli su njihova bogata imanja i zavladali selom. Preuzeli su vlast i odmah pokazali što će biti s onima koji ih ne budu slušali. Ponizivali su nas na sve moguće načine, izazivali nemir i strah.
      Oduzimali su nam hranu ne pitajući čime ćemo se mi prehraniti. Za krađu su imali i službeni naziv: pljenidba. Nije to bila obična riječ kao što su druge riječi iz gramatike, rječnika i pravopisa, pa onu koja ti se ne sviđa, ne ćeš rabiti. Pljenidba je bila opasna riječ od koje je zastajao dah, a strah se zavlačio pod kožu. I sada, nakon pedeset godina dolaze slični ljudi, jedina je razlika što nas oni su istjerali, a ovi prijete da moramo napustiti kuće ili će sve poubijati. – Ne piše nam se dobro! Bila je najčešća uzrečica, koja je tih dana kružila selom. Jedan od došljaka pitao je moju sestru zna li ona tko je on. Kad je rekla da ne zna, on se uspravio da djeluje viši i opasniji te rekao da je zloglasni S. i onako usput dodao: – Neka ga se sestra čuva kad sljedeći put dođe... Dakako, ako još bude u selu. Mislim da je zloglasni S. jako uplašio moju sestru, jer je ubrzo prihvatila kuću i zemlju, koju će zamijeniti za našu, a koja joj se ni malo nije sviđala. – Koja kuća može biti ljepša od njene? Koja je zemlja onako plemenita kao naša? Gdje može naći naše dvorište? Nigdje na svijetu ne postoje dva naša dvorišta. 
      Tako je sestra danima plačući govorila u telefonsku slušalicu, a ja joj nisam mogla ni ništa reći što bi promijenilo njezinu sudbinu. Kad je s obitelji i našim starim ocem doselila u Hrvatsku, tješile smo se kako smo sada bliže jedna drugoj, ali i njezina i moja tuga postale su veće od našega sela, od svih njiva, bašče, šljivika i vinograda. Naša je tuga postala veća od cijeloga svijeta. Čak i od moje dječje gladi kad su nam oni za vrijeme pljenidbe uzeli sve brašno, a ja sam jako voljela kruh! – Nema kruha, dušo! Plačući, kao da je i ona malo dijete, odgovarala bi baka na moje zapomaganje: – Ti meni samo daj makar ga i nema! Uporno sam ponavljala svoju gladnu želju. Što smo bili bliže cilju našeg putovanja, u mislima sam sve više vraćala životu u zavičaju. Sve je bilo preda mnom, pa i ona pljenidba koja me skoro koštala života, jer sam zbog nedostatka hrane naglo omršavjela i teško se razboljela. Mi nismo imali što jesti, a oni su se penjali na naš tavan, zavirivali u svaki kutak kao da je kuća njihova. Tražili su mjesta na kojima bismo, prema njihovu mišljenju, mogli skriti žito, brašno... a i sol je bila jako važna. Ja sam bila vječito gladna, a otac stalno ljutit. Baka ga je neprestance molila da ne viče, jer se bojala da će ga oni iz vlasti navečer odvesti u općinu, a onda će vidjeti što znači njima reći kako nema ni brašna ni žita. Naše su ljude toliko tukli da su mnogi umirali od batina.  –  Vidite, Iločani su se nakon godina progonstva vratili kući!
 
      Tako su mogli i Kukujevčani. 
 
      Ponovim misao koja me godinama muči, ali pater ne reče ništa. Opet sam nešto krivo kazala. Riječi ostadoše lebdjeti u zraku. Jasno sam ih vidjela na zrakama sunca, koje su me toga časa jače zapekle po rukama i licu. Uzalud mi je otac govorio da se ni u što ne miješam. Bujicu istine, koja poput snažne struje, teče mojom nutrinom, nitko ne može zaustaviti. Nešto puno jače od mene bode me i tjera da ono što mislim, moram izreći, a to nije dobra osobina. Toliko bih željela da se opet mogu vratiti kući. Da izdaleka viknem kako sam gladna, a onda začujem bakin glas: – Što bi htjela, dušo moja? 
      – Oče naš koji jesi… i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim… Ako pater i primjećuje da su moje misli daleko, ništa ne govori. Moli istim ritmom i tonom. Ja svako toliko podignem glas kao što sam u djetinjstvu bezazleno činila moleći i pjevajući u crkvi. I na ovom sam  putovanju kao dijete od silnog uzbuđenja stalno povisivala glas.
      – Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grješnike… gotovo zapjevam. U koliko mjesta danas žive protjerani Kukujevčani? Neki kažu u osamdesetak, drugi tvrde da je broj veći od sto. Broj i nije važan. Bitno je da više ne žive u svome mjestu. Razbacani su kao pijesak u pustinji. Kako se to moglo dogoditi? Ljudi odlaze za koricom kruha, za lakšim životom, u ratovima bježe da spase glavu, ali kako se smije protjerati cijelo selo? Usred molitve javi mi se jaka želja da mi pater kaže što on misli o ljudskoj i Božjoj pravdi. Hoće li krunici doći kraj? Učini mi se da ćemo moliti do vječnosti. Nastavljam svoj dio pažljivije izgovarati. Misli sve brže naviru. Bojim se da ću koju izgovoriti umjesto molitve. 
      – Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu… Pater se prekriži i prvi put se okrene prema meni. – Eto, gotovi smo! Reče s takvim mirom kao da smo obavili neki važan posao. – Jesmo li obavili? Javi mi se onaj glas koji me stalno opominjao, pun sumnje i krivnje. Na putokazu pročitam koliko nam je kilometara još ostalo... Rat je odavno završio. Prognanici su se vratili svojim kućama. Iako nisu onakve kakve su ostavili, bile su njihove. I pater se vratio sa svojim vjernicima u svoj Ilok, ali svake godine dolazi na Trsat. Dogovorili smo se da ćemo, kad budem spremna, u znak zahvalnosti za sva naša sretno završena putovanja, hodočastiti Majci Božjoj od jednog do drugog svetišta, od Trsata do Aljmaša. Izgledalo je da sam ovo ljeto spremna pa smo krenuli na put. 
      Srpanj ugrijao. I kod nas vrijeme žetve. Kod nas za mene uvijek znači u zavičaju. Već čujem ševu u otkosu i vidim prepelicu kako leti iznad klasja. Poželim biti ptica i podignuti se iznad ljudskih pogleda. Kad večer zagrli selo i zrikavac započne pjesmu, do zore bih sjedila na kućnom pragu. U tom času mi se učini da čujem zvona sa zvonika naše crkve.  
      Stojim uz Dunav. S ove strane. Voda je mirna, nebesko plave boje. Ni daška vjetra. Ništa što bi je uznemirilo. Kao da se ništa ne događa. A pred mojim očima druga slika. U zastrašujućim rijekama prognanika mnoštvo uplašenih ljudi... Stojim s ove strane. Na drugoj velebna napuštena crkva Presvetoga Trojstva u mojim Kukujevcima. Od Trsata do Aljmaša pratile su me iste misli. Hoću li moći svladati strah i prijeći granicu? 
 Tako sam blizu. Tako blizu...
 Autor: Ljubica Kolarić Dumić
Powered by WordPress.