LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ: MOJE SRIJEMSKE PRIČE

HRVATSKE NOVINE
Typography

Raskošna lepeza ljubavi i široka srijemska duša izrodile su kod naše književnice i poeziju i prozu antologijske vrijednosti, djela u kojima se zrcale stoljeća uspravnog i ustrajnog trajanja Hrvata na širokoj ravnici, očaranost idiličnim danima djetinjstva širokih šorova i zelenih vrtova prohujale mladostiL jubica Kolarić-Dumić i u novim srijemskim pričama (radni naslov) ostaje do kraja vjerna sebi. I svojoj rečenici, svome temeljnom nagnuću – svome Srijemu. Ukratko, ostaje vjerna svojim posvemašnjim zaokupljenostima – jučerašnjim današnjostima/davnašnjim     

jučerašnjostima. Iako su formalno strukturirane oko, za nju svakako konkretnih, zbiljskih događaja, nerijetko nam se nadaju kao fragmenti 
tematski zaokružena serijala o galeriji odnekud tako poznatih, tako pitomo dobroćudnih i razdraganih likova… I kad čitatelj pomisli kako se netom utoplio u laganom ritmu, nerijetko bajkovite, priče, idući ga odlomak vrati u normalu, u zbilju kakva već biva u ogoljeloj, prozaičnoj, našoj usvakidašnjenoj svakodnevici. Naravno, svi su ti prijelazi izuzetno elegantno nijansirani, naizgled teško zamjetljivi i, bar površnijem čitatelju, ponekad, reklo bi se, nekako sporadični, usputni. Međutim, u tom naizglednom lelujanju lako je nazrijeti čovjeka – makar bio dijete – čovjeka neponovljiva, upečatljivo prepoznatljiva, riječju: dramu čovjeka s imenom i prezimenom. Ali i čovjeka bez adrese. Čovjeka kojega je zapalo da, prema starodrevnoj, sve svoje sobom…, i raznosi i skuplja, i baca, i razdaje… Riječ je zapravo o djetinjstvu koje traje vazdanji život. Autorica je uronjena u to, upravo takvo (opće i univerzalno) djetinjstvo. Djetinjstvo koje je samo uvjetno njeno, ali ne zato što ono ne bi bilo njeno – nego zato što pripada svakom njenom čitatelju. I današnjemu i sutrašnjemu, i ovdašnjemu i ondašnjemu. Možda je prigoda da se i u ovoj prilici kaže kako je nezahvalno na osnovi rukoveti od dvadesetak memoarskih priča i pričica – među kojima uz posve završene, postoji i više njih koje su  u fazi zrenja, u fazi brušenja, stilizacije i cizeliranja (a koliko je to nedokrajčiv posao znade svatko tko se nađe u omčama, odnosno u zagrljaju riječi!) - srljati u nekakve konačne i bezprizivne sudove. Takvi su sudovi, bar u ovoj prilici, posve suvišni. Kao što je suvišno i raspredanje o mjestu i ulozi ove proze u suvremenoj hrvatskoj (dječjoj/školskoj, pečalbarskoj, protjeranoj, prognaničkoj/domoljubnoj…) književnosti. Jer, bar do sada, čini se, hrvatske iseljeničke suze rosiše (samo!) u izvandomovinskoj Hrvatskoj, snatriše je i oplakivaše. Odskora, eto, i u njoj samoj. No, kako god bilo, razvidno je da su riječi u ovim pričama zaigrane, da su radosne i kad plaču, da su sjetne i kad su posve razdragane. Riječju, riječi su u ovim pričama iskrene. I kad su trpke, i kad su bajkovite. I zato im treba pomoći da što prije ugledaju svjetlo dana. Ono je jedino što nam eventualno preostaje. Nakon svega. I zato je potpora ovoj knjizi – potpora svemu onome što ona u sebi nosi. Potpora onome što sluti. I onda kada se smije i onda kada oplakuje.                                                          Ante Selak 
 
Powered by WordPress.