Plemićke obitelji podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca

HRVATSKE NOVINE
Typography

Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca pripada tipu specijalnih leksikona, i to po dvjema osnovama: njegovu posebnost ne čini samo zemljopisno područje na koje se odnosi nego mu posebnu dimenziju daje i to što se u zadanome teritorijalnom okviru usredotočuje na pojave i osobe koje imaju (i) hrvatski karakter. Kao takav, on nastoji obuhvatiti ne samo Bunjevce i Šokce u vojvođanskom i mađarskom dijelu Bačke nego i u cijelome povijesnom ugarskom Podunavlja.     

Plemićke obitelji
ADAMOVIĆ. Porodično ime izvedeno je od osobnog imena Adam i često je u Hrvata u Mađarskoj – postojalo je na gotovo cijelom području nekadašnje Ugarske. Plemićki je naslov dobio Đuro Adamović 10. X. 1625. od kralja Ferdinanda u Bečkome Novome Mjestu. Porodični se posjed nalazio u Lemešu, a u kraljevskoj je darovnici najstariji u izvorima sačuvani spomen tog mjesta, pod imenom Miletić. Plemstvo je objavljeno iduće godine u Požunskoj županiji, gdje je obitelj bila nastanjena, u mjestu Kuklón. Iz Požunske su se županije pojedini članovi obitelji raseljavali u druge županije: Bačku, Baranjsku, Čongradsku, Tolnansku, Terenčenšku i Njitransku. 
U Bačku županiju prvi se doselio Balint, koji je 1736. uvršten u popis plemića Bačke županije na temelju plemićke svjedodžbe Šomođske županije iz 1732. U popisu plemića Bačke županije iz 1754.–55. nalaze se Balint i Mijo Adamović. Njihovi su potomci Mirko i Gabor, koji su na popisu plemića Bačke županije iz 1771. navedeni kao stanovnici Lemeša. Plemstvo Mije Adamovića, odvjetnika, proglašeno je u Baji 1756. prema svjedodžbi Požunske županije iz iste godine. Od 1803. godine pripadnici te porodice više ne žive u Lemešu. Na popisu plemića 1841. u Baji bili su Franjo i Ivan Adamović. 
U Segedinu je 1700. zabilježeno ime Mihaela Adamovića, 1724. Gabriela Adamovića, a poslije je važnu ulogu u gradu imao Balint Adamović. Porodica se u Segedinu u ispravama spominje do 1791. kao katolička. Godine 1785. Petar Adamović sa svojom sedmeročlanom obitelji pojavljuje se u popisu Protokola ispovjedajuščih Cerkve Hrama svetog oca Nikolaja u Segedinu, dakle među pravoslavnima. Ne zna se je li riječ o prijelazu cijele porodice na pravoslavnu vjeroispovijed ili se nova porodica s istim prezimenom doselila u grad, no već 1793. porodično ime Adamović nestaje i iz pravoslavnih crkvenih knjiga i iz Segedina. 
Važniji su članovi porodice iz XVIII. stoljeća: spomenuti Mijo, bajski odvjetnik te glavni županijski odvjetnik 1759.–81.; plemićki suci županijskoga sudbenog stola bili su Gabor i Mirko 1766. te i Antun 1778.; Balint je imao važnu ulogu u gospodarskom i trgovačkom životu te u upravi u Segedinu. 
Ovu porodicu valja razlikovati od slavonske porodice Adamović (s dvije loze, Čepinski i Tenjski), koja je 1892. imala posjede i u Bačko-bodroškoj županiji.
ALAGA (ALLAGA). Prema predaji podrijetlom je iz Dalmacije. Plemstvo je od kralja Karla III. dobio Petar Alaga 15. VII. 1722. u Požunu, a proglašeno je 3. IV. 1723. na Skupštini Bačke županije u Baji. Pripadnike porodice izvori spominju 1687. u Kaćmaru, 1716. u Somboru, a 1722. godine u Subotici. Petar Alaga 1728. godine držao je pod arendom pustaru Aljmaš, koju je uzeo od grofa Marka Cobora i za nju plaćao 759 forinta na godinu. Od 1748. članovi porodice naseljavaju Lemeš. Među lemeškim plemenitašima na plemićkom popisu za 1754.–55. nalaze se Pajo i Ivan Alaga, na popisu za 1797. ubilježen je plemić Petar Alaga, a 1798. više pripadnika te velike porodice. Porodica je dobila darovnicu na posjede u Lemešu 1803., nakon čega je nosila naslov "Nemesmiliticsi" (lemeški). U popisu plemića iz 1841. u Lemešu je zabilježeno 33 člana porodice.
Iz porodice potječe nekoliko poznatijih osoba: Petar Alaga bio je od 1790. novosadski senator te gradski kapetan 1797.–99. i glavni sudac 1799.–1801., a obnašao je i druge dužnosničke časti; sin spomenutog Paje Alage, Stipan, bio je sudac Bačke kraljevske table, a unuk Karlo arhivar Bačke županije; Emerik Alaga bio je sudionik u revolucionarnim gibanjima 1848; Geza Alaga bio je skladatelj i muzičar; Oto Alaga bio je odvjetnik; Gaja Alaga nuklearni fizičar, jednako kao i njegov sin Miroslav Bogdanović–Alaga. 
Pripadnici porodice žive u Lemešu. Porodica čuva originalnu grbovnicu s visećim pečatom.
Opis porodičnoga grba: u plavome na zelenom brežuljku uzdignut na dvije noge oslonjen o nagnut bijeli stup dvorepi zlatni lav. Nakit: kaciga s krunom iz koje raste  zlatni orao koji u desnoj kandži drži sablju krivošiju; plaštevi zlatno-plavi i srebrno-crveni.
AMBROZOVIĆ. Plemićki je list i grb Marija Terezija dodijelila 1760. Ivanu Ambrozoviću i njegovu sinu Ladislavu. Ivan je imao velike zasluge što je Požega postala slobodnim kraljevskim gradom 1765. Tada je izabran za gradskog suca u razdoblju 1765–1768. te za doživotnog senatora. Članovi porodice pokapani su u grobnici pod požeškom župnom crkvom sv. Terezije. U Požegi je porodica izumrla prije 1821.
Jedan ogranak porodice Ambrozović naselio se u drugoj polovici XVIII. st. u Sombor. Franjo Ambrozović spominje se 1780. kao somborski senator. Njegov sin →Ivan Nepomuk bio je pjesnik, odvjetnik, senator i zastupnik u ugarskom saboru, a Ivanov sin →Bela savjetnik pri ugarskome ministarstvu trgovine. Jedan Belin sin, →Dezider, bio je spisatelj i tajnik Mađarskoga umjetničkog društva u Budimpešti, a drugi sin Lajčo bio je veliki župan u Baji 1906–1910.
ANTUNOVIĆ ALJMAŠKI. Leopold I. plemstvo je dodijelio 18. XI. 1698. Stipanu Antunoviću, njegovoj supruzi Ani Petronili (rođ. Guganović) te njihovu sinu Antunu, što je 1754. potvrdilo i povjerenstvo za pregled plemićkih povelja. Plemstvo je poslije dobio i drugi Stipanov sin Ivan, graničarski kapetan iz Subotice. Treći Stipanov sin Šime (1696–1775), koji je bio oženjen Marijom rođ. Latinović, kupio je imanje Aljmaš, a četvrti sin Stipan dobio je 1719. u zakup posjed Kunbaju, skupa s Guganovićima. Marija Terezija dodijelila je 1751. plemstvo Albi Antunoviću iz Bačkog Aljmaša. Odlukom skupštine Bačke županije ubilježeni su 1807. u popis plemića izravni Stipanovi potomci Mate i njegovi zakoniti nasljednici Pajo, Josip (otac →Ivana Antunovića), Đuro i Beno. U popisima bačkih plemića spominju se ogranci Antunovića iz Aljmaša, Bikića, Stare Moravice i Subotice. Iz ove je porodice proglašeno ukupno 37 plemića.
Ugarski je palatin darovao 22. XI. 1745. pustaru Kunbaju članovima obitelji Latinović i Guganović te Šimi Antunoviću. Kako su, međutim, propustili pribaviti kraljevsku potvrdu darovnice, na poticaj →Mate Rudića Ugarska je kraljevska komora 1791. pokrenula spor koji je završio na štetu Antunovića i ostalih vlasnika te su Antunovići 1815. izgubili imanje. 
Selo Aljmaš, prema kojem je obitelj poslije dobila plemićki pridjevak, Ugarska je kraljevska komora najprije 1780. dala u zakup porodicama Rudić, Antunović, Šišković, Kovačić i Vermeš. Kraljevskom darovnicom od 25. IV. 1803. Bartul Antunović (1745–1813) dobio je dio Aljmaša, skupa sa svojim zakonitim potomcima Šimom, Franjom i Karlom. Tada su sva četvorica i dobila pridjevak Almaški.
Porodica Antunović bila je ugledna među bačkim Bunjevcima, a ugled joj se dodatno povećavao rodbinskim vezama s ostalim poznatim porodicama kao što su Rudići, Guganović-Šiškovići, Latinovići, Vojnići, Sučići i drugi te su mnogi iz porodice zauzimali najviše položaje u županiji, a osobito u Subotici. Spomenuti Šime Antunović (1696–1775), sindik franjevačkog samostana u Subotici, darovao je oltarsku palu sv. Mihovila franjevačkoj crkvi. Drugi navedeni Šime Antunović (rođ. 1770) bio je 1797. glavni vojni poručnik Bačke županije. Spomenuti Albe Antunović Almaški (1780–1852) bio je županijski glavni bilježnik 1810–19, drugi podžupan 1825–30 te prvi podžupan 1830–32. On je pomagao mladomu Ivanu Antunoviću, kasnijem naslovnom biskupu i preporoditelju južnougarskih Hrvata, najpoznatijem iz cijele porodice
Opis porodičnoga grba: Na plavom štitu i zelenoj tratini stoji vitez, odjeven u crvenu i zlatnom vrpcom urešenu odoru, u čizmama i sa šubarom na glavi; s pojasa mu visi tok mača, u desnici visoko drži savijenu sablju, a lijeva mu je ruka oslonjena o bok. Na kacigi je pelikan raširenih krila koji u gnijezdu krvlju hrani svoje mlade. Plaštevi su plavi pozlaćeni i crveni posrebreni. 
dr. sc. Slaven Bačić
 
Iz Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca svezak 1
nastavlja se
 
Powered by WordPress.