Božica Zoko: Zapis o knjizi Šokica pripovida Ruže Siladjev

HRVATSKE NOVINE
Typography

Kad Šokica pripovida – odmah je tu blizu – takorekuć' unutra – riječ vid. Odjednom shvatiš zašto ljudima prijašnjih doba doista nije bio potreban televizor – takozvana dalekovidnica. Oni su tako povedali-pripovijedali i pripovidali – ej! – da si umah sve vidio.  Vidali su rane dušne. Jer nekoć je pogled bio sve      

 
(Zdravo, zdravo spasa cijeno – zdravo janje pomirbeno!)
Zapis o knjizi Šokica pripovida Ruže Siladjev iz prekodunavske Sonte u Srijemu – objavljene u nakladi NIU Hrvatska riječ, uredio Milovan Miković – u Subotici još 2011. – ali dugo je trebalo da stigne do nas – kao da je Dunav more ili tiši od najtišeg ocean – tamo daleko – na Mjesecu…a nije – ovdje je – na našoj Zemlji… 
Zbog knjiga koje piše Ruža Siladjev – vrijedi živjeti. Najkraće rečeno. Sonta postaje svemir.  Pokoju riječ ne razumiješ, ali ne listaš zadnje stranice s objasnidbama nepoznatih nam riječi. Odveć je lipo to u čemu si. Lijepo. Lepo. Ne ide ti se nikamo. Ostao bi u Sonti.  Ne zanima te znanost o jeziku na taj način. Ovaj put. Čitaš.  Dublje ionako sve razumiješ. A duboko jesi. Baš na dnu Panonskog mora. I sve vidiš. Što si pročitao. Jesu li to samo kratke pripovičke ili gartlici za čas kratiti – svejedno -  u oba slučaja u vikovičnje se tičeš.  Ono o tebe. Tako mora izgledati uskrsnuće. 
U jednom od svojih samo po sebi razumljivih iznenadbi.  – u svom začudnom zaumu. Tamo daleko gdje je sve pohranjeno. Što smo prošli –a gle – opet je tu. Čitavo. I čitavato. Cijelo. Povratak u raj.  
Obično se ljudi u apokrifnim legendama začude kad prošavši kroz rajsku mitnicu – obavezno uz pomoć rajskog vodiča obilaze raj  tražeći  svoje mjesto u njem. Gotovo uvijek dobiju neočekivani smještaj.  Svoju kućicu u svemiru – rekao bi Nikola Šop. Kod ovog uskrsnuća – a kod te riječi u književnosti uvijek se moramo prisjetiti romana Lava Nikolajeviča Tolstoja istog naslova - divno je to što nitko ne poriče muku i smrt što je do uskrsnuća dovela – ali ona nije najvažnija i najbitnija – nego upravo ono što kažu da je glavno otajstvo kršćanske vjere. Uskrsnuti.  Ta sve je ope' ovdi-vode-tode-ovdje…tu.  Gleducneš li ili dugo glediš – upiljiš se ili samo projdeš jedva glednuv – ne možeš više nikada poreći riječju stvoren prostor.  Govore o nebeskoj domovini. Rajskom zavičaju. Ta ne bi boljeg i bolju poželio. Što uho nije čulo, što oko nije vidjelo – pripravljeno je… - a mi smo to već ovdje doživjeli.  Bože, takve bi se knjige postidjelo suho zlato! Osobito ono u polugama.  Suho zlato je najljepše kad teče u riječima. Stoji i teče. Tako je to uvijek  s riječima. Što se zapisuju. Stoje i teku.  I tu ima i smija! Tu ima života. Mara i znanja – najtajnijih tajni zanata. Šokica pripovida tako što više šuti i sluša.  Gleda. A onda istom kaže. Ili sve to istodobno. Koliko je njih uskrsnulo u ovoj knjizi! Živi su nam – prid očima.  
Mogli bi i' naslikat'. Ali onda ne bi bili tako živi. Bili bi zaustavljeni u nekom svom trajnom stanju.  Ne, ovako je dobro. Odabrani čas, sat, dan, godine, stoljeća…- u knjizi Ruže Siladjev zbrojeni su tako da ti likovi nastavljaju živjeti. Živu! Ništa drugo.  I kad su umrli.  Taman da nam predoče nji'ovu osmrtnicu. Sliku prije zatvaranja lijesa.  
 
Roman gusto tkanje
To je roman u punom smislu riječi. Roman-čipka.  Roman gusto tkanje.  Ujedno. Književni znalci još istražuju porijeklo i sadržaj te do danas nikad dokraja određene književne vrste ili roda. Ili zgode i slučaja. I najnovija dostignuća tvrde da se uz postanak te riječi vezalo i veže -  sve zapisano. Uopće pismena i pismenost. Bila to pjesma, darovnica, ep ili ugovor, molitva ili prispodoba…još se čuti o tome. A i sama rič pripovidati – već je rečeno – i znano – veže nas uz prapostanak našeg jezika – uz staroindijske Vede – jednu od najstarijih svetih knjiga i naše vjere i uljudbe. Povedati, pripovijedati – pripovidati…pripovejdati! Kad Šokica pripovida – odmah je tu blizu – takorekuć' unutra – riječ vid. Odjednom shvatiš zašto ljudima prijašnjih doba doista nije bio potreban televizor – takozvana dalekovidnica. Oni su tako povedali-pripovijedali i pripovidali – ej! – da si umah sve vidio.  Vidali su rane dušne. Jer nekoć je pogled bio sve. Ranjavao je i liječio. Smrzavao i teplio. Ubijao i začinjao.  Točnije – oko. Oko Božje i naše. I treće što u nama sklada ta dva vida s onim što slijepe oči skrivaju od svijeta svjetleći u nutrini. 
Ružina knjiga vratila nam je san
Ovdje smo tako blizu tajni našeg jezika u tolikoj mjeri da kad sve dočitaš i sve vidiš počneš snivati.  Ove riječi djeluju na tijelo. To je čudo! Sveto pismo kaže: Tijelo ne koristi ništa – duh je taj koji oživljuje. U redu. Ovdje ne razlučuješ. Ne dijeliš duh, dušu i tijelo. Sve zahvaćaš. Ružina knjiga vratila nam je san. Hvala! Napokon smo to opet doživjeli. Ono kad poželiš da svi, ama baš svi koje znaš i oni na koje misliš s ljubavlju ili su ti dragi – pročitaju tu knjigu i dožive isto to što i ti. Sontu. Blaženstvo.Višu prisutnost – na zemlji. Posve blizu. Koliko samo pad u prašinu i blato može biti. Prizemljen i uzemljen – a blažen! Valjaš se u prašini. U zemljici – rekla bi Ruža. Priprosto i profinjeno u isti čas. Teško i lako. Sve se podnaša. Sve. I sve se može dogoditi.- a obično.  I čudesno – ono prizvano i odabrano ne ostavlja šupljine – nego upotpunjuje.  Ne može čovjek vjerovati. Punina i praznina da mogu tako zdušno zajednički stvoriti punu sliku. Cjelinu.  Nije čudo što je Ruža i slikarica jer takav uspjeh je dijelak slikarskog umijeća. To je spašena ljepota. U njoj dobrota i istina. I sve tri se smiju. Smiješe se. S ljubavlju. Ovaj svijet nije rascijepljen na male isječke iz naše - Ružine i sonćanske povijesti – nego - opet moramo reći  - čudesno – iscijeljen! Ruža Siladjev je vidarica. Bože, zar se vratilo vrijeme kad su knjige obuzimale svog čitatelja, liječile ga i spašavale?! Milovale pogledom. 
U srce dirale i nasmijavale.  Ružo, što da ti kažemo? Zbog tebe će ostati u nama blagorodnost i nježnost – dovela si nas na granicu smijeha i plača – i onog što reče Šenoa – u pol plača, u pol smija – kad se ljubi  - nema grija! Ti si nas još dalje odvela. U svojoj smo kući. Na svom smo mjestu. A da se tamo stigne - to je najdulje putovanje. I najneizvjesnije. Kod tebe nema nesigurnosti. Postali smo obitelj.  Susjedi – prijatelji.  Komšije. Možda je i Dunav zaslužan za to.  Puno znači živjeti pokraj velike rijeke makar i u malom selu. Davno su rekli to o velikim rijekama i svemu što one sobom nose. Što bi sve Dunav-Dunaj-naše Dunavo – i Dunajka djevojka mogli iznijeti na svjetlo danje – možemo samo sanjati. Dunav izvire u Crnim šumama i utječe u Crno more. Iz crnog u crno! Srećom ploveći – a ploviti se mora - nagleda se svjetskog šara - i buke i vreve i stigne  sve do utihe – plavetnog beskraja – prapočetnog mirotvorca – Tihog oceana. Tako ga zovu valjda zovu zato što su njegove unutrašnje buke najjače i valovi najveći –što je najteži -  miču se pod njim tektonske ploče – ni Japanci ni Havajci ne mogu ga ukrotiti – ni glave s Uskršnjih otoka – i još takozvani znanstvenici vježbaju u njemu svoje nove bombice – groblje je satelita i kanta za smeće nerazgradljivog plastičnog otpada. Valjda zato što je njegova buka i muka najveća – valjda je onda i njegova utiha najtiša – najdraža i najmilija. 
Da, svaka velika rijeka –more i ocean znaju tajnu prvotnog kopna. Tajnu izlaska. Živeći u selu pokraj koje protječe velika rijeka – i ne hoteć' sve to možeš i sam naslutiti. Osjetiti – biti dionik otajstva. Rastući pokraj Dunava možeš imati sve to. Zvonimir Balog sad već može pitati vodu što najviše voli biti – izvor, potok, rijeka  -jezero – more – ocean -  lokva, pojilo za konje, čatrnja-gustijerna, bunar ili bunarić…ledenjak, raspuknuta  santa leda, vrela suza ili kap kiše…Sve je u svemu – što se može kad je tako! 
O, s pravom ste se vode, vode, na put dale
Da biste jednom stigle dobru svome
I predale se moru širokome
Koje ste dugo tražile i zvale…
Tako reče  vodama Luis de Camões (1524?-1580.) u prijevodu Nikole Milićevića koji je za nj još našao lijepu uvodnu riječ koju moramo navesti – Rodio se u Lisabonu, studirao u Coimbri i proveo je vrlo nesređen i nesretan život. Najprije bijaše poslan po kazni, kao vojnik, u Afriku, gdje je u ratu izgubio desno oko. Zatim je isto kao vojnik proveo 17 godina (1553-1570) u Goi, u Indiji, gdje se napatio svakoga jada i nevolje i gdje je napisao svoj glasoviti epos Lusiadi (Os Lusiadas, 1572.). Umro je u najvećoj bijedi u Lisabonu. Camões je prije svega slavan po svom eposu koji stoji kao temelj i najviši domet portugalske književnosti, ali on je isto tako velik i kao lirski pjesnik, naročito kao sjajan majstor soneta. Uglédao se mnogo u Petrarcu i druge talijanske i španjolske pjesnike, preuzimao je teme i stihove, ali sve je to duboko vezano za njegov život. 
U njegovim pjesmama ćemo naći beskrajnu lamentaciju jednog prognanika i patnika koji je okušao raj i pakao, grijeh i molitvu i kojemu ništa ljudsko nije bilo strano. Znao je sanjati sretne pejzaže i nestvarne Arkadije – kao što je znao proklinjati nebo i zemlju i samoga sebe. I svuda ćemo osjetiti sigurnu ruku velika pjesnika koji je dobro poznavao zvuk i pokret rodnoga jezika i koji je znao naći dostojnu riječ za svaku svoju svijetlu i mračnu misao. Njegove pjesme prvi put su objavljene 1595…
    Ruža Siladjev ne mora ići tako daleko u vremenu i prostoru – može sada i ovdje  mirno cvasti nuz Dunav . Pokraj velike rijeke. Jer  rijekom se može ići uzvodno, nizvodno i hodati objema obalama istodobno kako je u svojoj Zemlji čarobnika zapisao Henri Michaux.
 Uz pomoć Rudijera-Ruže Boškovića i njegova apsolutnog dinamizma mi dodajemo još dinamike i zaključismo – može se istodobno ići uzvodno i nizvodno što i nije neka velika mudrost. Dosta ti je gledati lađe na Dunavu. A apsolutni dinamizam – što bi to bilo?! Potpuna pokretljivost. Istodobno na istom pravcu ići u dva suprotna smjera. Ravnine su pune pravaca. Prostor pun ravnina. Vrijeme puno prostora. Sve se kreće u svim smjerovima. Eto mudrost ii premudrosti! Malo smo nadopunili i Heraklita Mračnog – on samo reče – Phanta rei! – Sve se kreće! A mi još u tom svemu kretanju, već rekosmo,  ćutimo blaženstvo. Pavao Pavličić je u jednom svom romanu napisao - …taj blaženi Vukovar… Mi smo to pročitali – htjelo se tako – nakon sveg onog hirošimsko-nagasakijevskog  i duhovno-duševnog razaranja tog grada i jedva smo je izdržali. 
 
 Zahvalni i sretni smo
Ali ipak jesmo – sve do danas. Nije baš uvijek blaženstvo – nekad je samo ženstvo, a nekad stvaraš k'o muško – i općenito budeš potpun čovjek. Ipak, nismo zaboravili na svetost što ima nedodirljiv svetokrug – unutar kojeg  svjetlost sve prožima. Sve što nadolazi. Ta prožimanja znaju potrajati – kad uspiješ i svetost-svjetlost sve prožme – a bude takvih časova – jedan od njih je i dočitanje knjige Ruže Siladjev – tko nam može zamjeriti što tu noćicu- opet Ružina riječ -  usnemo blaženi?! 
Tako smo zahvalni i sretni što ova knjiga postoji da se to ne mere iskazati! Mi jesmo ponešto rekli – i to   u množini – u prvom licu množine  - jer unatoč samoći blagoslovljeno ćutimo da nas ima više.  Ne odveć, ali nismo sami na svijetu.  Ako nitko drugi – Bog je s nama.  A nas je valjda točno onoliko koliko i triba bit'. To znači – svi na broju. Tako izgubljenoj ovci što je smo je našli u sebi čitajući knjigu Ruže Siladjev ne preostaje ništa drugo nego  da kaže – Oprostite, vi svih 999 – što ste zbog mene tako dugo bile same bez pastira. O mogu ja bit' i čoban! – nasmije se pastir na to i reče ponosno cijenu – Zato sad ova knjiga vridi 1000 ovaca! Nazdravlje! Bit' će opet jednom i djece i novaca .        
 
Piše: Božica Zoko
 Objavljeno u mjesečniku Hrvatske novine broj 60
Powered by WordPress.