Božićno je vrijeme. Kalendarska zima. Vrijeme u pokretu Lajče Perušića sa slikom dijelka nepoznatog nam satnog mehanizma na naslovnici – ili je to neki stroj čije nam plavobijeleocrne konture podsjećaju na naša svjetlosna podrijetla i prvotne tame što nas još prate. Te je plava strpljivo zagasita, a bijela i crna još gore u svojoj nepomućenoj čistoći, bijela tanko i ravno bez valova ili barem kovrčice usijanja, nju još čekamo, onaj smiješak naše kose, koja malo ukoso pada.
Crna isto tako ravna i uspravna - plošna i mukla - a smiju se crnci jer znaju što im raste iz glave. Smiju se stroju – smiju se satu i velikoj uri koja ne curi nego se suprotno svakoj predodžbi – raščešljava pred našim očima. I to se može. Imao je razloga Lajčo Perušić što je za svoju naslovnicu htio po cijenu vlastite naklade upravo takvu sliku. Knjiga pisana dugo. Ili kratko. Ne možeš procijeniti. Jesu li to pripovijesti ili roman – odlomci nedovršenog a ipak potpunog romana naših života. Svejedno. Kvalifikacije i određenja takve vrste su neumjesna kad je ta knjiga za nas čitatelje prije svega – dar. Zatražen-dobiven. Iz prtljažnika ravno u našu poputbinu! U ovaj Božić i u ovu zimu. Ni zaplet ni rasplet nas ne zanima. Njih ni nema svjedoči naslovnica. Da! Pripovijeda se. I vatra gori u peći. I što s tim?! Kako se vodi priča. Možda drugom zgodom o tome i ako se bude imalo kome i zašto. Ni pohvaliti ni zahvaliti nije dostatno. Oćutjesmo prisutnost. Je li ona nova ili stara – isto nije pravo pitanje. Jest – moglo bi se sve smjestiti u neku društveno-povijesnu stvarnost bez većih teškoća. Doznati ponešto. Ali – zar je to razlog pismu?! I ovom našem. Sve je to tek – usputno. Mimogredce. Nije ono što nosi i zanosi. Pitajte naša šutljiva stopala na pravom putu. Što ćute i šute. I sve o nama znaju. I mi svi što pišemo našutjesmo se dosita kako reče još jedan mukotrpnik iz našeg naroda. Možda neki pjesnik. I nekad nam i nije žao zbog toga. Jest - lijepih su boja ljudski glasovi. Unatoč tome što nas loši glumci među javnicima svih vrsta uvjeravaju u suprotno. I oni koji misle da su bili naši prijatelji. Opet – ljudski glas je drag-mio-topao i kad je leden – možeš zapjevušiti himnu iz himna Duhu Svetom – …ugrij grudi ledene. Uberi dvije trpke gljive mrazovke i sam večeraj. Ljudski glas! Čovjek je spreman umrijeti za nj. Otići u propast i natrag. Poniziti se do kraja. Nestati u njem. Samo da bi ga čuo. Primio. U paklu je šutnja, u raju je razgovor. A plač i škrgut zubi – dobropoznata slika. I trpi se kad gledaš raščovječenje. Onda je miliji lavež ili kokodakanje – još i ti zatepaš kokošima - …oj ti koko kokorajko! I barem jedna snese jaje.
Ove naše rečenice ne govore o rečenicama Lajče Perušića. I ne moraju. Možemo samo reći - nisu razmetljive – ni kratke ni dugačke. Ne traže od tebe da ih upamtiš. A jesi. Niti jednu ne možeš ponovno izreći od riječi do riječi. Prepisivati nećemo – bilo bi to lažiranje - a ipak dobili smo nešto puno više od neke buduće i moguće poslovične upotrebe. Doskočice. Ukradene primjedbe. Duhovitog uzmaka. Ne! Ništa od toga. Dobili smo punopravnu prisutnost. Te rečenice ne žele ovladati nama – ne daj Bože – zavarati ili prevariti nas čime – ne žele nas zadiviti ni onda kad same ne mogu sakriti svoj udivljeni temelj. Zlatan Stipišić pjeva - …još ti mogu podvaliti ljuubav…Ni moguća podvala ni ljubav nisu upitne za Lajča Perušića – ali neupitno - ne idu skupa. Ni u primisli. To nam je podario Lajčo Perušić. Naše prisuće u svijetu ne isključuje podvale i prijevare – toliko naivni i blesavi nismo- barem ne uvijek – u ovom književniku otkrili smo prisutnost – suštu suštinu – sućastvo! - koje se korijeni u svim našim riječima i ne da se izagnati iz njih. Bonaventura Duda bi rekao – bit. Neki bi nadobudni hrvatski lektori ispravili i starocrkvenu našu sut-suštinu-sućastvo sveli na istu riječ – bit. A obje su dobrodošle i govore o nama i kad ne znamo što – nepogrješivo ih ćutimo. Naše su zaboga! Profesori koji su nas na Filozofskom fakultetu učili staroslavenski i glagoljicu na najstarijim sačuvanim tekstovima – rekli su nam ključnu rečenicu – Nemojte se bojati – isti je to jezik – uživite se malo i oživjet će u vama! Možda ne tim riječima ali upravo tako. Dudina molitvena pjesma o biti završava riječima - O biti mi daj! Lajčo Perušić je. Ne umišlja si da može s Bogom dijeliti ono njegovo strahotno biblijsko bezimeno-zamjeničko-glagolsko: Ja sam onaj koji jesam! U tom smislu niti se igra niti pregovara. Zna svoje. Nikome ga ne nameće – ali zna sebe i svoje imati. Biti to što jest. O skromno je to i velebno umijeće! I ne raste posvuda. Rijetki su petci kad procvatu. A plodove se ubiru tek nakon smrti od gladi. I onda oživiš i oćutiš – opet sam čovjek! Kolikima nama je to - što našom što Božjom krivnjom – nedostupno! I uvijek se iznova moramo do krajnje iscrpljenosti i ludila boriti za ono svoje – ljudsko. Nešto su i naši bližnji zaslužni nesumnjivo. Voljeti sebe i svoje - taj preduvjet da bi se mogao voljeti drugi - i neprijatelj! – to je muka po mjeri svakog novog dana. Svih naših dana što hvala Bogu još uvijek redovito sviću. A mi u istrazi. Vašoj ili našoj. I ne samo malko – nauštrb – nego nesmiljeno ništeći - pogubno. O kakav odmor i otkriće naići na ovakvo vrijeme u pokretu! I bez samozavaravanja dobro znamo – ta knjiga nije za žderače knjiga koji knjige gutaju – jer i takvih još ima - ili za one što si umišljaju neku stručnost i ocjenjuju tuđe domete kao da smo zato svi skupa ovdje – ne! – moraš biti i samim sobom i onim oko sebe udostojen dočekati je. Čekati možda onoliko koliko je i sam Lajčo čekao ne bi li je napisao.
U današnje računalno doba književnici nisu svjesni – računalo više piše nego oni a oni gonjeni njegovim njegovom strujom i brzinskom moćima – sviraju izdaleka upravljane skladbe i malo kad budu mladi Mozart i stari Bach koji račun još uvijek bolje pozna od naših računala. A orgulje u crkvama i katedralama imaju još uvijek ljepši i dublji zvuk od naših tipkovnica. I svaki glasovir. Tonko Maroević nekoliko puta je ponovio da još piše pisaćim strojem - Volim čuti udarac! Volim čuti udarac! Volim čuti udarac! Triput je ponovio akademik Tonko uz primjetnu nelagodu voditeljice koje je već brzala u nove izazove javnog nastupa. Mi bismo se tu zaustavili Tonka i pitali ga – zna li - zašto? To bi povelo spontan i nesumnjivo zanimljiv razgovor u kojem bismo svi skupa nekamo nesumnjivo došli. Uz to – akademici su prvotno bili – šetači kroz Akademov vrt – još je u njima taj hod i vrijeme – ako nije – treba im ga iznova dati da bismo ikakvu korist od njih – ikakav ćar i čar. Nego naše voditeljice i voditelji petminutnjaka ili polurnjaka iz kulture – nemaju niti te hrabrosti niti znanja niti su osobe koje su nekad nešto same spomena vrijedno stvorile niti su upućene dostatno u ovu kulturu čije ime stoji u nazivu njihove ustanove – a čak i bez tog nužnog preduvjeta razumijevanja bilokoje i biločije kulture - može se biti dobar novinar – iskren i znatiželjan – povesti razgovor – valja priznati da im i programske sheme ne dozvoljavaju čak ni to da budu pristojni. Više je to gonjenje hrtova ne bi li se istjerala neka lisica. Nekad do nepodnošljivosti nadmeno i samozadovoljno – nekad mlako – nekad ljigavo – nekad blagorečeno – nestručno. Nekad mučno. I većina se pozvanih i prikazanih ponaša ulizički zahvalno što su uopće pozvani i prikazani – kao da ih mi ne plaćamo i kao da im to nije prijeka dužnost. I sve se čini ne bi se dobila koja sekunda u tih pišljivih pet minuta. Evo istjeraše vuka. Ili vučicu! Vrabci i komarci. Ili zmije koje su isto zaštićena vrsta. Sve ih volimo – kako da ne! Samo dajte - zaštitite nas od vas. Ovo preostalih pastira što još uzgajaju ovce i koze! Krave i volovi. Kokoši i svinje. Konji! Golubovi! Grlice!¨Vrane! Sjenice! Lastavice! Sokolovi! Miševi! Mačke! Psi! Prezret će nas i nadživjeti. O stablima da i ne govorimo. Ako ih sve ne posiječemo u međuvremenu i prodamo budzašto. U njima ima kulture tisućljetnog uzgoja – pripitomnjavanja i osmišljavanja kulturnog krajolika kako se svojedobno zvala jedna emisija dobrog naslova – a ne može se ostati samo na naslovu. Benediktinci su kultivirali zemlju i ljude gdje god su došli. Naši današnji svećenici za naše novce kupuju plastično cvijeće. Voze se u skupim autima i pilje ukočeno u kameru govoreći o nekom zlu pripisujući ga valjda – nama?! Koji grcamo u dugovima – ludimo za ljudima i život svoj dajemo za bližnje. Ljubimo neprijatelje! Ta oni su zlo! Nije nam se ništa gore moglo dogoditi.
Tako za Lajču Perušića nećete sigurno čuti ni u jednoj našoj kulturnoj emisiji niti će iti jedan svećenik djeci pročitati nešto njegovo na vjeronauku iako u početku bijaše riječ i prisutnije i bitnije za našu budućnost jest ono što se sad s njom čini i govori – i za vjeru i za nauk - nego ono što su koncili stoljećima usaglašavali – kardinali i pape koje više sliče na šišmiše nego na Božje ljude kroz stoljeća gosteći se i topleći u hermelinu slagali i razglabali. I još će – ako Bog da! Morat će poživi li Bog papu Franju. Prvo sebe same. A onda nas. Ako nas bude. Ako ne budemo u ludnici ili zatvoru ili unutar žilet-žice. A učitelji su tek što podcijenjena i preopterećena čeljad – što i sami samozadovoljni i duhovno lijeni manipulatori. Nisu samo oni krivi – to je sustav od njih napravio. Zato smo sretni što smo upravo mi pozvani govoriti i pisati o ovom književniku i činimo to s ponosom – i dosta progutanog gnjeva. Pretrpljenih nepravdi. Nesebične žrtve. Ne samo naše – nego i svih naraštaja prije nas – koji nas ponekad udostoje kojim uskrsnućem. Sve rjeđim. Više se umire. I seli se. U drugi jezik. Može se knjiga Lajče Perušića čitati i na drugi način – eto - neke uspomene iz nekog doba – doživljaji – dragocjeni njegovoj obitelji – koji nikad neće dospjeti do šire književne javnosti. A kamoli postati opća dobrobit. Tako mogu razmišljati samo duboko iskorijenjeni ljudi – cijepljeni protiv svake svetosti i svjetlosti – neupoznati s tamom – ljudi lampice koje se niti s mjerom pale niti gase. Barem ne u našoj državi. Bez pameti. S još dubljim nerazumijevanjem ludosti. Riječ je o tome – možeš li u svoj život i svoje riječi unijeti sve što jesi ili nisi. I razlikujući to dvoje svojim riječima – razlučiti. Rasstupiti – rekle bi naše mame kad im briga za djecu i svijet kojem su ih podarile stvore tamnu glavobolnu maglu u vidu. Kad više ne vide ni razlog ni svrhu niti mogu utjecati na bilo kakav plan. Ali ne predaju se majke tako lako. Ako nisu čedomorke razumije se ili vrtirepke koje bi se još producirale pa i za račun svog poroda. Moda je moda! Lajfstajl kupuju i žene čije su matere i babe još znale presti i tkati. A luši su bliže duši. Lušo sve čini s dušom. Drukčije ne može. Jer je svijet nekoć bje mlad i lujahan. Odjeven u svoju rukotvorinu. U svete znakove i značenja. Urese-upise-ukrase. Samo više se ne pozna. Sam sebe. I svoju zemlju. Sve je u njoj i na njoj. I znali smo uzgojiti i stvoriti. Svojim rukama. Bog je na sve mislio. A mi Boga ne uživamo – glagoljaški zapis izriče osudu grješnicima: …nit Boga uživaju- nit …ne sjećamo se više što - ima još toga što zaslužuje prijekor – zasad je dosta ovo. Boga užiti. I Oca i Sina i Duha Svetog. Ili po Tinu Ujeviću – majku. Jer Tin kaže – Majka je Bog – ne Dzeus ni Sabaot. Majka! Majka može sve. I nije tako jadna i bijedna kako nam danomice tupe i zaglupljuju nas.
Čovjeku ne preostaje ništa drugo nego ČUDITI SE. Što znači – postati pjesnik ili tek – čudak. Ili luđak. I sjesti u neki budžak – pred zid i pisuckati u bilježnicu. Olovna slova. Zbog današnjeg doba – provesti ih kroz računalnu struju i odaslati. Ite missa est. Opet se moramo sjetiti ljudskog glasa – i mi smo narod zapisa-svitka-knjige – i naše su i azbuke i bukvari – rovaši i rune – uzlovi i čvorovi – naši su i brojevi i rojevi pčela i zvijezda – naša su i gnijezda i ludo očevo dijete - djevojčica zvana Mudrost što se igrala u početku do nogu Gospodinovih – sve nam od nje. I glas i glazba i glazbala. Lajčo Perušić glazbi duguje i posvećuje zahvalne i nadahnute redke u svom vremenu u pokretu. Pomogla mu je kad je ušutjela nutrina. Razgovorila njegovu dubinu i dosegla visinu koju možda ne bi mogao sam doseći. Oblikovala ovu našu sredinu. Budu li visina i dubina razgovorljive - neće ni ona umuknuti i zamuknuti – nestati i ustuknuti Makar bila na muci. Na muci se poznaju junaci! Podnaslov knjige jest – kratke priče. Pričati…pričeti…stara je riječ za početka – značila je - započeti. Je li došlo doba kratkih početaka? Kako tvrde znanstvenici. Koliko god kratki bili - opet bivaju vječno nesvršeno počelo – sva počela što se nastavljaju-traju-preobražavaju se.
Sudjeluju. I iscrpljuju se. Gledaj u naša razgradljiva i izgrađujuća počela. Načela i pravila što ih poštuje i provodi sva priroda i svaka dobra umjetnost i umijeće. Svaki dobar čovjek. Nije zalud crkva bosanska svoj puk zvala – dobri ljudi – dalje su slijedili strojnici- gosti – didovi na čelu. Nije to bilo ludo ni kvarno što se za neke druge crkve baš i ne bi moglo reći. Gle Henrika VIII – poubija nekoliko svojih žena – a on rodonačelnik anglikanske vjere tako da je današnji poglavar te crkve engleska kraljica njegov sljednik. Ili Martin Luther koji je svoje u osnovi većinom prihvatljive teze prikucao na vrata katederale u Tübingenu nekako u doba seljačkih buna. Sklonio se u nekih velikaša i zapisao – Ubijajte ih kao bijesne pse! I Isus je isto rekao da donosi mač. Dao se ipak raspeti. Muhamed ne. Taj pustinjski trgovac osta pri maču. Danas eksplozivu. Buda pak – velikodušno ostavi nam svoju praznu stolicu. O nasjedismo se na njoj u svim kućama i skupovima na koje nas nisu pozvali. O papama već rekosmo. Časni izuzeci se podrazumijevaju. Danas je – sve dopušteno. Što znači – Boga nema – a shodno tome ni čovjeka. Bogočovjeka. Nema Božice. Ima ljudskih prava i sva sila plaćenika koji bezočno i bezobzirno traže od nas novce da bi mogli kupovati plastične narukvice kojima se umirućem djetetu pred njima ustanovio stupanj izgladnjelosti. Eto – predsjednica UNICEF-a za Hrvatsku upravu je nabavku takvih mjernih narukvica najavila kao najznačajniji projekt hrvatskog predstavništva. Jest – nešto čine misionari. I ljudi dobre volje. Ostali imaju kućne ljubimce i brinu se na koji je način mačka digla rep.
Ne znamo jesmo li išta rekli o knjizi Lajča Perušuća. Nismo to željeli izbjeći. Iz počitanja. Njegovi počeci pokrenuli su vrijeme – njegovo i njegovih bližnjih. I oni su stali uza nj i iza njega – još su tu. Mi nismo te sreće. Ali pjesnici jesmo. A pjesnici imaju pravo i na nesreću i na duševna srodstva više nego oni koji pričinju-započinju život i pripovijedaju ga i tako prenose dalje. Jer pjesnici iz cjelokupne glazbe nekog jezika skladaju nove skladbe – čiste i časovite – one su nadosobna ljubav - bolja od života! Stoga ovaj prikaz neće proći bez Perušićevih pjesama. To je jedna stranica u tjedniku Hrvatsko slovo od 27. Siječnja 2012. s nadnaslovom Hrvatska poezija i s Perušićevim naslovom – Iz mojih ruku proklijava žito. Devet pjesama – Počelo je sve od ruku - Očeve ruke - Motrim ruke što se stiču – Žitna polja – Đeram – Ravni - Ivančice – Stari toranj – Suze moje djece. Devet koraka. Devet nebesa. Devetero braće iz svetih pjesama naše pretkršćanske starine. Izdevetati nekoga. Devet je jedan od naših svetih brojeva. Devet-deset. Devetnadeset. Devetnajst! Broj zvijeri vreba – tri šestice devet na deset preobražava u ludo i drago – zvijere! Devet preokreće šest. Svaku od tih pjesama mogli bismo potpisati. A jednom davno rekosmo – bit će dostatan samo naslov. Samo - umjesto đerma mi bismo rekli – bunar. Bude li istina – nastupit ćemo na proljeće u slavonskom selu Privlaci pred osnovnoškolskom djecom s izborom pjesama od naših početaka. Za naše doba – pročitat ćemo ovih devet pjesama. I možda na kraju nešto svoje. I?! Što očekujemo? Pokrenuti vrijeme. Naše vrijeme. Ništa manje.
Piše: Božica Zoko
Opširnije u mjesečniku Hrvatske novine broj 51 , stranica 14-15
