Značajne osobe podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca (6)

HRVATI U SRBIJI
Typography

Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca pripada tipu specijalnih leksikona, i to po dvjema osnovama: njegovu posebnost ne čini samo zemljopisno područje na koje se odnosi nego mu posebnu dimenziju daje i to što se u zadanome teritorijalnom okviru usredotočuje na pojave i osobe koje imaju (i) hrvatski karakter. Kao takav, on nastoji obuhvatiti ne samo Bunjevce i Šokce u vojvođanskom i mađarskom dijelu Bačke nego i u cijelome povijesnom ugarskom Podunavlju  

 
 
BUKVIĆ, plemićka porodica. Četvorica sinova Ivana Bukvića sudjelovala su 1686. u ratu protiv Turaka kao vojni graničari, a dvojica su od njih i poginula. Zbog ratnih zasluga jednomu njegovu sinu, Iliji, plemićki list i grbovnica uručeni su u Požunu 28. X. 1741., a ujedno i Ilijinoj ženi Mariji Francišković i sinu Luki. 
Plemstvo je proglašeno na velikoj skupštini Bačke županije 20. IV. 1742. u Baji. God. 1743. Ilija je postao članom prvoga subotičkog magistrata, a Luka izabranoga građanstva. Ogranci porodice danas žive u Subotici.
Lit.: Gy. Dudás, A bácskai nemes családok, BácsBodrogh megyei Történelmi Társulat évkönyve, Zombor, 1893; I. Iványi, Bunyevác nemességünk, Bács-Bodrogh megyei Történelmi Társulat évkönyve, Zombor, 1/1896; V. Duišin, Plemićke porodice II, u: Vojvodina, II, [Novi Sad, 1941]; A. Sekulić, Bački Hrvati, Zagreb, 1991; M: Szluha, Bács-Bodrog vármegye nemes családjai, Budapest, 2002.
 S. Bačić 
BUKVIĆ, Ivan (? – ?), redarstveni povjerenik u Subotici. Autor je Upute za stražu sigurnosti grada Subotice, koju je 1920. izdala subotička redarstvena kapetanija. Primjerak čuva Knjižnica Matice srpske u Novom Sadu. Djelo: Uputa za stražu sigurnosti grada Subotice, Subotica, 1920. Lit.: G. Kiss, E. Bažant, K. Čeliković, Subotička bibliografija, sv. 3, 1918-1944, 1. dio, Subotica, 2003. 
S. Bačić
BULAJIĆ, Marko (? – Našice, 17. II. 1718.), franjevac, provincijal. Bio je redovnik Bosne Srebrene. Od 1685. do 1690. župnik je u Erčinu, u ugarskom Podunavlju, zatim gvardijan u Budimu 1694.-96., a u tri navrata i u Našicama (1703.-05., 1709.-12., 1717./18.). Bio je tajnik dvojice provincijala, Franje Travničanina 1699.-1702. i Grgura Gabrića 1702.-05., kojega je u službi provincijala i naslijedio te ju je obavljao 1705.-08. Generalni vizitator u provinciji sv. Ladislava bio je 1711., a 1714. i u vlastitoj provinciji. Još kao Gabrićev tajnik pribavio je pismo zaštite franjevačkih pastoralnih prava u Slavoniji i Podunavlju od ugarskog primasa kardinala Leopolda Kolonića te slična pisma od gradskih vlasti u Slavonskom Brodu, Požegi i Budimu, od zapovjedništva Vojne krajine u Petrovardinu i civilnog upravitelja Slavonije, a kao provincijal dobio je i diplomu cara Josipa I. istog sadržaja. Sve te dokumente dao je tiskati 1709. u Veneciji. 
Kao provincijal 1707. zapovjedio je članovima provincije na župama da vjeri ne poučavaju samo djecu nego i odrasle. Sam je pri kanonskoj vizitaciji provjeravao župnike u katekizamskom gradivu. Želeći da se mladi franjevci Bosne Srebrene školuju u vlastitim visokim školama, osnovao je za njih prva dva filozofska učilišta u Slavoniji – u Požegi 1705. i Osijeku 1707. Pri kraju obnašanja službe provincijala 1708. utemeljio je učilišta moralnog bogoslovlja u Velikoj, Našicama, Zaostrogu, Visokome i na Visovcu. Kako su to bile niže teološke škole, obvezao je 1708. upravno vodstvo Bosne Srebrene da pripravi sve za otvaranje četverogodišnje bogoslovne škole u Budimu. To je ostvareno 1710., u vrijeme kad više nije bio provincijal, ali su se njegovim zauzimanjem za nastavu u toj školi pripravili prvi profesori Augustin Pjanić i Ivan Srijemac. Umro je u Našicama, ali ondje nije pokopan. Djelo: Protectionales litterae (incipit), Venetiis, 1709. 
Lit.: E. Fermendžin, Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae, Starine JAZU, 22, Zagreb, 1890; D. Mandić, Franjevačka Bosna, Rim, 1968; F. E. Hoško, Franjevci i poslanje Crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj, Zagreb, 2001; Isti, Franjevačke visoke škole u kontinentalnoj Hrvatskoj, Zagreb, 2002. 
F. E. Hoško 
BULJOVČIĆ, Ilija (Subotica, 15. II. 1908. – Sarajevo, 14. II. 1994.), kolekcionar. Između dvaju svjetskih ratova u Subotici se bavio uramljivanjem slika. U poslijeratnim godinama odselio se u Sarajevo, gdje je nastavio raditi u istom obrtu te je sa suprugom Julijanom počeo skupljati umjetnine. Do kraja 1970-ih prikupili su bogatu kolekciju znatne umjetničke, kulturno-povijesne i znanstvene vrijednosti. Ta je kolekcija, pod nazivom Zbirka Ilije i Julijane Buljovčić, 1979. otvorena za javnost u njihovu stanu u Sarajevu, a zatvorena je nakon Ilijine pogibije tijekom opsade Sarajeva 1994.
 Osim velike numizmatičke i filatelističke kolekcije, knjižnice, nakita, plaketa, odlikovanja i drugih predmeta, zbirka sadržava i 161 ikonu s područja Bosne i Hercegovine, više kopija ikona te 557 slika, među kojima je stotinjak portreta iz XVIII. i XIX. st., više radova madžarskih i austrijskih slikara te djela južnoslavenskih umjetnika XX. st. Najviše su zastupljeni umjetnici iz Bosne i Hercegovine. Počet kom 1970-ih vođeni su neuspješni pregovori o tome da kolekcija pripadne Subotici. Zbirka se pod patronatom HKD-a Napredak iz Sarajeva čuva u zgradi Vrhbosanske bogoslovije u Sarajevu, a pet rariteta iz zbirke pohranjeno je u bankovni trezor. Lit.: Likovna enciklopedija Jugoslavije, 1, Zagreb, 1984; Stećak, br. 3, Sarajevo, 1994.
 N. Zelić i B. Duranci
BULJOVČIĆ, Ivan (Subotica, 27. XIII. 1936. – Novi Sad, 10. I. 2004.), šahist i glazbenik. Sin Stipana i Veronike, rođ. Horvat. Školovao se u rodnom gradu i u Beogradu. Kao profesor glazbe radio je u glazbenim školama u Somboru, Bačkoj Palanci i Novom Sadu te na Muzičkoj akademiji u Novom Sadu, a neko je vrijeme bio ravnatelj opere u novosadskome Srpskome narodnom kazalištu. Šah je počeo igrati u subotičkom Spartaku, u kojem kao srednjoškolac prvi put postao seniorski prvak Vojvodine. Taj je uspjeh poslije ponovio još devet puta.
 U šahovskoj karijeri dugoj više od pola stoljeća pobjeđivao je na mnogim međunarodnim i domaćim turnirima. Osim za Spartak, nastupao je i za Novosadski šahovski klub, Somborski šahovski klub te za još nekoliko manjih klubova. Naslov majstora osvojio je na Državnom prvenstvu u Novom Sadu 1965., a za međunarodnog majstora proglašen je 1974. Zbog obveza na radnome mjestu nikad se nije posve posvetio šahu te nije uspio osvojiti titulu velemajstora. Nastupao je više puta za državnu reprezentaciju, s kojom je osvojio drugo mjesto i srebrnu medalju na europskom prvenstvu u Hamburgu 1965. Umro je u Novom Sadu, u kojem je živio gotovo 30 godina, a pokopan je u Subotici. Lit.: Dnevnik, Novi Sad, 14. I. 2004. 
Z. Čota
 nastavlja se
Powered by WordPress.