Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca (3)

Znanost
Typography

Rad na Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca odvija se u okviru Hrvatskog akademskog društva u Subotici, odnosno njegove Sekcije za leksikografiju. Leksikon obrađuje prošlost i sadašnjost Hrvata u međurječju Dunava i Tise, od Senandrije (srpski Sentandreja, mađ. Szentendre) na sjeveru, do Novoga Sada na jugu. Leksikon izlazi u svescima (1-2 godišnje). Od 2004., kada je izašao prvi svezak, pa do danas, objavljeno je 13 svezaka, u kojima je obrađeno prvih 15 slova abecede (A-Kr), te drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje prvoga sveska.   

 

AGATIĆ, Ivan (Baja, 11. IV. 1940. – Tukulja, 6. I. 1995.), učitelj i kulturni djelatnik. Sin Joze i Stane, rođ. Grgić. Iako je poučavati počeo u madžarskom naselju Dautovu (madž. Dávod), često je odlazio u susjedno hrvatsko selo Santovo, gdje je ubrzo postao jednim od glavnih organizatora seoskoga kulturnoga života i voditeljem mjesne folklorne skupine. Nakon preseljenja u Budimpeštu najprije se zaposlio u hrvatsko-srpskom srednjoškolskom učeničkom domu, gdje se bavio ponajprije glazbenim odgojem učenika. 
Tu je djelatnost nastavio na zemaljskoj razini kao suradnik Demokratskoga saveza Južnih Slavena u Madžarskoj. Bio je organizator mnogobrojnih državnih kulturnih akcija, manifestacija, folklornih smotra i priredaba. Zaslužan je i za pokretanje te razvijanje zbornoga pjevanja među Hrvatima u Madžarskoj. Sudjelovao je u radu tukuljske Hrvatske manjinske samouprave od njezina osnutka 1992. M. Mandić
 
ALABURIĆ (Halaburić), jedna od najvažnijih hrvatskih porodica u povijesti Segedina. Prezime je izvedeno iz naziva za onoga koji viče, koji je glasan. Sa spomenom Georgiusa Alaburitya, kojega su segedinski notari bilježili i kao Halaburicsa ili Hallaburu, prezime se pojavljuje već 1688., dakle odmah nakon oslobođenja grada od Turaka. Jerko Halaburity (Allaburics) bio je 1720. jedan od vojnika graničara koji su branili grad od mogućih turskih provala. Poput drugih doseljenika – Nijemaca, Srba i Hrvata Dalmatinaca, i on je živio u Palanku, danas središnjem dijelu grada. Iz popisa poreznih obveznika znamo da je imao vinograd, a bavio se i proizvodnjom rakije. Iz kasnijih popisa razvidno je da je u tom dijelu grada imao i kuću, što nije bilo uobičajeno, jer su mnogi majstori koji su živjeli u Palanku zbog prenapučenosti kuće uglavnom unajmljivali. Poslije se porodica proširila pa su gospodarili na dvjema adresama. Gregorius Alaburity u drugoj je polovici XVIII. st. bio poznat gostioničar, a njegovi potomci Michael i Paulus još su više proširili porodično ime na cijeli grad. 
Osobitost je što se to porodično ime pojavljuje samo u Segedinu, a nema ga u drugim naseljima s hrvatskim pučanstvom. Alaburići su živjeli u dijelu grada s doseljenim pučanstvom, pa se stoga u mnogobrojnim ispravama spominju u pravnim radnjama u kojima su sudionici Hrvati Dalmatinci, odnosno Srbi i Nijemci. Ipak, najviše je u promicanju prezimena učinio poznati madžarski pisac, svećenik, matematičar i sveučilišni profesor András Dugonics, inače i sam hrvatskoga podrijetla, koji je često spominjao da je njegova majka Halaburićné Imre Katalin (1711.–63.) »bila udovica sina Lovre Alaburića (Alabority Lőrinc)«. Lit.: L. Heka, A szegedi dalmaták, Szeged, 2000. L. Heka
 
ALADŽIĆ, Viktorija, rođ. Vujković Lamić (Subotica, 14. III. 1959.), arhitektica, znanstvenica, književnica. Kći Franje i Elizabete, rođ. Praznik. Diplomirala je naArhitektonskom fakultetu u Beogradu 1985., gdje je i magistrirala 2001. temom “Nastanak i razvoj najamnih kuća u Subotici tijekom XIX. i početkom XX. st.”. Doktorski rad “Utjecaj zakonodavstva na prostorni razvoj Subotice od XVIII. do druge polovine XX. st.” obranila je na Geografskom fakultetu u Beogradu 2007.. 
Poviješću arhitekture bavi se od 1985.. Bila je sudionica nekoliko međunarodnih konferencija o zaštiti i revitaliziranju graditeljskoga naslijeđa u Madžarskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, Češkoj, Sloveniji, Italiji i Poljskoj. Stručne radove s područja povijesti i razvoja arhitekture te kratke priče objavljivala je u časopisima Országépítő, Műemlék védelem (Budimpešta), Zbornik radova Građevinskog fakulteta u Subotici, Territorium (Beograd), Edinburgh Archi-tecture Revue (Edinburgh), Tiszatáj (Segedin), Polja (Novi Sad), Rukovet i Üzenet (Subotica) te u Subotičkim novinama. 
Od 2001. asistentica je na Građevinskom fakultetu u Subotici. Objavila je tri knjige kratkih priča, autobiografskih, realističkih i nadrealističkih. Motivi u dijelu njezinih priča usko su vezani za konkretne arhitektonske prostore i gradove. Djela: Putovanje u Firencu, Subotica, 1989; Zgrada subotičkog pozorišta (suautorica G. Prčić Vujnović), Subotica, 1992; Šljivin cvet, Subotica, 1993; Sunčani grad, Subotica, 1998; Viktor Miškovský a súčasná ochrana pamiatok v strednej Európe (suatori I. Gojdič i dr.), Bratislava–Budimpešta, 1999; Secesija u Subotici (suautori K. Martinović Cvijin i dr.), Subotica, 2002; Hungarian Ceramics from the Zsolnay Factory (katalog, suautori P. Ács i dr.), New York, 2002; Gradotvorci, I-II (suautori M. Grlica i G. Prčić Vujnović), Subotica, 2004-2006.. S. Bačić 
 
ALAGA, Gaja (Lemeš, 3. VIII. 1924. – Zagreb, 7. IX. 1988.), nuklearni fizičar. Rođen u uglednoj bunjevačkoj obitelji od oca Martina i majke Stane, rođ. Vujević. Osnovnu školu polazio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Somboru. Studij je počeo na Tehničkom fakultetu u Budimpešti, a nastavio ga je u Zagrebu na Tehničkom i Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, gdje je i diplomirao 1950. U to vrijeme skupina studenata Ivana Supeka, među kojima je bio i Gaja Alaga, na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu čini snažan iskorak prema vrhunskoj teorijskoj fizici, a Alaga je 1951. izabran i za asistenta. Na specijalizaciju odlazi u jedno od najuglednijih svjetskih središta teorijske fizike, na Institut Niels Bohr u Kopenhagenu, gdje je boravio 1952.–54.. Odmah nakon dolaska u kreativnu znanstvenu atmosferu u Kopehnagenu pridružuje se mladim znanstvenicima K. Alderu (Švicarska), A. Bohru (Danska) i B. Mottelsonu (SAD). 
Doktorirao je 1955., za docenta je izabran 1958., izvanredni je profesor postao 1961., a redoviti profesor u Zavodu za teorijsku fiziku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta 1966. Sudjelovao je u znanstvenom radu na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu, na Institutu Niels Bohr u Kopenhagenu i u Lorentz Ratidation Laboratory u Berkeleyu, Kalifornija, na münchenskom Sveučilištu Ludwig Maximilian i dr. Predavao je na nekoliko inozemnih sveučilišta: u New Yorku 1964.–65., u Parizu 1967.,na Sveučilištu Ludwig Maximillian u Münchenu 1973.–74. i u Uppsali 1977..
Ubrzo nakon otkrića K-izbornih pravila intenziteta za beta i gama-prijelaze u deformiranim atomskim jezgrama 1955., za koje su Bohr i Mottelson 1975. dobili Nobelovu nagradu, Alaga je i sam otkrio jedan novi asimptomski tip izbornih pravila u deformiranim jezgrama i objavio članke u američkim znanstvenim časopisima Physical Review 1955. i Nuclear Physics 1957. Ta dva znanstvena rada pripadaju među najviše citirane publikacije hrvatskih znanstvenika u svjetskoj znanstvenoj literaturi. Pravila intenziteta i izborna pravila za deformirane jezgre ostaju važnim elementom svjetske znanstvene baštine pod općeprihvaćenim nazivom Alagina pravila. 
U svojem kasnijem dugogodišnjem znanstvenom radu ostvario je svjetske znanstvene prodore i na drugim područjima. Sâm te skupa s G. Lalongom izračunao je karakteristike jezgara žive i zlata (Bulletin of the American Physical Society, 1959.; Physics Letters, 1966.; Nuclear Physics, 1967.). Iz tih je izračuna izrastao model jezgre – tzv. Alagin model – koji dobro opisuje obilježja jezgara u prijelaznom području između steričnih i veoma deformiranih. 
Sa suradnicima u Institutu Ruđer Bošković poopćio je pravila intenziteta i izborna pravila vibracijskih jezgara uzimajući, uz nulti član, i najvažnije korekcije prvoga reda (Proceedings of International Conference on Nuclear Physics, München, 1973.). Zajedno s V. Paarom klasificirao je stanja jezgara u području najvećega momenta vrtnje primjenom vibracijskoga modela i spomenutih izbornih pravila te našao uvjete u kojima se tzv. model grozdova svodi na model aharmoničnoga vibratora i jedne čestice (Physics Letters, 1976.; Fizika, 1977.; Supplement I, 1.; Nuclear Instruments and Methods, 1977.).
 Osim nuklearne strukture, konstanta Alagina znanstvenoga interesa bili su i fundamentalni problemi interpretacije kvantne mehanike. Napisao je prvu hrvatsku monografiju o nuklearnoj fizici u okviru udžbenika I. Supeka Teorijska fizika i struktura materije (Zagreb, 1964.). Za svoj znanstveni rad primio je mnoga priznanja, a obavljao je i mnogobrojne dužnosti. Za izvanrednoga člana JAZU-a izabran je 1968. Dobitnik je republičke nagrade Ruđer Bošković za važno znanstveno otkriće 1968. te počasne medalje Sveučilišta u Bruxellesu. 
Proglašen je počasnim članom Madžarskoga fizikalnoga društva Loránd Eötvös 1972. Bio je dekan Prirodoslovnomatematičkoga fakulteta, predstojnik Zavoda za teorijsku fiziku na tom fakultetu, predstojnik Znanstvenoga vijeća Instituta Ruđer Bošković, pročelnik Odjela za teorijsku fiziku na tom institutu, predsjednik Društva matematičara i fizičara Hrvatske, predsjednik Sekcije nuklearnih fizičara Jugoslavije, predsjednik Sveučilišne zajednice za fiziku Hrvatske, savjetnik Instituta Jožef Stefan u Ljubljani, glavni i odgovorni urednik Fizike, znanstvenoga časopisa Saveza udruženja matematičara, fizičara i astronoma Jugoslavije, član Komisije Europskoga fizikalnoga društva, član uredništva Phisics Letters, jednoga od vodećih svjetskih znanstvenih časopisa, i Acta Physica Austriaca te predsjednik Matične komisije za fiziku. Obnašao je i mnoge druge stručne funkcije. Namnogim međunarodnim konferencijama o nuklearnoj fizici u zemlji i inozemstvu (Francuska, Italija, SR Njemačka, SSSR, Madžarska, Rumunjska, Austrija) bio je predavač, predsjedatelj, savjetnik i organizator. Na njegov je prijedlog u Dubnu 1968. stvorena mreža međunarodnih regionalnih centara za nuklearnu fiziku. 
Pokopan je u Lemešu. Lit.: Hrvatski biografski leksikon, 1, Zagreb, 1983; V. Paar, Gaja Alaga 1924.–1988., Ljetopis Jugoslavenske akademije za godinu 1988., knj. 92, Zagreb, 1989. A. Čota
 
ALAGA, Martin (Lemeš, 7. VIII. 1890. – Lemeš, 29. I. 1974.), zemljoposjednik. Sin je Gaje i Sibe, rođ. Vujević. Kao austrougarski vojnik u Prvom je svjetskom ratu dospio na rusku frontu, a nakon rata priključio se Listopadskoj revoluciji. U SSSR-u je boravio 7 godina. Nakon povratka bio je zagovarač komunističkih ideja, iako je pripadao sloju bogatijih veleposjednika. Vrijedio je za iznimno načitana i muzički naobražena. Otac je nuklearnoga fizičara Gaje Alage. A. Čota 
 
ALBERT, Florian (Santovo, 15. IX. 1941.), nogometaš i trener. Po majci Mandi Jelić, Šokici iz Santova, hrvatskoga je podrijetla. Od početka do kraja svoje nogometne karijere igrao je u najglasovitijem madžarskom klubu Ferencváros, kao prvoligaš od 1958. Otad je brzo i neprekidno napredovao. 
U razdoblju 1959.–74. čak je 75 puta bio član madžarske nogometne reprezentacije i za to je vrijeme postigao 31 pogodak. God. 1960. sudjelovao je na Olimpijskim igrama, gdje je madžarska momčad osvojila treće mjesto, a osvajanju brončane medalje pridonio je i na Europskom prvenstvu 1964. Na Svjetskom prvenstvu 1966. Albert je već bio vodeći madžarski nogometaš. God. 1967., kao najbolji europski nogometaš, dobio je Zlatnu loptu, odličje koje je 1956. utemeljio pariški list France Football. Nogometašku je karijeru završio 1974. Nakon toga radio je u Ferencvárosevu uredu, a 1978.–79. bio je trener u Libiji. Vrativši se u Madžarsku, preuzeo je odgoj pomlatka Ferencvárosevih nogometaša. Bavi se i novinarstvom, članke objavljuje napose u novinama Labdarúgás, Népsport, Sport, Sporthírek. Lit.: Ki kicsoda Magyarországon?, Budapest, 2000. M. Mandić
ALLAGA, Geza (Bečej, 25. III. 1841. – Baja, 19. VIII. 1913.), skladatelj i glazbenik. Sin je Imrea i Emme, rođ. Fazekas. Gimnaziju je završio 1841. u Baji. Orgulje je počeo svirati 1855., a 1857. upisao se na odsjek za orgulje bečkoga konzervatorija. Studij je završio 1861. Postao je autor prve operete na madžarskom jeziku pobijedivši na natječaju za glazbu na tekst Istvána Bényeija Zaljubljeni kantor (A szerelmes kántor), koji je raspisao tadašnji ravnatelj budimskoga Narodnoga kazališta György Molnár. 
Od 1865. dirigent je u Pečuhu te je ondje skladao i glazbu za operetu Dlakavi vuk (Szakállas farkas) na tekst Imrea Szigetija. U školskoj godini 1867./68. predavao je u subotičkoj gimnaziji. U Baju se preselio 1870. i ondje je radio kao professor glazbe. Članom Velike kraljevske opere pri Narodnom kazalištu u Budimpešti postao je 1884. U to je doba napisao operete Amerikanac (Az amerikai) na tekst Edea Szigligetija, Đavolji jastuk (Az ördög párnája) na tekst Kálmána Tótha i Beznađe u sanduku (Nyomorúság a korsóban) na tekst Jenőa Rákosija. Od 1880. posvetio se sviranju na cimbalu te mu je u Madžarskoj uspio vratiti ugled. 
Napisao je i dva udžbenika za sviranje na tom glazbalu, od kojih je prvi doživio tri izdanja. God. 1890. utemeljio je Obiteljski krug ljubitelja cimbala (madž. Cimbalom családi körben). Skladao je za cimbal, orgulje i klavir. Lit.: I. Iványi, Szabadka szabad királyi város története, II, Szabadka 1892; A Pallas Nagy Lexikona, 1, Budapest, 1893; Magyar Életrajzi Lexikon, Budapest, 1967. A. Čota 
 
ALLAGA, Imre (Baja, 25. III. 1813. – Baja, 12. VIII. 1893.), sudionik revolucije 1848., glavni gradski bilježnik u Baji. Sin je Ivana i Marije, rođ. Illés. Kao zastupnik Riđice tijekom revolucije 1848. sudjelovao je u posljednjem (nezakonitom) Ugarskom saboru. Vladino povjerenstvo za gornju Bačku uhitilo je nakon istrage sve članove toga sabora. Dvije godine poslije Allaga je osuđen na smrt, ali je ipak pomilovan. Nakon toga otišao je u Baju, gdje je promijenio prezime u von Agafi. Ondje je bio glavni gradski bilježnik od 1873. do smrti. 
Lit.: A. Sekulić, Bački Hrvati, Zagreb, 1991; M. Szluha, Bács-Bodrog vármegye nemes családjai, Budapest, 2002. A. Čota 
 
 
 
Powered by WordPress.