Prva nagrada kratkoj priči "Znaci"

Kultura
Typography

Prva nagrada za kratku priču na standardnom hrvatskom jeziku HKUPD “Stanislav Preprek” dobila je kratka priča "Znaci" autora Denisa Peričića
Njihov svijet je bio rajski vrt. Ivo i Ana živjeli su sretno, sami jedno s drugim. Dovoljna im je bila mala kuća, kokoši, praščići i krave, nasadi pšenice, kukuruza i salate. U jezercu lovili bi ribu. U šumi su brali gljive i hranili vjeverice. Nikada im nije bilo dosadno. Posla je bilo uvijek, od jutra do mraka.


Djece nisu imali, ali to ih nije mučilo, jer bili su mladi i živjeli su sretno, baš kao djeca. Ljeti su plivali, u proljeće trčali poljem, u jesen se igrali u šumi, sanjkali se zimi. Voljeli su se danju i noću, ljubili se svagdje, žarili su poput kamina ispred kojeg su se noću spajali: uživali su svaki dan baš kao i prvi dan, jer čarolija je trajala neprestance. Uvijek i iznova, započinjala bi jutarnjim poljupcima te trajala sve do sljedećeg jutra, vazda čista i blistava. Čarolija je bila u jezercu, u polju i u šumi, u sijenu i u snijegu. Bila je u postelji, na kuhinjskom stolu, u podrumu i na tavanu. Tijela su im se razdvajala samo kad su radili, jeli ili se igrali s psom i mačkama. Bili su si i sjever i jug i istok i zapad, i petak i svetak, i svagdan i blagdan. Mislili su da će ljubav trajati zauvijek.
Ali bili su u krivu.
Nastupiše čudni dani.
Oblaci su stajali u mjestu, vjetra niotkuda; živad se stisnula i zamuknula. Pas se povukao u kuću i ležao u kutu, a mačke su se skrivale pod posteljom. Kao da je vrijeme stalo: danju nije bilo Sunca, ali ni Mjeseca na noćnome nebu.
Dvanaest dana i noći ništa se promijenilo nije. Radost je usahnula: radili su više jer krave nisu davale mlijeka, kokoši nisu nesle jaja, a praščići samo su uzdisali. Zrak je bio toliko težak da bi zaspali odmah po lijeganju, želeći se i nadalje ljubiti, ali nisu imali snage za to.
Trinaestog dana Ana je rekla:
– Loše mi je, nešto mi se muti u glavi… i nastavila:
– Ne brini, Ivo, bit će sve u redu, to je od ovoga vremena…
Rekao joj je da legne, a ona se, na putu do postelje, tri puta udarila, u stol, stolac i dovratak.
Ivo začu kako je nešto šušnulo u kukuruzu. Nešto je zabljesnulo, kratko i snažno. Ne razmišljajući, zatrčao se u kukuruz, prema mjestu otkuda je stigao bljesak. Klipovi su ga udarali po cijelom tijelu, a onda klipova više nije bilo.
Izašao je na ogroman, savršen krug. Uto su se oblaci tek malko razvukli, dovoljno da pripuste mjesečinu, pod kojom je Ivo vidio da je kukuruz zalegnuo po tlu, a da su se posred kruga, kao otisnuti, nalazili čudni, otajni znaci.
Kao da je nešto je nešto sišlo s neba, stlačilo sve pod sobom, pa se uzdignulo i iščeznulo.
U Ivu uđe silan, nespoznat strah. Gledao je i čudio se. A onda je zavrištao:
– AAANAAAA!!! - i otrčao u kuću, prema postelji u kojoj je zaspala, ali je znao da je neće naći.
Oblaci su otišli, vjetar je zapuhao, krave su opet davale mlijeka, kokoši nesle jaja, praščići se u blatu valjali, pas letio dvorištem, a mačke se naganjale posvuda. Ali za Ivu je vrijeme stalo. Ane nije bilo.
Sve mu se pomutilo. Nije znao kad je jutro, a kad večer. Nije znao gdje je što i kad je što. Radio je bezvoljno, nesvjesno. Potom bi sjeo u kuhinju, nahranio psa i mačke, ali sam je jeo malo ili nimalo. Htio je da ga nema, sada kada Ane nema. Htio je da nema zvijezda, htio je ubiti Mjesec i pomračiti Sunce, isušiti jezerce i iskrčiti šumu, jer ništa više nije imalo smisla. Kad bi zaspao, odmah bi se probudio i zavrištao:
–AAANAAAA!!!
Ali Ane nije bilo.
Nije znao jesu li prošli mjeseci ili godine.
Ana ga je poljubila. Nasmijao se i otvorio oči. Onda se sjetio da sigurno opet sanja.
Ali to nije bio san. Ana je ležala kraj njega i smijala mu se, puna ljubavi.
– Ana, moja Ana, gdje si bila?
– Ne znam, Ivo… Mislim da nisam ni otišla… A kamo bih išla noću? Zrak je bio težak, toga se sjećam…
– Ana, moja Ana, gdje si bila? Skoro sam umro bez tebe!
– Ne znam, Ivo… A gdje bih bila, kamo bih išla?
– Ana, moja Ana, jesi dobro?
– Ivo, a kad ja nisam bila dobro?... Zahvaljujući tebi, ljubavi moja…
– Ana, možda sam ja to sve sanjao, oh, kako sam sretan što smo opet skupa…
Ivo je brzo zaboravio čudne dane, vjetar niotkuda, oblake u mjestu, psa u kutu, mačke pod posteljom, usahle krave i kokoši, umorne praščiće. Zaboravio je težak zrak, trinaestu noć, preplašenog psa, šuškavi kukuruz, bljesak, krug i znake; zaboravio je silan, nespoznat strah, zaboravio je svoj vrisak AAANAAAA!!! i njezino iščeznuće.
I opet je sve bilo kao prije. Ljeti su plivali, u proljeće trčali poljem, u jesen se igrali u šumi, sanjkali se zimi. Voljeli su se danju i noću, ljubili se svagdje, žarili su poput kamina ispred kojeg su se noću spajali: uživali su svaki dan baš kao i prvi dan, jer čarolija je trajala neprestance. Uvijek i iznova, započinjala bi jutarnjim poljupcima te trajala sve do sljedećeg jutra, vazda čista i blistava. Čarolija je bila u jezercu, u polju i u šumi, u sijenu i u snijegu. Bila je u postelji, na kuhinjskom stolu, u podrumu i na tavanu. Tijela su im se razdvajala samo kad su radili, jeli ili se igrali s psom i mačkama. Bili su si i sjever i jug i istok i zapad, i petak i svetak, i svagdan i blagdan.
Ivo začu kako je nešto šušnulo u kukuruzu. Ne razmišljajući, zatrčao se prema Ani.
Ana je bila u kuhinji. Ali nešto nije bilo u redu.
Salata je bila na podu. Kako su joj ispali iz ruke, zeleni listovi na podu su ocrtali čudne, otajne znake.
Ana ga je gledala u silnom, nespoznatom strahu, rekavši:
– Loše mi je, nešto mi se muti u glavi… - i nastavila:
– Ne brini, Ivo, bit će sve u redu, to je od ovoga vremena… He was my North, my South, my East and West, My working week and my Sonday rest, My noon, my midnight, my talk, my song… „Dies“, so demonstrierte der Meister, „ist der Mensch von vor tausend Millionen Jahren… Jao, Ivo, Ivo moj, opet sam se pokvarila!!!
Udarila se u stol, stolac i dovratak.
Ivo ovaj put nije zavrištao AAANAAAA!!! nego ju je nježno obgrlio i mirno joj rekao:
– Ana, ne brini ništa. Sada ćemo te popraviti kako treba!
Sagnuo se i, najbrže što je mogao, listove salate rasparao na tanke rezance te ih posložio u čudne, otajne znake koje je vidio u savršenom krugu u kukuruzu:
Vani, nešto je zabljesnulo, kratko i snažno. Ivo podigne Anu i na rukama je odnese u polje. Nad savršenim krugom lebdjelo je nešto sjajno, željezno ili željeznome slično.
Sve im se pomutilo. Nisu znali kad je jutro, a kad večer. Nisu znali gdje je što i kad je što. Ali brzo je minulo.
Opet je sve bilo kao nekad, kao i prije.
Ljeti su plivali, u proljeće trčali poljem, u jesen se igrali u šumi, sanjkali se zimi. Voljeli su se danju i noću, ljubili se svagdje, žarili su poput kamina ispred kojeg su se noću spajali: uživali su svaki dan baš kao i prvi dan, jer čarolija je trajala neprestance. Uvijek i iznova, započinjala bi jutarnjim poljupcima te trajala sve do sljedećeg jutra, vazda čista i blistava. Čarolija je bila u jezercu, u polju i u šumi, u sijenu i u snijegu. Bila je u postelji, na kuhinjskom stolu, u podrumu i na tavanu. Tijela su im se razdvajala samo kad su radili, jeli ili se igrali s psom i mačkama. Bili su si i sjever i jug i istok i zapad, i petak i svetak, i svagdan i blagdan. Mislili su da će ljubav trajati zauvijek.
I nisu bili u krivu.
Svaki početak je težak.
Njihov je svijet bio rajski vrt. Ivo i Ana živjeli su sretno, sami jedno s drugim. U vijeke vjekova.


DENIS PERIČIĆ
(Varaždin, 1968.) Profesor je kroatistike i južnoslavenskih filologija i magistar znanosti o književnosti (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu). Usavršavao se u Beču, Budimpešti i Londonu Bio je prvi predsjednik Ogranka „Čakovec-Varaždin“ Društva hrvatskih književnika, te prvi predsjednik Varaždinskoga književnog društva, kao samostalni umjetnik član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Bio je urednik književnosti u Vijencu.
Bio organizator ili sudionik više stotina književnih tribina i manifestacija. U opusu od 30-ak knjiga ističu se romani Hrvatski psycho, Netopir i Travanj (Sirius B,), te drame Pekel na Zemli (Nagrada „Marin Držić“) i Netopir (Nagrada „Sfera“), koje su izvedene na Hrvatskom radiju, a prva i na sceni (Umjetnička akademija u Osijeku) i na Hrvatskoj televiziji, te Hiperborealni konj (u suradnji s Anitom Peričić, Nagrada „Marin Držić“, javno čitanje na Marulićevim danima 2015.), zbirke pjesama Nakraj svijeta (Nagrada „Goranovo proljeće“), Tetoverani čovjek (Nagrada „Katarina Patačić“), Četiri godišnja doba i Artificijelna mujna! te Nordijski čvor (posebna pohvala žirija Nagrade „Drago Gervais“), zbirke priča Krvavo, te Ljubav, zlo i naopako (sa 9 prethodno nagrađenih priča), studije Zavičajnost Miroslava Krleže (s. I. Grabarom) i Petrica Kerempuh u europskom kontekstu, zbirke kolumni i eseja Hrvatski san, kao i antologije tekstova o Varaždinu, Kerempuhu te suvremenoga hrvatskoga duhovnog pjesništva. Priredio je knjigu Provokativne misli Miroslava Krleže. Radovi su mu uvršteni u 20 antologijskih izbora te prevođeni na engleski, njemački, španjolski, talijanski, poljski, češki, slovenski, makedonski i gradišćanskohrvatski jezik. Bio je član stručnih povjerenstava mnogih književnih manifestacija. Autor je 50-ak znanstvenih i stručnih radova. S engleskog je preveo knjige Nicka Cavea, Quentina Tarantina, Algernona Charlesa. Odnedavno piše i suradnji sa suautoricom Anitom Peričić (suprugom).

Powered by WordPress.