Druga nagrada kratkoj priči „Nogometaši“

Kultura
Typography

Prvo se nekako ocijedi voda iz zemlje poslije zime, taman toliko da s petodinarkom možemo izbušiti rupu za klikeranje, a može se rupa izbušiti is velikom čeličnom kuglom iz lagera što se raspao, a nečiji tata donio iz poduzeća djetetu da se igra, umjesto Staklenac, a blata nema, bar na tom dijelu gdje pravimo teren za klikeranje, mada okolo u nekim doljama još uvijek pomalo ima tragova tek okončanog topljenja snijega, kraja zime.

Proljeće se poznavalo nekad po klikerašima na svakoj ulici ili ćošku. Poslije škole pravac klikeranje, još ako je teren bio ispod bandere, gdje je bila instalirana žarulja, klikeralo se sve dok mama ne vikne, ili tata zvizne u prste, onda trk na večeru, ali prije tog po ćuška što se nije došlo na vrijeme, a ako zveče klikeri u džepu onda i ozbiljnija ćuška, možda i batine, jer se kockaš. To što si pošteno nekog ofuljio nije briga onog što bije, nikako ne smiješ se kockati. Taman završi sezona klikera, ocijedi se kako treba nogometno igralište u susjednoj ulici, al imamo problem, ne znamo tko ima loptu, jer ove što su ostale od jesenas il su izbušene ili izduvane od stajanja i zime, al 'daj šta daš, za prve utakmice, ulica protiv ulice, na male golove dobra će biti i ta šuplja, samo da vlasnika te šuplje lopte puste mama i tata da izađe da se igra. Nije svaki klinac imo svoju loptu, već možda na cijelu ulici ili čak dvije ulice jedan ili možda, rijetko, dvojica da imaju loptu, oni su tad obavezno igrali, jer ako ne igraju nisu dali loptu, pa nismo mogli ni mi ostali da igramo, uvijek su levati imali lopte, ali što je tu je moraju igrati, njihova lopta. Onda, odmah, sutra poslije prve utakmice pojavi se neki dunster usred utakmice, stane sa strane, gleda i drži ganc novu gumenu loptu pod pazuhom. Prekida se utakmica i nastaje uvjeravanje vlasnika lopte da loptu da. Ovaj se prvo nećka, onda ucijeni igrati, čak i s'kim da igra, nekako uvijek bira one što vode tog momenta. Sve muke i problemi rješavaju se brzo, nema vremena za gubljenje i duge diskusije, mora se igrati.
Graja djece opija predgrađe srećom, dok mlada trava žuri da poraste ispod razigranih dječjih nogu. Trava nije svjesna kakve probleme pravi nogometašima, kad god kliznu ili padnu na hlačama ili trenerici, onoj od pamuka, što se koljena okese poslije prvog pranja, ostane zeleni trag, a mora se ići kući. Kad stignu kući slijedi grdnja i po koja ćuška, jer to zeleno nemoš 'oprati, najgore je kad na teren svratiš iz škole, pa u novim hlačama klizneš na travi, onda kod kuće polude, novca nema za nove, as flekom na hlačama ne možeš u školu onda se stvarno nagrabusi, fasuješ i od mame i od tate. Po zasluzi i kazna. Bogami ponekad zbog tog bridi guzica cijeli dan, nemožeš na njoj sjediti, al 'kad se čuje graja društva s livade zaboravljaju se batine istog trenutka i trk na livadu.
Druženje s livade je ostalo u sjećanju
Proljeće žuri da prospe behar a nogometaši sputavaju travu da ostane visoka koliko njima treba, svakodnevnim igranjem po njoj, ne smeta to travi, milo je i njoj. Milo je i većini susjedstva, jer je većina dobronamjerna i naklonjena djeci, pa toleriraju graju i po koji udarac lopte u kapiju, preko puta od livade, podržavaju zajedništvo i igru takav je cijeli sustav u tom trenutku bio, forsirao je zajedništvo i timski rad , a što je nogomet ako ne zajednički timski rad svih na terenu.
Opširnije u Hrvatskim novinama u tiskanom izdanju broj 35

Powered by WordPress.